novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

08

pet

03/24

Postojati

donabellina.blog.hr

.."Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo."

Vasko Popa.

zagrljaj



Ni jedna životna nagrada, priznanje, poklon ...ništa se ne može usporediti sa činjenicom - da je jedina prava sreća biti sretna žena




Svim ženama svjesnih sebe sretan bio današnji dan


tulipan

07

čet

03/24

Povodom Dana ž.

bez-obzira-109.blog.hr

Javljam se iz svoje jazbine nakon ovih kišnih dana gdje mi je ponovno
zanimacija pletivo koje nisam primirisala punih dvanaest godina. Meštri
od kostiju savjetovali da to nije loša rabota za vježbanje prstića. Tako
ja namirila materijala i ono vuče. Sada sam u situaciji da se moram liječit
umjesto da mi bude bolje. "Znatiželja je ubila mačku", tako i mene skoro,
jer mi stalno oči letjele na urađeno a zanemarila osnovno, lagana vježba.
Dobro, nije mi baš mrsko, fini su to komadići, samo nema zime, a ja bih
baš rado prošetala svoje uratke. Toliko o samoreklami, ajmo malo na Dan ž.

Prolazim danas pored jedne cvjećarnice, a ove naše cure, cvjećarice, baš
imaju mota za aranžiranje cvijeća. Predivni buketi, aranžmani, a ja je onako
usput upitam nada li se da će bar pola prodat. Kaže, ako bude približno kao
za Valentinovo, past će s nogu jer nema veliku ispomoć. Neka joj je sretno!

Sad se ja pitam, što žene gore stoje "na tržištu rada" (jedan od odvratnijih izraza,
kao i ljudski resursi), što se više brišu po izbornim listama, što neki nazovi muški
sebe više doživljavaju kao "duhovne i ine autoritete u obitelji, one se sve jače
zakopavaju u cvijeće. Zaključujem da ova moderna vremena i nisu loša za žene,
barem kad je kićenje u pitanju. Samo mi se potužite da nemate prava u kući, na
poslu, a ono buketi oko vas kao na posljednjem počivalištu.

Jedna sam od onih što voli cvijeće, luda sam za njim i najviše me boli što moj vrt
koji ima poprilično kvadrata ne mogu održavati i tako moje cvjetne površine sve
više poprimaju obilježja džungle. Radi popravljanja dojma, kad mi netko bane, ja
jednostavno tu zapuštenost predstavljam kao novu kreativnost, eto, ja baš volim
tako malo džunglasto, to mi je fora. Uostalom, ja kao žena imam svako pravo da
svoj vrt uređujem i dajem mu nove dimenzije, kao što imam pravo modernizirati
stare recepte (mislim pojednostaviti, skratiti i sl.), imam pravo koristiti sva dostupna
sredstva za čišćenje, ukratko, ja imam pravo raditi od jutra do kasno u noć bez da
mi se to primijeti a o plaćanju da ne govorim. Moje je raditi, ima tko će misliti i biti
autoritet, bio s duhom ili bez njega. Naravno, ne mislite da ja baš mukotrpno radim,
nisam više u toj fazi, ali govorim iz usta žena koje su na poslu, kod kuće, nema
vremena misliti na sebe. Stoga me to cvijeće koje obožavam jako, jako živcira taj
jedan, dva, tri, dana u godini. Ona se jadnica satire, taman obavi jedno, dolazi druga
faza, a svi se pitaju..., kojega vraga radi, neš ti posla u kući i okolo.

Uzaludna vam borba drage žene, ne dajte da vas tabanaju, neka vam na jedno uho
uđe a na drugo iziđe svaka kritika koja je samo radi kritike, usporite rabote, nemojte
se davati bez ostatka, jer će vam taj ostatak jako dobro doći jednog dana.

Ne režite jedna na drugu, to "oni" baš vole, podržavajte jedna drugu, tako ste jače,
budite, budimo solidarne, ako mi nismo zajedno patrijarhat će trajati još puno
generacija, a to ne želite svojim kćerima. Odgajajte sinove da budu svojim ženama
prijatelji, pomoć, podrška, manje će nevjeste vašim sinovima psovat mater, dapače,
imat će te u njima prijateljice i one u vama.

Malo sam poranila, sutra je Dan žena, ali odlazim na mjesto gdje su eto sutra žene
glavne, gdje su taj jedan dan posluživane od muških, gdje restorani i hoteli uslužuju
samo ženske goste. Već sam ja o tim običajima pisala prije korone, malo smo zastale
i evo nas opet. Znam da ću uživati pa neka sjedeći i šetkajući dok druge plešu, plesala
sam i ja, bilo je lijepo dok je trajalo.

Ujutro prije polaska, kava i kolači s bivšim kolegicama s posla, također prvi Dan ž. nakon
korone i raznih turbulencija u međuprostoru, bit će to lijepa dva dana, imam produžni.

Moje drage dame, neka vam je sretan jedan jedini, zvanično naš DAN ŽENA, a mušketiri...,
što nas bolje čuvate, cijenite, vjerujte, to je za opće dobro rekli bi oni što nam svakodnevno
bruse mozgove. Sretna žena dobra žena:))))

Pravim putem

danielaland.blog.hr


Ovo sam uvijek bila ja,ovo sam uvijek ja,ovo će uvijek biti ja,ovo što je,ovo što pišem,tipkam,što njegujem poput djeteta.
Od skoka krajem studenog potrajala je dovoljno duga pauza,upravo do današnjeg dana,jer danas sam narisala točku.
Veliku,lijepu,crnu,debeljuškastu,konkretnu točku.
Možda bi za one s malo manje mašte trebala reći da sam ne spalila,porušila,uništila most,već sam velikom,bijelom,čistom gumicom svoga srca
pobrisala greške iza sebe,zapravo nisu to greške,to su samo malo krive linije,oni nešto smjeliji će reći,ne,u životu to tako ne ide,ne možeš brisati ono iza sebe,a čarolija je u tome da me uopće nije briga tko što kaže i tko u što vjeruje,bitno je ono u što ja sama vjerujem,bitno je ono što ja napišem,smislim,čemu se smijem i što živim,tako da,ako ja kažem da sam obrisala,obrisala sam,a milijardu ljudi može reći nisi,i dalje,i dalje ću reći:obrisala sam.
Zašto?!
Da se inatim?!
Ma ne,ne inatim se nikome,ničemu,jer to bi značilo da nemam istinsku vjeru,a ja je imam,imam vjeru u sebe,svoje biće i svoje misli.
Znam da mi treba još mnogo puta pasti i ustati,ali to samo jača sve što sam.
I zato, danas je ponovno divan dan, dan ispunjen ljubavlju,a ona nas nas usmjerava na pravi put...

Trenutci

samosvoja.blog.hr



Već sam ovdje spominjala sobu za paniku,
koju nikad nisam uspjela izvojevati.

Nije ovo prvi put da bi dobro došla,
da se njome prolomi vrisak,
opali štiklom u radio, razbije čaša,
liječeći slomljeno srce.

Živjela sam za ta neka dva, tri sata.
Poslije, više od toga suza.

Ma kako dobro i lijepo bilo, nećemu što je u slijepoj ulici,
bez putokaza tako da ako se prepustim mogla bih zavrsiti
u nekoj bari iz koje bi me kao iz krimića čupali zajedno sa
autom punim vode i mahovine
sa kojeg se sve cijedi......nema smisla.

Ne želim ni promisliti na takav scenarij.

Možda nisam u pravu,
možda je to sve samo u mojoj glavi,
kroz život naučiš povezivati osjete.

Obrazac za poraz je unaprijed postavljen,
ali ga se često ne može odmah prepoznati? Naslutiti.

Kakav bi bio život kad bi razmišljao o porazu,
kako ga preduhitriti dok čuči negdje u blizini... u grmlju.
I čeka priliku. Bezobraznik.

Ipak, bez obzira na poraze uvijek nešto naučiš,
sve je za neko dobro.

Gledam večeras u nebo očekujući neke spektakularne prizore.
Baš sam budalica. Mala.

Nema zvijezda, nema sjaja.

Vraćam se svome kraljevstvu gdje me nitko ne može
zbaciti s trona.

Najbolje popiti neki čudtvorni liker, predati se sanjarenju,
i odlutati snovima.

PS:

Luca je “dobrodrzeca”,
ne brinite :)))
Svatko se mora izboriti
za ono sto treba ili
ne treba.

Kišni grad

medlife.blog.hr

Odlučili smo provesti jedan dan u ovom gradu bez osobitog plana. Probudili smo se ujutro, kupili kavu i uputili se na stanicu metroa. Ulice su mokre od snijega kojeg trenutno topi sitna kiša. Na stanici nema gužve. Putujemo relativno daleko. Izlazimo u jednom "opasnijem" kvartu. Ne znamo zašto smo se odlučili baš za njega. Možda smo poželjeli iskusiti običan život u ovom gradu umjesto filmova. Prolazimo običnim ulicama ukrašenim ogoljelim drvećem. Čudim se kako u tako velikom gradu ima više mjesta za parking nego u našem malenom. Radni dan je, a mi smo gotovo sami na ulici. Ulice nas vode do jednog poznatog muzeja kojeg spontano odlučujemo posjetiti. Ulica pokraj muzeja nas dalje vodi do jedne poznate bolnice i ugodnog kafića pored. Pijemo drugu kavu, jedemo gorki čokoladni keks dok razmišljam kako bi bilo ovdje raditi. Šetamo obližnjim parkom te primjećujem da svaki grad treba jedan ovakav park i, koliko god volim ogromne i tmurne gradove, ipak ponekad trebam prirodu i tišinu. Odlučujemo šetati do hotela. Sasvim slučajno u blizini nailazimo na relativno jeftin restoran. Još jedna stavka koja će nam predočiti običan život u ovom gradu. Krenuli smo poprilično rano i imamo još vremena do večeri. Motamo se obližnjim ulicama i maštamo koji bismo stan kupili. Vraćamo se u hotel i veselimo vrućem tušu, vrijeme je bilo jako hladno. Divimo se sitnicama i suvenirima koje smo kupili. Kukam za gorkim čokoladnim keksom kojeg smo jutros jeli. On mi obećaje da ćemo ga ujutro opet kupiti. Iz kreveta se divimo prekrasnom pogledu na šareno osvijetljeni grad. Slušamo šum kiše i pratimo kapljice na prozoru. Pod dojmom savršenog dana utonemo u san.

IMG-3157

Ne budeći se...

dinajina-sjecanja.blog.hr







Život je san iz kojeg se budimo umirući. rekla je Virginia Woolf,
da, volim sužanjstvo u sanjarijama. bez neumitnog buđenja.
Sjećam se, bio je život, a bio je san, bila je ponoć nad
otokom mirisne lavande i muk

Šapatima smo narušavali tišinu.
Sanjah lahorasto milovanje.
Bio sam vjetar u tvojoj kosi.
Koračali smo ka nikamo .
Sanjala si divan san.
Govorio si jezikom snova.
Tragala si za izvorom ljepote.
Tragala sam za fontanom sreće.
Skrivala se u tvojem snu o njoj.
Tražila sam je u ponoćnom suncu..
Bdijela je u tvojoj snovitosti.
Sretoh je u tvojim očima.
Omamio te miris otoka.

Nad poljima lavande bijela svjetlost,
Alba novokrštenja se ovila oko nas,
vezujući nas za bjelinu svanuća
u kojem ne budeći se živimo
i utjelovljujemo život.




Dijana Jelčić

Popis

y-complicated.blog.hr

Kako vi živite? Ja si pišem popis, tri stvari riješim četiri nove dođu.
Neizvjesno je kad ću se iskopati i kad će biti bolje? :)
Uporno se nadam.

Jučer me je napucao poštar, nije zakočio u koloni, nije napravio veliku štetu, ali ju je svejedno napravio. (Nova stvar za riješavati).
Jedva sam mu objasnila da moramo ispuniti Europsko osiguranje jer policija neće doći za takvu banalnost, a ako i dođe onda ćemo izgubiti bar dva sata (koje nemamo ni on ni ja). Ne zna čovjek kako se u mene redovito zaletavaju pa imam iskustva. :) Taman kad sam završila s njim nazvala me je financijska inspektorica. Nju imam danas pa nakon nje na prvi posao.
Ispala mi matica s vijka na kosilici, mala ima problema sa stopalom do sada smo napravili more pretraga. Naravno kako za svaku pretragu treba pretraga. Kod dr. opće prakse je kaos. Otišla nam je doktorica, tim mijenja. Svaki dan drugi liječnik. Mailovi ne funkcioniraju za svaku pretragu čekaš u redu i osobno dolaziš.

Imam dugačak popis.
Četiri stvari uvijek čekaju, a sve su se trebale napraviti jučer.
Istovremno farbam ogradu . :D

Ostalo mi je nešto dana godišnjeg.
Moram ih iskoristiti, ali moram nekamo pobjeći jer ako ne pobjegnem odrađivati ću stvari s popisa. :)
Ne znam kako se odmaknuti i ostaviti sve, a da sve funkcionira?

Povremeno pobjegnem, ali to bude na par sati.
Sada smišljam kako da pobjegnem na par dana.
Ne znam hoću li što uspjeti organizirati?

Moram. Moram.



20240303-081820


20240303-081921


20240303-082943


Zadnja kratka šetnja šumom.




06

sri

03/24

Smiješna ideja da te više neću vidjeti

luki2.blog.hr

"Smiješna ideja da te više neću vidjeti" je odlična knjiga Rose Montero, a govori o dnevničkim zapisima Marie Curie. Autorica progovara i o osobnom gubitku - o smrti supruga.
Ovo je knjiga koju smo dobili na mome drugom knjižnom klubu - onom kulinarskom....Izuzetno sam zahvalna, jer inače vjerojatno ne bih "saznala" za ovu odličnu knjigu. Želim je imati kod kuće, da joj se mogu vraćati - ako još bude u knjižarama - kupit ću. Ova je knjiga, bez pretjerivanja, pravo malo blago....I potaknula me da ponađem još neke knjige, koje govore o zanimljivom i teškom životu Marie Curie...

Pripovjedačica, koja se predstavlja imenom stvarne autoice ovo knjige Rose Montero pripovjeda svoj susret s kratkim dnevnikom žalovanja slavne znanstvenice Marie Curie, u kojem se poljsko-francuska nobelovka obraća svome nedavno preminulome suprugu Pierreu, velikom znanstveniku. Pripovjedačica povezuje Curieinu tragediju s vlastitim iskustvom gubitka, sa smrću svoga muža Pabla.

Izdvajam:

Rosa Montero kaže: "Budući da nisam imala djece, najvažnije što mi se u životu dogodilo moji su mrtvi, a time mislim na smrt voljenih mi bića...Samo u rođenju i smrti čovjek izlazi iz vremena."

Marie Curie je otkrila radioaktivnost. Osvojila je dvije Nobelove nagrade: jednu sa suprugom, 1903., za fiziku, a drugu 1911. za kemiju samostalno. Njoj se duguje i pronalazak polonija i radija.

Marie je cijeli život vodila svoje bitke, između ostalog borila se i za rodnu ravnopravnost - a zapravo se željela dokazati svom ocu. Marie je, kako ironično, pokopana u Pantenonu velikih muževa....

Privlačnost između nje i Pierrea bila je u prvom redu intelektualna. Divili u se jedno drugome prvenstveno u smislu znanstvenog istraživanja, rada...Kasnije je došla naklonost i zajednička ambicija, i na kraju - ljubav....

Rosa Montero kaže da nije sigurna da jedna Marie nije bila svjesna opasnosti od radioaktivnosti, i da je svjesno žrtvovala sebe za boljitak cijelog čovječanstva - što je Marie i bio cilj - ostaviti veliki trag.....Dobra vještica...:))) Vjerojatno je i ljubav prema Pierreu bila jednako jaka kao prema znanosti.....Djecu (dvije kćeri, Irene i Eve) je voljela toliko, koliko su bile u stanju pratiti je i poslušati.

Rosa Montero konstatira sa sjetom: "Ja ne bih umrla ni za koga. To je šteta."

Zapitala sam se u sebi za koga bih ja bila spremna umrijeti. I zaključila: samo za mamu. Da je Goldie živa - i za nju....


A vi?! Biste li vi bili u stanju za nekoga umrijeti?

Ljubim!




dospjeti do sebe?

viviana.blog.hr

Raditi najbolje što možemo?
To zahtijeva, iskušava, prisluškuje nas, zaziva ili odvraća,
mjeri, iziskuje trud, trud...
Ali ono jedino kako možemo čini se premoćnije.
To najbolje što se može crpi iz moćnih rezervi, "To nije samo moje",
ono je uzimanje i dodavanje da bi se namaknulo, dospjelo, ugodilo
do najboljeg u našoj moći, katkad i oduzimanje od sebe da bi se postiglo isto.
A ono jedino za nas moguće je bezrezervno.
Nema truda u pokušaju da budeš sebi ravan već jesi. To si.
Ne možeš drugačije, bolje, nema premašivanja, promašivanja,
nadglasavanja, nema Drugog tebe
osim Jednoga.

Zašto je tako malo onog što i kako jedino mogu?

(mogla sam o ovom i bolje...)


klju-3


Vratio se s lastama...

dinajina-sjecanja.blog.hr






Stvarnost u neprobojnom obodu se ponavljala bez pomaka,
iluzije sam dimom cigarate otpuhivala u orbitu zaborava,
uzalud, bljeskala je slika čekaonice na odjelu za rak,
strah u njihovim očima, oči odaju istinu, u tvojim
ozrcaljen strah od nepoznatog, tihovali smo.
U nadi je spas, čekala povratak lastavica.
Prazno gnijezdo u kutu naše terase je
svjedočilo privrženost. Znala sam,
vratit će se i donijeti proljeće.

Vratio si se s lastama i osmijehom,
nastavili smo govorna nadmetanja
kao da tvog odsustva nije bilo

Reci mi.
Šta?
Jednostavno reci.
Ljubim te.
Divna rečenica, usrećuje.
Zar rečenica?
Ne volim to pitanje.
Odgovori!
To je imperativ, ne volim ga.
Ne znaš odgovor.
Tvrdnja bez pokrića.
Izbjegavaš odgovor.
To je istina, volim istinu.
Volim te istinitu!
Proširena rečenica, oplemenjuje.
Zar rečenica?
Opet počinješ.
Ne volim sitničavost.
Vjerujem ti.
Odgovori mi, molim te.

Volim iskru ljutnje u tvom osmijehu,
zrno bijesa u očima, cvrkut lastavice
na tvojim usnama.

Je li to bilo teško?
Što?
Ovaj dijalog.
Opisali smo sebe sebi.
Zadovoljan?
Pjesmom ću ti reći.







Dijana Jelčić


Priče o braku i sexu - vježbe prevođenja ili zavođenja

luki2.blog.hr

"Oskar iskreno rečeno uopće nije očekivao da bi se cijela situacija sa Terezkom mogla razviti u neku dužu priču; kada ju je prije nekoliko mjeseci pozvao u kazalište, mogao je istina zamisliti štošta, ali sigurno ne to da bi za ovim djetetom nekada u budućnosti mogao tugovati, kao što tuguje sada (nedjelja je popodne i Terezka boravi kao i svaki vikend kod svojih roditelja u rodnom gradiću Kadan).
Napisao je djetetom, iako joj je devetnaest. Oskara do danas ne prestaje čuditi to što Terezkino krilo izgleda i reagira kao krilo odrasle žene. Ponekad jednostavno ne može shvatiti, da ta djevojka, koja o svojim roditeljima govori bez trunke ironije kao o tatici i mamici i koja uz bijelo arhivsko vino jede pune šake malih šarenih bombona s čokoladnim punjenjem (a zatim na Oskara plazi obojeni jezik), može imati ispod trbuha guste crne dlačice.
Terezka studira u Pragu tek kratko vrijeme, i još često zaluta u gradu. Kada idu sa Oskarom u kino ili na večeru, a on bez prethodnog upozorenja skrene ili počne prelaziti ulicu, gotovo svaki put se zabuši u njega, a Oskar je mora uhvatiti kako ne bi pala. Terezka se svaki put ispričava, ali Oskaru se to čini dražesno. Zna da bi ga Terezka predano slijedila makar skrenuo u hodnik kuće ili recimo na gradilište. Povremeno se zbog toga mora nasmiješiti.
Ali zna i to, da kada je sama, privlači poglede muškaraca. Kladio bi se da joj se muškarci obraćaju ipak nešto češće nego ostalim zgodnim djevojkama; zacijelo si više dozvoljavaju upravo stoga što izgleda tako nevino, bespomoćno. Toga se Oskar pomalo boji - tim prije što sluti s kakvom im naivnom susretljivošću Terezka odgovara. Štoviše, zna da Terezka katkad na ulici razgovara poluglasno sama sa sobom. Radi to navodno onda, kako je objasnila nedavno začuđenom Oskaru, kada je dobro raspoložena.
U Oskarovoj nazočnosti, naprotiv, ne govori previše. Većinom se samo plaho smješka, i uvijek kada je Oskar izravno pogleda, još se više zbuni.
"Što" - kaže svaki put upitno, nesigurno.
"Ništa" - smješka se Oskar i očarano je kljucne u vrh nosića ili joj razbaruši kosu - to je često jedini odgovor, koji joj je u stanju pružiti.
Njezinim pričama o rođacima, školskim kolegama ili prijateljicama iz zavičaja većinom nedostaje poanta, ali Oskar ih i tako rado sluša jer iz njih isijava nešto što njegove priče - ma koliko bile lietrarno dorađene, nikada više ne mogu imati - naime, nespretnu draž mladosti.
Katkad se Terezka pomalo spetlja pripovijedajući; kada joj se to dogodi, zbunjeno zašuti i sama nad sobom odmahne rukom. Druge priče, pogotovo one o domaćim životinjama, ne dovršava upravo zbog toga što u njoj izazivaju napade iskrenoga, tihog smijeha koji uz najbolju volju ne uspijeva potisnuti; opet i ponovno prekriva dlanovima lijepo lice i plašljivo pogledava Oskara - nije li ga svojom djetinjastošću još razdražila - ali toga se za sada ne mora bojati.
"Dođi k meni" - kaže Oskar i otvara naručje. Terezka poslušno ustane, sramežljivo sjedne u krilo i sakrije lice na njegovom ramenu. Oskar osjeća, kako se njezina vitka leđa tresu od prigušenog smijeha.
Katkad se Oskar u Terezkinoj šutljivoj nazočnosti dosađuje - to se događa kada je preumoran ili premrzovoljan kako bi se veselio pukoj draži njezinog postojanja (puno više mu Terezka ne može ponuditi), ali onda je dovoljno nešto posve beznačajno - recimo samo to, kako pognute glave prolazi kavanom do toaleta, ili drugi put njena slučajna primjedba da je u studentskom domu užinala kiflicu i mlijeko - i Oskarove se emocije odmah vrate (slično tome, kaktkad ga gane i to, kako si Terezka ujutro prije dolaska na fakultet toči u izgrebenu plastičnu bocu mineralnu, ili čak običnu vodu direktno iz slavine).
Oskar postepeno otkriva da Terezka ne poznaje niz slavnih knjiga i filmova, koje su u Oskarovim krugovima čitali i vidjeli naravno svi, ali usprkos tome se ne može zgoziti nad tim. Uvijek kada otkrije neko takvo prividno nedopustivo neznanje, gleda na Terezku gotovo oduševljeno.
"Ti zaista ne znaš za Srebrni vjetar?" - kaže sretno.
Mnogi ljudi u početku često misle da je Terezka Oskarova kći. Oskar to prihvaća sa pomiješanim osjećajima: s jedne strane to godi njegovoj taštini, a s druge ga pomalo pogađa sigurnost s kojom su to pretpostavili (ukoliko bi imali i neke sumnje, zadržali bi ih za sebe, nisu bili toliko netaktični). Ali iz toga proizlazi zaključak da Terezka doista izgleda kao Oskarova kćer, odnosno razlika u godinama je toliko očigledna da dozvoljava takve zaključke.
Doduše, Oskar se često voli šaliti na tu temu ("Kada sam ja maturirao, tebe je majka još dojila" - kaže Terezki na primjer), ali zapravo ne zna što bi trebao misliti o tako velikoj razlici u godinama. Čita Terezki odgovarajuće ulomke iz Čehova ("...bio je prema njoj uljudan i ljubazan, ali u njegovom ponašanju, u njegovom govoru i njegovom milovanju bio je, kao sjena, lagani podsmijeh i pomalo gruba oholost sretnog muškarca, koji je gotovo dvostruko stariji od nje...") i govori pred njom o sindromu pigmalionizma koji obuzima muškarce srednjih godina, ali time kao da želi dokazati da ne izbjegava tu problematičnu temu.
Jedno jutro, kada je išao po novine, kupio je Terzki ilustirani dječji časopis. Terezka je doduše naoko ogorčeno prosvjedovala, ali nakon nekoliko minuta Oskar ju je ugledao kako ga čita sa neskrivenim zanimanjem.
"Terezka" - vikne veselo.
Uplašeno je od sebe odgurnula časopis - kao da ju je zatekao u prelistavanju nekakve neukusne pornografije.
Katkad je Oskar dovede pred veliko zrcalo u predsoblju, stane iza nje i počne joj podizati majcu ili raskopčavati košulju. Terezka se stidljivo brani, odvraća pogled od svoje slike i rukama pokriva bradavice. Ne radi se uvijek o seksu - Oskar se želi vlastitim očima uvjeriti da je sve to istina.
Kada Terezka dolazi naveče Oskaru (često u novom džemperu ili košulji - ali ubrzo izađe na vidjelo da je to posudba od kolegica koje živi u studentskom domu...), obično zastane usred predsoblja kao učenica koja je na poziv nastavnika došla u njegov kabinet. Neodlučno se smiješi kao da čeka daljnje upute. Oskaru se sviđa što u odnosu na njegov stan još nije usvojila onu posesivnu sigurnost djevojaka, koje su ga ranije posjećivale: ne baca torbicu gdje se sjeti, ne hoda amo-tamo po svim sobama, ne otvara hladionik, a čak i ne sjedne bez njegovog izravnog poziva. Voli je zbog toga, ali zna da će i ona jednoga dana, sa neočekivanim samopouzdanjem i uvjerenošću, koja će mu biti neugodna, baciti se na njegov neraspremljen krevet (to je neizbježno, kao što je neizbježno da će svaki omiljeni učenik jednom razočarati svoga nastavnika).
Također se Oskar boji, pomalo sebično, trenutka kada će se Terezkino katkad čak i bojažljivo poštovanje spustiti ispod određene granice - a ona će pred njim izgovarati sve te nezrele devetnaestogodišnje nazore i predodžbe viđene na televiziji.
Ali za sada tome još nije tako, a mora li Terezka pred jutro na toalet, zatvara i otvara vrata spavaće sobe nevjerojatno tiho.
Kada joj Oskar priča istinu o svojim prethodnim odnosima (vezama) ili govori o nesputanom seksualnom životu svojih prijatelja (kojima podmeće i neke doživljaje iz vlastitog života), Terezka ga prati pomalo izbezumljeno - kao netko, tko u zubarskoj čekaonici sluša pripovijedanje čovjeka, koji je upravo prošao osobito krvavu ekstrakciju.
Nakon vođenja ljubavi sa Oskarom , ona se sama smije vrlo razuzdano - i pri tome se ne može reći da vode ljubav nemaštovito. (Odakle ta razuzdanost u njoj? - pita se Oskar katkad).
No, više ga plaši druga stvar: kad god mu Terezka spusti spusti lice na grudi, izgleda toliko puna povjerenja, da se Oskar katkad sledi. Za razliku od nje, on naime može zamisliti prilično mnogo završetaka. Prilično mnogo tužnih završetaka ove priče.
Jednom je utakvom trenutku pomislio (bilo je vrlo rano ujutro i u sobi je još bio mrak): što ako ga Terezka privlači prije svega zato, što ona još uvijek vjeruje u sretne završetke?"


Oskara i Terezku sam prevela s češkog za svoju dušu, kao vrstu vježbe...Jako mi se svidjela priča Michaela Wievegha... Inače ga volim, a u ovoj sam se priči doslovno pronašla (sjetite se samo moga Praga od prije nekoliko dana!)....Meni za dušu - počitajte...

Ljubim!

Priče o braku i sexu - vježbe prevođenja ili zavođenja

luki2.blog.hr

"Oskar iskreno rečeno uopće nije očekivao da bi se cijela situacija sa Terezkom mogla razviti u neku dužu priču; kada ju je prije nekoliko mjeseci pozvao u kazalište, mogao je istina zamisliti štošta, ali sigurno ne to da bi za ovim djetetom nekada u budućnosti mogao tugovati, kao što tuguje sada (nedjelja je popodne i Terezka boravi kao i svaki vikend kod svojih roditelja u rodnom gradiću Kadan).
Napisao je djetetom, iako joj je devetnaest. Oskara do danas ne prestaje čuditi to što Terezkino krilo izgleda i reagira kao krilo odrasle žene. Ponekad jednostavno ne može shvatiti, da ta djevojka, koja o svojim roditeljima govori bez trunke ironije kao o tatici i mamici i koja uz bijelo arhivsko vino jede pune šake malih šarenih bombona s čokoladnim punjenjem (a zatim na Oskara plazi obojeni jezik), može imati ispod trbuha guste crne dlačice.
Terezka studira u Pragu tek kratko vrijeme, i još često zaluta u gradu. Kada idu sa Oskarom u kino ili na večeru, a on bez prethodnog upozorenja skrene ili počne prelaziti ulicu, gotovo svaki put se zabuši u njega, a Oskar je mora uhvatiti kako ne bi pala. Terezka se svaki put ispričava, ali Oskaru se to čini dražesno. Zna da bi ga Terezka predano slijedila makar skrenuo u hodnik kuće ili recimo na gradilište. Povremeno se zbog toga mora nasmiješiti.
Ali zna i to, da kada je sama, privlači poglede muškaraca. Kladio bi se da joj se muškarci obraćaju ipak nešto češće nego ostalim zgodnim djevojkama; zacijelo si više dozvoljavaju upravo stoga što izgleda tako nevino, bespomoćno. Toga se Oskar pomalo boji - tim prije što sluti s kakvom im naivnom susretljivošću Terezka odgovara. Štoviše, zna da Terezka katkad na ulici razgovara poluglasno sama sa sobom. Radi to navodno onda, kako je objasnila nedavno začuđenom Oskaru, kada je dobro raspoložena.
U Oskarovoj nazočnosti, naprotiv, ne govori previše. Većinom se samo plaho smješka, i uvijek kada je Oskar izravno pogleda, još se više zbuni.
"Što" - kaže svaki put upitno, nesigurno.
"Ništa" - smješka se Oskar i očarano je kljucne u vrh nosića ili joj razbaruši kosu - to je često jedini odgovor, koji joj je u stanju pružiti.
Njezinim pričama o rođacima, školskim kolegama ili prijateljicama iz zavičaja većinom nedostaje poanta, ali Oskar ih i tako rado sluša jer iz njih isijava nešto što njegove priče - ma koliko bile lietrarno dorađene, nikada više ne mogu imati - naime, nespretnu draž mladosti.
Katkad se Terezka pomalo spetlja pripovijedajući; kada joj se to dogodi, zbunjeno zašuti i sama nad sobom odmahne rukom. Druge priče, pogotovo one o domaćim životinjama, ne dovršava upravo zbog toga što u njoj izazivaju napade iskrenoga, tihog smijeha koji uz najbolju volju ne uspijeva potisnuti; opet i ponovno prekriva dlanovima lijepo lice i plašljivo pogledava Oskara - nije li ga svojom djetinjastošću još razdražila - ali toga se za sada ne mora bojati.
"Dođi k meni" - kaže Oskar i otvara naručje. Terezka poslušno ustane, sramežljivo sjedne u krilo i sakrije lice na njegovom ramenu. Oskar osjeća, kako se njezina vitka leđa tresu od prigušenog smijeha.
Katkad se Oskar u Terezkinoj šutljivoj nazočnosti dosađuje - to se događa kada je preumoran ili premrzovoljan kako bi se veselio pukoj draži njezinog postojanja (puno više mu Terezka ne može ponuditi), ali onda je dovoljno nešto posve beznačajno - recimo samo to, kako pognute glave prolazi kavanom do toaleta, ili drugi put njena slučajna primjedba da je u studentskom domu užinala kiflicu i mlijeko - i Oskarove se emocije odmah vrate (slično tome, kaktkad ga gane i to, kako si Terezka ujutro prije dolaska na fakultet toči u izgrebenu plastičnu bocu mineralnu, ili čak običnu vodu direktno iz slavine).
Oskar postepeno otkriva da Terezka ne poznaje niz slavnih knjiga i filmova, koje su u Oskarovim krugovima čitali i vidjeli naravno svi, ali usprkos tome se ne može zgoziti nad tim. Uvijek kada otkrije neko takvo prividno nedopustivo neznanje, gleda na Terezku gotovo oduševljeno.
"Ti zaista ne znaš za Srebrni vjetar?" - kaže sretno.
Mnogi ljudi u početku često misle da je Terezka Oskarova kći. Oskar to prihvaća sa pomiješanim osjećajima: s jedne strane to godi njegovoj taštini, a s druge ga pomalo pogađa sigurnost s kojom su to pretpostavili (ukoliko bi imali i neke sumnje, zadržali bi ih za sebe, nisu bili toliko netaktični). Ali iz toga proizlazi zaključak da Terezka doista izgleda kao Oskarova kćer, odnosno razlika u godinama je toliko očigledna da dozvoljava takve zaključke.
Doduše, Oskar se često voli šaliti na tu temu ("Kada sam ja maturirao, tebe je majka još dojila" - kaže Terezki na primjer), ali zapravo ne zna što bi trebao misliti o tako velikoj razlici u godinama. Čita Terezki odgovarajuće ulomke iz Čehova ("...bio je prema njoj uljudan i ljubazan, ali u njegovom ponašanju, u njegovom govoru i njegovom milovanju bio je, kao sjena, lagani podsmijeh i pomalo gruba oholost sretnog muškarca, koji je gotovo dvostruko stariji od nje...") i govori pred njom o sindromu pigmalionizma koji obuzima muškarce srednjih godina, ali time kao da želi dokazati da ne izbjegava tu problematičnu temu.
Jedno jutro, kada je išao po novine, kupio je Terzki ilustirani dječji časopis. Terezka je doduše naoko ogorčeno prosvjedovala, ali nakon nekoliko minuta Oskar ju je ugledao kako ga čita sa neskrivenim zanimanjem.
"Terezka" - vikne veselo.
Uplašeno je od sebe odgurnula časopis - kao da ju je zatekao u prelistavanju nekakve neukusne pornografije.
Katkad je Oskar dovede pred veliko zrcalo u predsoblju, stane iza nje i počne joj podizati majcu ili raskopčavati košulju. Terezka se stidljivo brani, odvraća pogled od svoje slike i rukama pokriva bradavice. Ne radi se uvijek o seksu - Oskar se želi vlastitim očima uvjeriti da je sve to istina.
Kada Terezka dolazi naveče Oskaru (često u novom džemperu ili košulji - ali ubrzo izađe na vidjelo da je to posudba od kolegica koje živi u studentskom domu...), obično zastane usred predsoblja kao učenica koja je na poziv nastavnika došla u njegov kabinet. Neodlučno se smiješi kao da čeka daljnje upute. Oskaru se sviđa što u odnosu na njegov stan još nije usvojila onu posesivnu sigurnost djevojaka, koje su ga ranije posjećivale: ne baca torbicu gdje se sjeti, ne hoda amo-tamo po svim sobama, ne otvara hladionik, a čak i ne sjedne bez njegovog izravnog poziva. Voli je zbog toga, ali zna da će i ona jednoga dana, sa neočekivanim samopouzdanjem i uvjerenošću, koja će mu biti neugodna, baciti se na njegov neraspremljen krevet (to je neizbježno, kao što je neizbježno da će svaki omiljeni učenik jednom razočarati svoga nastavnika).
Također se Oskar boji, pomalo sebično, trenutka kada će se Terezkino katkad čak i bojažljivo poštovanje spustiti ispod određene granice - a ona će pred njim izgovarati sve te nezrele devetnaestogodišnje nazore i predodžbe viđene na televiziji.
Ali za sada tome još nije tako, a mora li Terezka pred jutro na toalet, zatvara i otvara vrata spavaće sobe nevjerojatno tiho.
Kada joj Oskar priča istinu o svojim prethodnim odnosima (vezama) ili govori o nesputanom seksualnom životu svojih prijatelja (kojima podmeće i neke doživljaje iz vlastitog života), Terezka ga prati pomalo izbezumljeno - kao netko, tko u zubarskoj čekaonici sluša pripovijedanje čovjeka, koji je upravo prošao osobito krvavu ekstrakciju.
Nakon vođenja ljubavi sa Oskarom , ona se sama smije vrlo razuzdano - i pri tome se ne može reći da vode ljubav nemaštovito. (Odakle ta razuzdanost u njoj? - pita se Oskar katkad).
No, više ga plaši druga stvar: kad god mu Terezka spusti spusti lice na grudi, izgleda toliko puna povjerenja, da se Oskar katkad sledi. Za razliku od nje, on naime može zamisliti prilično mnogo završetaka. Prilično mnogo tužnih završetaka ove priče.
Jednom je utakvom trenutku pomislio (bilo je vrlo rano ujutro i u sobi je još bio mrak): što ako ga Terezka privlači prije svega zato, što ona još uvijek vjeruje u sretne završetke?"


Oskara i Terezku sam prevela s češkog za svoju dušu, kao vrstu vježbe...Jako mi se svidjela priča Michaela Wievegha... Inače ga volim, a u ovoj sam se priči doslovno pronašla (sjetite se samo moga Praga od prije nekoliko dana!)....Meni za dušu - počitajte...

Ljubim!

KARTE ZA KONCERT U PRODAJI

zgmazoretkinje.blog.hr



Karte za Koncert "Mažoretkinja Anin" su u prodaji od petka.

Inače "Mažoretkinja Anin" je bajka koja se do sada nije izvela i ovo je premijera. Ideju za bajku je dala Tinana koja je i vrlo aktivno sudjelovala u izradi bajke.






KONCERT ZAGREBAČKIH MAŽORETKINJA

"Mažoretkinja Anin", će se održati
u nedjelju 17. ožujka 2024. u 19.00 sati
u Studentskom centru, Savska 25.

Koncert je promocija novih članova, te nastupi svih grupa Zagrebačkih mažoretkinja. Na koncertu su uvijek nazočni novinari, TV-reporteri i gosti, te stotine gledatelja.
Karte za koncert mogu se kupiti na svim probama i to po cijeni od 10 EUR, zaključno sa subotom 9. ožujka 2024. (ili do prodaje svih karata). Cijena karte je jednaka kao i ona Zagrebačkih mališana ili sličnih organizacija, pri čemu naš sastav ima daleko nižu članarinu i ostale izdatke (oni npr. nemaju 80 stipendista koji ne plaćaju članarinu). Stoga smatramo da cijena karte koncerta ne smije biti niža od srodnih organizacija, poglavito obzirom na troškove produkcije. Jednom kupljene karte ne mogu se vraćati. Rezervacije nisu moguće.



Vrijeme prodaje karata je slijedeće:
NA SVIM TRENINZIMA ili
ured, Trebež 25 (Vrapče): ponedjeljak - petak od 9.00 do 16.30 sati (od utorka 5.3.)


GENERALNA PROBA ZA KONCERT

TKO NE DOĐE NE MOŽE NASTUPATI
Generalne probe će se održati u u Hercegovačkoj 111, i to:

NEDJELJA 10. OŽUJKA 2018.
Svi dječji sastavi od 10:00 do 11:00 sati
Svi juniorski sastavi od 12:00 do 14:00 sati
Svi seniorski sastavi od 11:00 do 12:00 sati
Tko ne dođe na generalnu probu neće sudjelovati u koncertu.


Druga generalna proba, održati će se na dan koncerta u nedjelju 17. ožujka 2024. u velikoj dvorani Studentskog centra sa početkom u 9 sati (za sve sastave). Svi sudionici, svih sastava (i juniorskih i dječjih i seniorskih) moraju doći u 9 sati ispred ulaza u Savsku 25. Nakon dovršetka generalnih proba dječjeg sastava isti idu kući i vraćaju se u 17.45 sati, dok sve ostale mažoretkinje ostaju na 3. probi, tj. do samog koncerta. Mažoretkinjama koje sudjeluju u koncertu nisu potrebne ulaznice!!!!
NAPOMINJEMO kako mažoretkinje moraju uzeti dovoljno hrane i pića za cijeli dan.

Za koncert svi moraju sa sobom uzeti svoje mažoret-štapove. Nitko bez karte neće moći ući u krug Studentskog centra (zbog rigorozne kontrole), čak niti na generalnu probu (osim, naravno, mažoretkinja).

24-bajke







- srijeda 5.3. u 18:00 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (press konferencija), o/o Milazzi

- četvrtak 6.3. u 17:45 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Paok), o/o Šef

- četvrtak 6.3. u 23:00 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (press konferencija), o/o Križić

- nedjelja 10.3. u 15:00 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Slaven), o/o Šef

- nedjelja 10.3. u 10:00 Hercegovačka 111 (generana proba Bajke), o/o Šef

- nedjelja 17.3. u 9:00 Studentski centar (Mažoret bajka), o/o Šef

- nedjelja 24.3. u 12:00 Školska sportska dvorana Rakovac, Ulica 1, Karlovac (Prvi i Viši korak Središnje Hrvatske), o/o Šef

- nedjelja 7.4. u 15:00 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Istra), o/o Šef





SUZA I ŠEF BILI U LONDONU

Suza i Šef su nam bili u Londonu od petka do ponedjeljka (došli su kući u utorak iza ponoći). Tamo su se opako nahodali, vidjeli su tonu toga, a noge ih još uvijek bole! Letjeli su za London i nazad preko Amsterdama.






KOLIKO VRATA IMAMO

U uredu imamo 7 vrata
Skladišta nam imaju 3 vrata i garaža 2
Baza u Zagoru nam ima 14 vrata
= sve zajedno naši objekti imaju 26 vrata






PONAVLJANJE KOREOGRAFIJA I ELEMENATA

Ponavljanje starih koreografija je obvezno na svakom treningu osim 1A sastava zbog:
- male frekvencije treninga, dočim dolazi do zaboravljanja cijelih ili pojedinih dijelova koreografija
- izostanaka mažoretkinja sa treninga koje nakon dva ili više tjedana zaborave koreografiju
- utvrđivanja znanja i usavršavanja plesa (isplesavanje)
- izvježbavanje i ispravljanje grešaka pojedinih mažoretkinja
- forsiranje na formacijskom plesu (izbacivanje individualnog razmišljanja)

Ponavljanje nije samo sebi svrhom! Tijekom ponavljanja trener i asistent obilaze formaciju i ispravljaju greške.

Ispravljanje pojedinaca ima za cilj:
- ispraviti konkretne greške
- isticanje greške kako bi i ostale mažoretkinje naučile na istoj
- umanjenje mogućnosti da neka druga mažoretkinja kopira grešku
- jednom naučena i potvrđena greška daleko se teže ili nikako ne ispravlja

Ukoliko više od 10% sastava radi istu grešku, trener je teško pogriješio u radu.






POVIJEST ZAGREBA

VI. st Arheološki nalazi prvih građevina na području Zagreba
1094. Ugarski kralj Ladislav osnova zagrebačku biskupiju
1242. Kralj Bela IV. Zlatnom bulom proglašava Zagreb slobodnim kraljevskim gradom
1355. Prva ljekarnica u Zagrebu
1557. Zagreb se prvi puta spominje kao glavni grad Hrvatske
1669. Kralj Leopold I. utemeljuje Zagrebačko sveučilište
1748. Prva kavana u Zagrebu
1797. Prvo kazalište u Zagrebu
1827. Prvi zagrebački hotel Jägerhorn
1850. Zagreb objedinjuje sve djelove u jedan grad
1857. Prvi popis stanovništva (16.657 stanovnika)
1862. Željeznica prvi puta došla u Zagreb (linija Zidani Most-Zagreb-Sisak)
1863. Uvedene plinske svjetiljke
1864. Prvi cestovni i željeznički most (Podsused)
1876. Otvoreno groblje Mirogoj
1877. Prva električna rasvjeta
1880. Katastrofalan potres
1881. Prvi telefonski poziv u Zagrebu
1895. Otvara se sadašnja zgrada HNK
1901. Prvi automobil na gradskim ulicama
1909. Održan prvi velesajam - Graski zbor
1909. Prvi aerodrom Črnomerec
1910. Prvi eletrični tramvaj
1925. Osnovan ZOO
1926. Prva radiopostaja u ovom dijelu Europe
1927. Aerodrom na Borongaju, prvi komercijalni let 1928.
1945. Aerorom Lučko
1956. Velesajam seli preko Save
1959. Zračna luka Zagreb, u Plesu kod Velike Gorice
1964. Najteža poplava u Zagrebu
1973. Otvorena KD V.Lisinskog
1979. Tramvaj prešao preko Save
1987. Univerzijada
1990. 35. Eurovizija u Zagrebu
1991. Zagreb postaje glavni grad neovisne Hrvatske
1995. Otvorena nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice
2007. Otvoren Domovinski most
2009. Otvorena Arena Zagreb
2014. Otvorena nova zgrada Muzičke akademije
2017. Otvorena nova zračna luka
2020. U Zagrebu razoran potres usred pandemije Covida-19






SLATKO
Cuker, cukar = šećer
Cukerpeker, cukeraj = slastičarnica
Štrudl = savijača
Aplštrudl = savijača od jabuka
Himperštrudl = savijača od malina
Kitnkez = desert od dunja u šećernom preljevu
Zlevka, zlevanka = u pečnici zapečen desert od kukuruznog brašna, sira i jaja
Šnenokle, šnernokrli = žličnjaci od tučenih jaja s mlijekom
Cvičiknedli = knedli od krumpirovog tijesta u kojima je šljiva, a posuti su prezlima i šećerom (u današnje vrijeme se umjesto šljiva stavljaju marelice, jagode, jabuke, vanilija, pa čak i čokolada - no, originalni cvičiknedli su sa šljivama)

“Otpelal sam decu u cukerpekeraj“ = odveo sam djecu u slastičarnicu






RIBICE KOD MIMICE
Jeftin i fin obrok u podrumu Jurišićeve 21 otvoren je 1945. kao točionica vina, a 1949. je počeo nuditi i znamenite ribice. Generacije purgera govore "Idemo na ribice kod Mimice", tamo odlaze na brzi, fini i jeftini obrok, vode tamo frendove, klince...

Prije 40 godina išli samo na sardine sa pomfijom i šnitu-dvije odrezanog kruha uz jednostavnu cugu, da bi sve to pojeli stoječki u zadimljenoj prostoriji. Danas je prostor obnovljen iako je zadržao onaj retro štih iz šezdesetih, uključujući i tetu na blagajni okruženu zidovima. No, u ovom lokalnom fast food restoranu više se ne puši, a izbor hrane je nešto veći, a visoki stolovi su dobili i visoke barske stolice pa možete sjesti dok jedete. Osim sardina, sada se mogu naručiti i skuše s krumpir salatom, lignje i gavuni, a i izbor pića je nešto bolji. Ribice kod Mimica su istinski onaj duh Zagreba od prije, iako nekako nemaju više onaj pravi feeling onih ribica i ambijanta od prije 35 godina kad smo moj best friend Miki i ja dijelili porciju tako da je jedan jeo od glave do pola, a drugi od pola do repa.




SA BOŽIĆNOG KONCERTA ZAGREBAČIH MAŽORETKINJA - 4. dio

fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja
bozickoncert42340379

bozickoncert42340380logo png site

bozickoncert42340381

bozickoncert42340381

bozickoncert42340388a picture

bozickoncert42340393

bozickoncert42340400

bozickoncert42340405

bozickoncert42340416

bozickoncert42340417

bozickoncert42340430

bozickoncert42340438

bozickoncert42340443himalayas photos gallery

bozickoncert42340446

bozickoncert42340454

bozickoncert42340456key hd images

bozickoncert42340457

bozickoncert42340465

bozickoncert42340466create facebook picture posts

bozickoncert42340471

bozickoncert42340482

bozickoncert42340488tumblr gif size limit

bozickoncert42340511

bozickoncert42340518

bozickoncert42340524

bozickoncert42340532

...kraj!

05

uto

03/24

Umirovljenici vol 2 by Rudarka

rudarka.blog.hr

Upravo sam pročitala članak u kojem se spominje odbijanje putnih troškova na račun HZZO pošto umirovljenici imaju besplatni prijevoz vlakovima. rolleyes

S obzirom da se radi o odlasku na rehabilitaciju između Osijeka i Bizovca, te da je željeznička stanica u Bizovcu udaljena jedno dvadesetak minuta hoda zdravog čovjeka - ludilo! naughty

Ne znam detalje o starosti dotičnih umirovljenika niti njihovoj mobilnosti - državni nam je birokratski aparat ludilo. blabla

Samo da napomenem da je za bilo koju iole ozbiljniju poziciju u tom istom aparatu potreba sigurnosna provjera, dok je za prvog čovjeka državnog tužilaštva nije potrebno - jer kakti postoji neka rupa u zakonu, baš smo prava banana država. Uz dužno poštovanje dijelu afričkih država. no

Da se vratim na svoj prethodni post. Ne znam zašto su neki pomislili da ne znam za prijevremeno rješenje - no vjerujte, nisu mi ga dali. No, bilo pa prošlo. wink

Uglavnom, za gore famoznu povlasticu besplatne vožnje vlakom zatražila sam svoju iskaznicu. Mail-om. Čak sam platila i dostavu na kućnu adresu. Planiram s dotičnom plastičnom karticom mahati za popuste u našim trgovačkim lancima. I muzejima. I gdje god mi daju popust. smokin

Ne pada mi na pamet sjesti u vlak jer boktepitaj kad ću stići do slijedeće stanice. cool

I da - poslala sam mail Matici umirovljenika koji su me uputili, nakon više od 48h, a ne manje kako spominju na svojim stranicama, na lokalnu udrugu. Problem je što je lokalna udruga vezana uz lokalnu tvornicu pa i dalje ne znam kako da se učlanim. I gdje. nut

Inače, postoji određeni respektabilni spisak dućana, rehabilitacijskih i inih lokacija (uglavnom vezano uz zdravlje starijih ljudi) gdje se može konzumirati popust. Pa si mislim - nikad ne škodi imati i takvu vrstu članske kartice. smijeh

Jednom riječju - nisam baš daleko stigla. Barem ne u svojem selu malo. Metropola je već druga priča. No, nastavak slijedi...

Ahoj od Rudarke

Naprosto Čovjek...

rossovka.blog.hr

Životna priča Damira Vanđelića potresna je i nevjerojatna; više liči na neki filmski scenarij nego na grubu, proživljenu stvarnost. Jedan od onih za koje se može reći da slavi dva rođendana.

On je kao dvadesettrogodišnji student 1991. i dobitnik Rektorove nagrade samo godinu dana ranije dragovoljno otišao na Baniju zahvaćenu vihorom rata. U rujnu 1991. zarobljen je na brdu Djed iznad Hrvatske Kostajnice i odveden u zatvor u Glinu. Tamo je proveo 173 dana i bio izložen sustavnom, svakodnevnom ponižavanju i premlaćivanju.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestajala, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća - izjavio je u jednom intervjuu.
U istom intervjuu rekao je i nešto što bi vrlo malo ljudi bilo u stanju reći - da je duboko uvjeren kako ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar.
Razmijenjen je među posljednjima, baš na današnji datum - 5.ožujka 1992. i vratio se studiranju. O uspješnosti njegove karijere ne treba niti govoriti, dovoljno je reći da je do 2016. obnašao funkciju direktora investicija Adris grupe.

No vratimo se spomenutom električaru s kojim je Damir Vanđelić dijelio stravične dane. On je Petrinjac i dugogodišnji član Slavulja Josip Čačić. Ja ću reći da sam duboko uvjerena kako je Josu nakon svega proživljenog u život vratila ljubav prema pjesmi i njegov neponovljivi smisao za humor.

Prije nekoliko godina Slavulj je održao koncert u crkvi Svete Eufemije u Rovinju, na koji je došao i Damir Vanđelić sa svojom prekrasnom suprugom i djecom. Vidjeti svog poznanika i supatnika iz nekih drugih, vrlo teških dana. Damir Vanđelić vrlo je ljubazan i jednostavan čovjek; nije on prvi ljudski dokaz da je čovjek jednostavniji što je veći. Nakon koncerta otišao je s nama u restoran u Bale, gdje je za nas organizirao večeru. Na rastanku se pozdravio sa svima nama i izrazio želju da se možda jednom opet tako susretnemo.

Njegova je životna priča dokaz da nema toga što čovjek ne može izdržati i da zapravo nitko od nas ne zna koliko je jak dok se ne probudi u noćnoj mori koju mora preživjeti kako god zna i umije, i mora ostati normalan u užasu.
Ako netko zaslužuje poštovanje, onda je to on. Zbog svoje hrabrosti, ljudskosti i nevjerojatne snage uma koja ga je spasila u paklu logora i kasnije mu donijela veliki ugled u poslovnom svijetu.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum