Pozdrav dragom blogu, dugo nisam bio tu u posjeti. Razlog je 2022. godina, obuzela me i oduzela. Za mene je 2022. bila godina osobnoga rasta, promjena, shvaćanja, odrastanja.
Nakon ove godine imam iza sebe prvo iskustvo rada u inozemstvu. Prvu vezu. Prvo iskustvo življenja sâm, bez roditelja, bez svih onih cimera s kojima sam nekada dijelio krov nad glavom i puno više od toga. Prvi put da sam bio u minusu na računu, treba i to čovjek proći.
Bio sam vani i vratio se doma, spreman za nove pobjede, s planom i programom (kako to priliči nama nastavnicima :)). Kriza dvadesetih je u 2022. napokon nestala. Tri sam godine sanjao o boljem sutra, živio u neprestanom očekivanju, anksiozan, a onda sam i napokon otišao. Vani sam shvatio da mi je doma puno, puno bolje i vratio se. Imao sam tu sreću da sam se mogao negdje i nekome vratiti, moram biti beskrajno zahvalan na tome.
I vama i sebi želim da 2023. bude onakva kakva mi je bila i 2022., puna uspona.
Sretna nova 2023. godina!
U Izmiru sam. Sjedim na terasi s predivnim pogledom, s jedne strane planine, s druge strane more. Pijem kavu i slušam Olivera. Može li mi biti bolje?
U prošlom postu pisao sam o svom nezadovoljstvu u školi u kojoj sam radio. Škola je bila predaleko od Istanbula, živio sam u odvratnom industrijskom dijelu i do posla putovao dugo i naporno, plaćali su me sramotno malo, a povrh svega, i sâm posao mi je bio ekstremno dosadan i nimalo izazovan. Imam dobru ušteđevinu, zbog toga sam odlučio da mi je bilo dosta i previše tu raditi.
Dan nakon pisanja posta imao sam sastanak s ravnateljicom, po tko zna koji put sam joj rekao sve ovo što tu pišem. Ona je i dalje drvila po svome, potpuno ignorirajući moju želju da sporazumno završimo moj ugovor. Zbog toga sam ga sâm završio i rekao da ću ostati do kraja travnja, nakon toga neka se snalaze. Taj dan osjećao sam se opušteno i otpušteno, osjećaj je bio fantastičan.
Zadnji dan na poslu bio je ujedno i zadnji dan u stanu kojem sam živio. Cimerica je našla puno bolji stan u centru grada, a ja sam privremeno otišao s njom. Koja razlika u odnosu na prethodni stan!
"Da sam ovdje živio otpočetka, možda bih i ostao na onom poslu i u Istanbulu", pomislio sam, jer imati loš posao i još živjeti tamo gdje ne želiš nije dugoročno održivo, jedno od to dvoje bih nekako podnio.
Dan nakon preseljenja otišao sam u Izmir. Naime, dečko s kojim se trenutno viđam je od tamo, otišao je posjetiti majku koja tamo živi, a majka je inzistirala da dođem kod njih. Sada sam gost prave turske obitelji koja se uvečer okuplja za stolom uz topli obrok te gleda cjelovečernje turske serije. Svi me divno tretiraju i guraju raznorazna jela preda mnom, nimalo se ne mogu požaliti. Život je zaista lijep kad si mlad, zdrav i financijski neovisan.
Od siječnja ove godine radim u privatnoj međunarodnoj školi u Istanbulu. Kada sam dobio posao i ugovor, bio sam presretan jer sam u tom poslu i selidbi iz Hrvatske vidio priliku za novi početak na koji sam tako dugo, tako strpljivo čekao. Čim sam došao tu i počeo raditi, nešto mi u toj školi nije štimalo, ali nisam mogao dokučiti što. Svi, a pogotovo ravnateljica predstavili su se kao savršena bića koja nikada ne griješe i koji imaju našu profesiju u malome prstu, ali sve u školi je djelovalo lažno i vrištalo na kaos.
S vremenom sam shvatio kako funkcioniraju privatne škole. Funkcioniraju isto kao i sve ostale privatne firme - sve se vrti oko love. Bitno je ostaviti što savršeniji (čitaj, što lažniji) dojam na roditelje, dakle na platitelje, ali i jedni na druge, jer ako itko skuži da nisi nešto napravio točno onako kako se od tebe očekuje, dobit ćeš otkaz. Tome u prilog idu puste e-mail prepiske s finim uvodom, detaljno razrađenim glavnim dijelom u kojem se obavezno usputno pohvali imidž škole i sama sebe te savršeno pristojnim završnim pozdravom. Tu je zatim i iks ipsilon raznih digitalnih alata u kojem se nastavnici natječu tko će biti aktivniji u što više njih i pokazati kako su oni moderni nastavnici 21. stoljeća koji se u sve razumiju i koji drže gotovo savršenu nastavu po IB (Inquiry-based) modelu. Kada sam tek došao, nitko se nije potrudio uputiti me u poslovanje škole i kazati mi dvije-tri riječi o rasporedu sati tijekom tjedna, profilu učenika, a bome se nisu ni potrudili pomoći mi pronaći smještaj, iako je većina drugih nastavnika od škole dobila stan na korištenje za kojega ne plaćaju stanarinu i koji je u blizini škole. Ja sam, pak, imao sreće jer je jedna kolegica baš u vrijeme kad sam ja došao tražila cimera te sam se ja uselio kod nje za vrlo nisku stanarinu. Međutim, stan nam je jako daleko od škole, od grada još dalje, do škole promijenimo tri različita prijevozna sredstva.
Moj je početni entuzijazam, nakon što sam počeo kužiti cijelu priču, s vremenom sve više i više padao. Živio sam daleko te sam dugo i naporno putovao, nisu mi dali stan na korištenje, a plaća mi je bila niža nego drugima. Koliko niža, to sam tek kasnije saznao.
U Turskoj priča ide tako da postoji ogromna razlika između "local hire" i "expats". Tko god je u vrijeme zapošljavanja živio u Turskoj, bit će takozvani local hire i bit će puno manje plaćen od ljudi koji se dosele iz druge zemlje da bi tu radili. Iako u vrijeme zapošljavanja nisam živio tu, već u Hrvatskoj, sjećam se da mi je tijekom video intervjua ravnateljica rekla da ću biti local hire. Meni to u tom trenutku nije ništa značilo, jer kako sam mogao znati? S obzirom da je lira uvelike pala od zadnjega puta kad sam bio u Turskoj turistički, mislio sam da je devet tisuća lira (nešto više od 600 dolara) sasvim solidna plaća. S njom se može okej živjeti, ali pitanje je do kada, jer lira i dalje strmoglavo pada, a cijene preko noći skoče za trideset, četrdeset posto.
Trenutak nakon kojega sam potpuno popizdio jest kad sam saznao kolike su plaće drugih nastavnika. Oni primaju u pravilu od 2000 do 2500 dolara, neki i više, a ja 610. Razlika u našim plaćama je kao plaća predsjednika i njegove čistaćice, a u osnovi radimo isti posao. Imao sam više razgovora s ravnateljicom za vrijeme kojih sam joj govorio da želim otići te da što prije nađu novoga nastavnika francuskog, no ona se stalno pozivala na ugovor i govorila kako me djeca vole i da nije lijepo da stalno mijenjaju nastavnike, pokušavajući me tako emotivno ucijeniti. Ona je jedna fina gospođa sa stavom princeze, a zapravo je samo jedna u nizu prodanih duša koje će sve napraviti što je u interesu tvrtke (čitaj liže dupe šefovima).
"Dakle, debelo ste me namargarčili. Zaposlili ste europskoga građanina za tursku plaću i sada me ne želite pustiti. U redu, sad ću i ja vas malo zajebavati", rekao sam si.
Počeo sam zabušavati, kasniti na nastavu, odlaziti ranije iz škole i ne prisustvovati sastancima kolektiva, pušiti i piti kavu iza škole za vrijeme moga dežurstva preko pauza. Na nastavi bih davao djeci da gledaju crtiće, dok su ona urlala, valjala se po podu i spavala na klupama, ja bih stavio slušalice i slušao svoje najdraže hitove, bitno mi je bilo samo da se ne pobiju. Ono što je ironično jest da su me neki od njih stalno grlili i na ljepljive mi ceduljice pisali da sam im najdraži nastavnik, dok se meni samo povraćalo od svega. Nastojao sam dobiti otkaz pod svaku cijenu, ali ga nikako nisam uspio dobiti.
Prošli četvrtak, dok sam se sunčao i pio kavu ispred škole, dobio sam poruku od ravnateljice koja mi je rekla da hitno dođem gore i pridružim se sastanku.
"Bruno, ponašaš se kao da si na plaži."
"Da, uživam, to je sigurno."
"Fino."
Bila je crvena od ljutnje i nije se suzdržavala to pokazati pred svima. Mene je, s druge strane, bolio kurac.
Dan poslije toga imali smo požarnu vježbu. Kako su djeca na mom satu gledala crtiće na francuskom, na svojim tabletima sa slušalicama, a ja slušao glazbu, nismo čuli kad se oglasio alarm. Ravnateljica se uvijek do tada ponosila kako bismo svi izašli iz zgrade i bili na dogovorenom mjestu unutar dvije minute od oglašavanja alarma. Ovaj put se nije mogla pohvaliti šefovima. Pet minuta nakon, kada su skužili da jedino moj razred i ja nedostajemo, otišli su po nas, a njoj se dimilo iz ušiju. Djeca i ja smo se poslije zafrkavali kako smo izgorjeli i postali duhovi te da ćemo zauvijek proganjati one koji budu učili francuski u mojoj učionici.
U ponedjeljak sam zakasnio dva i pol sata u školu, doduše nenamjerno, jednostavno nisam čuo budilicu, sve dok me nije probudio poziv školske recepcionerke koja me pitala gdje sam. To je pak ravnateljici bio povod da mi pošalje poduži mail opominjajući me zbog svega što sam radio u zadnje vrijeme, odnosno nisam. Meni je pak točka pucanja bila kad sam saznao za troškove dobivanja dozvole za boravkom, koji su se udvostručili u zadnja tri mjeseca, a škola nije bila spremna niti platiti 50% od toga, iako je drugima plaćala. Osim toga, imao sam jedan bolnički pregled od dvije minute koji me koštao bogatstvo samo zato što osiguranje koje mi je škola dala nije htjelo to pokriti, iako ja ne bih ni išao da sam znao da ne mogu računati na njega.
Danas su šefovi dobili poduži mail u kojima sam objasnio sve ovako kako vama sada tu pišem i tražio povišicu. Ako je ne dobijem, znam koji mi je sljedeći korak.
Zadnja dva tjedna, za razliku od prvih dva i pol mjeseca, nisam više tako sretan u Istanbulu. Prestao sam biti turistom koji uživa u turskoj magiji i postao dijelom surove turske svakodnevice.
Putujem na posao i s posla sat vremena u najboljem slučaju, češće sat i petnaest, zbog prometa te sporog i neefektivnog prijevoza, ukupno dva i pol sata dnevno. Odlazim iz predgrađa u još veće predgrađe, u centru je potpuno drugačija spika. Dolje sve vrvi životom, moderno se živi, centralna područja Istanbula savršen su spoj tradicionalnoga turskoga orijentalnog štiha i moderne, europske vibre. Ovdje gdje ja živim i gdje mi je škola - obitelji, djeca, škole, bez barova, bez muzike, bez stranaca, sami turci i arapini.
Već kad je trebalo potpisati ugovor za sljedeću školsku godinu, nakon dvomjesečnoga probnog rada, nećkao sam se i rekao ravnateljici škole da ću potpisati ugovor samo do kraja lipnja. Počela je igrati na kartu novca, dozvole za rad, na što sam ja rekao da novaca imam, a dozvola za rad mi ne treba od njih, samo dozvola za boravak.
"Jako dobro radiš svoj posao, svi su zadovoljni tobom", rekla je. "
Kvalificiran sam za posao koji radim, imam iskustva u nastavi, još sam i jedini Europljanin u školi, a plaćate me zakurac, i morate biti zadovoljni sa mnom, pomislio sam, ali nisam rekao naglas.
"Škola mi je daleko, gubim previše vremena i energije na putovanje, prestao sam uživati u svim hobijima, samo radim i spavam i osjećam se užasno zbog toga, svako jutro se ustajem s grčem jer moram tu doći.", rekoh iskreno.
"Ti si iz Europe, tamo svi putuju dugo na posao i s posla, trebao bi znati to."
Da ste mi dali stan blizu škole kao većini drugih kolega, možda bih se manje žalio, ovo je vaša krivica - pomislih, ali ne rekoh.
"Da, i ja sam bio jedan od njih. Na prošlome sam posllu putovao još duže nego tu, radio sam na otoku a živio na kopnu, i nikad se nisam žalio. Znate zašto? Jer sam onaj posao volio."
Nije više znala što bi rekla, ispucala je sve adute u rukavu.
"Osim toga, shvatio sam da mi ne leži rad s malom djecom, sa srednjoškolcima je ok. Nisam tu došao biti bejbisiter, nego učitelj"
"Ali djeca te obožavaju. Prošlu učiteljicu smo otpustili jer se derala na njih."
"I ja se derem na njih jer ih ne podnosim.", rekoh s nadom da će napokon shvatiti koliko žarko želim ići i već jednom me pustiti, jer ovo nije bio prvi takav razgovor koji smo vodili.
Razgovor je bio uzaludan. Što još trebam napraviti da me već jednom otpuste, zapalit školu?!
Kasno je, mi smo tu dva sata ispred Hrvatske. Na proljetnim sam praznicima. Upravo sam se otuširao. Što vam to govori?
Prije tuša sam gledao neke Youtubere i razmišljao kako bih i ja mogao postati jednim. Dapače, već neko vrijeme o tome razmišljam, samo se ne mogu odlučiti koju bih temu odabrao kao glavnu za svoj kanal. Putovanja, učenje jezika, fenomen gej zajednice, ili samo klepetat o svakodnevnim zbivanjima? Glava mi je pukla od razmišljanja, otišao sam je osvježiti jednom kupkom.
Zvuk prštanja vode iz tuša naveo me pak da razmišljam o svom ljubavnom životu i dečku s kojim se trenutno viđam.
Sjetio sam kako smo se dobro proveli na prvom spoju koji je trajao dan i pol, a onda sam shvatio da mi je i nakon toga svaki put bilo super s njim. Prošli vikend bio je već četvrti zaredom da odlazim kod njega. On živi u super distriktu za razliku od mene pa uvijek ja idem kod njega, a neprestane mećave snijega i konstantna hladnoća bile su nam već drugi vikend izlika da ga provedemo gledajući filmove, ispijajući vino i seksajući se. Otpočetka smo se super slagali, karakteri su nam se fino nadopunjavali, imali smo dosta sličnih interesa i nikada među nama nije bilo neugodne tišine. Ali.
Ali kad bi mi bar bio jednako tako fizički privlačan.
To me zatim navelo na razmišljanje - je li ono što zovemo ljubav zapravo samo skup karakteristika koje smatramo privlačnima i kojih mislimo da smo dostojni kod partnera?
Da objasnim. Sve frajere s kojima sam dosad bio smatrao sam sebi inferiornijima, je li to zbog visine, veličine penisa, izgleda lica i tijela, materijalnoga stanja, obrazovanja ili nečega šestog. Oni su u pravilu bili zagrijaniji za mene nego ja za njih, i uvijek bi završilo tako da bih ih se ja zasitio i krenuo dalje. Dečko s kojim se trenutno viđam je predivna osoba, puno bolja od mene. Obrazovan, putovao, ima love ali opet ne previše, a rekoh već da se super slažemo. Međutim, dosta je niži od mene što mi nije po guštu, ja imam skoro dva metra. Ima manjega od mene, iako mu uopće nije malen, prosječne je veličine. To bih mu sve i mogao nekako oprostiti da je ljepše građen, da ide u teretanu ili da se bavi rekreativno nečim jer ja se bavim, ali ne. I što da ja sad radim? Lijepo nam je skupa, ali kad ga uhvatim za prsa ili za guzicu, nisam zadovoljan ulovom.
Jedina donekle iznimka bio je jedan amer s kojim sam izlazio prije ovoga. Isto obrazovan, situiran, taman, nikad prije nisam dejtao crnca. Bilo nam je odlično na prvom spoju, bili smo skupa do jutra i pokušavali se neprimjetno hvatati u zadimljenom klubu punom konzervativnih hetero turčina okruženih "hostesama". Da sad ne duljim, bilo je tu svega, susreli smo se još par puta prije no što me on počeo izbjegavati. Uspio sam ga dobiti za još jedan susret. Kad sam ga otvoreno pitao što se dogodilo jer sam skužio da se ohladio zbog čega sam se i ja u međuvremenu ohladio i krenuo dalje, rekao je da je u jednom trenutku dok smo se ljubili samo shvatio da me njegovo tijelo odbacuje i da je instiktivno shvatio da ja nisam pravi za njega. Meni je ta izlika bilo čisto sranje, zbog čega sam nastavio čačkati i shvatio da se u isto vrijeme viđao s drugim, dok sam ja čekao tri tjedna da se razriješi ta cijela situacija s njim. Naravno, jebao sam mu sve po spisku, a prema vani se smiješio i rekao da bi bilo super da ostanemo prijatelji i odemo na spoj u četvero, svatko sa svojim. Nismo se više vidjeli, ne vjerujem ni da hoćemo.
Kasnije sam tek pomislio, što ako sam ga ja bio nedostojan? Iz moje perspektive on je bio netko tko mi je mogao parirati, napokon netko koga bih mogao pokazivati okolo i govoriti, da, to je moj dečko. Međutim, iz njegove perspektive ja sam možda predstavljao nekoga tko nije dovoljno zgodan, nema dovoljno love, nema dovoljno životnoga iskustva ili nešto četvrto, ja sam njemu bio ono šta su meni bili svi moji prethodni.
Zato sam zaključio, ljubav je matematika. Koliko imaš za ponuditi, toliko ćeš i dobiti. Ako za mjesečnu stanarinu možeš ili želiš ponuditi samo 200 eura, onda ne možeš očekivat da ćeš živjet u penthouseu. Isto tako i u međuljudskim odnosima, pogotovo odnosima među spolovima.
Čekam jednoga od onih rijetkih sretnika u ljubavi da me opovrgnu. Ne trudite se, nećete me impresionirati.
Moram vam ispričati jednu današnju anegdotu...
Idemo s posla kolegica nastavnica, školska medicinska sestra i ja. Sestra je jedna mlada draga cura, 24 godine, muslimanka s hidžabom.
Išli smo skupa do autobusne stanice. Putem do stanice pita mene sestra kako sam naučio francuski (jer predajem francuski) i da bi ga i ona tako žarko htjela naučiti, ali nema vremena. Meni su takva pitanja dopizdila jer nije govorenje jezika ništa posebno, ako si motiviran i dosljedan, naučit ćeš.
Prije nego što sam išta stigao reći, ubacuje se druga kolegica i kaže da ja još govorim i talijanski, španjolski, na što sestra ostade iznenađena i upita me koliko ja to jezika govorim. Budući da i natucam nekoliko drugih jezika, a sad učim i turski jer živim u Turskoj, pa onda još dodaj i vječnu dilemu hrvatski - srpski - bosanski - crnogorski, rekoh četiri, pet, šest, prestao sam brojati više. Ona šokirana, pa kako misliš prestao si brojati. Ja uto bez razmišljanja rekoh da je to kao seks, negdje oko desetog partnera prestaneš brojat, nakon čega se njoj lice sledilo i prestala je pričati, udaljila se od nas i odjetjela na bus bez nas, mi smo čekali sljedeći.
Kolegica mi je onda rekla da je sestra bila baš ljuta. Kvragu, sad će okrenut glavu svaki put kad je pozdravim, pomislih.
I tako, svaki dan nešto novo naučiš od kulture u kojoj živiš, u tome i jest ljepota življenja u drugim državama <3
Dragi moji,
kad sam pisao zadnji post, nisam se više mislio vraćati na blog. Blog je bio dio mene u periodu kada sam osjećao kao da sam stavio život na pauzu. Preselio sam, ostavio posao, obitelj i prijatelje iza sebe i krenuo u novi svijet. Od tada je sve poprimilo novu boju.
Van sam Hrvatske nešto malo preko mjesec dana, za to se vrijeme toliko toga promijenilo u meni. Postao sam pozitivniji, osjećam se živo i mlado!
Toliko se toga izdogađalo u tih mjesec dana da neću niti pokušavati sve prenijeti tu. Preselio sam iz male Hrvatske u grad koji ima četiri puta više stanovnika nego ona i to je upravo ono što mi je trebalo. Radim u međunarodnom ambijentu, isposlovao sam ugovor o radu pod mojim uvjetima i ne ubijam se od posla, može li bolje? Kada ne radim, istražujem nove dijelove grada i idem na spojeve. Kriza dvadesetih nije prošla, još je uvijek tu, ali je ušla u novu fazu, radujem se onome što mi život planira donijeti u budućnosti.
B.B.
Upravo sam odradio svoj posljednji dan u školi. Nisam dao otkaz, odobren mi je jednogodišnji dopust.
Maloprije sam se isplakao kako dugo nisam, srećom nije nitko bio doma.
Jutros sam se ustao s velikim osmijehom na licu. "Zadnji mi je dan, gotov sam s ovim poslom, gotov sam s ovim gradom!", prolazilo mi je glavom. Kad sam došao u školu, nisam još ni bio svjestan da mi je to zadnji dan s djecom. S mojim razredom, posebnima kakvi jesu, ali su moji. Sada više neće biti. Netko će im drugi biti razrednik, netko će se drugi boriti s njima, netko će im drugi pravdati sate, netko će im drugi govoriti kako ništa ne uče. Možda će ih netko i voljeti više nego ja, toplo se nadam, jer oni to trebaju i zaslužuju.
Srećom pa je mama ušla u stan, suzdržat ću se, ipak neću prolijevati tipkovnicu svojim suzama dok ovo pišem.
Putem do doma, palo mi je na pamet kako nemam niti jednu sliku sa svojim razredom. Nisam se niti jednom sjetio da se fotografiramo, a toliko smo vremena proveli skupa. Užasno sam razočaran u sebe.
Nisam se niti fotografirao s kolegicom koja mi je u ovih godinu i pol postala kao majka. Za godinu dana, kada se ja možda vratim na posao, nje više neće biti, ide u penziju. Još uvijek ne mogu vjerovati da je gotovo vrijeme kad bismo u zbornici komentirali učenike i smijali se njihovim ispadima, ne mogu vjerovati da je gotovo vrijeme kada bismo u porukama komentirali gluposti koje bi naše kolege istovremeno izvaljivale za vrijeme neke sjednice i kesili se njima. Užasno sam razočaran u sebe.
Dugo sam čekao na ovaj trenutak. Od prvoga dana u školi maštao sam o danu kad ću otići, ali sam si zadao u zadatak da položim stručni ispit kad sam već ušao u prosvjetu. Položio sam ga prije koji tjedan, odmah nakon dao zahtjev za neplaćenim i odmah zatim su mi ga odobrili. Na isti dan kada sam položio stručni ispit, dobio sam obavijest da sam primljen na stručnu praksu u inozemstvu u trajanju od osam-devet mjeseci.
Koja sreća. Svi moji snovi ostvarili su se, i to baš onako kako sam ja to zamislio. Ono što nisam mogao zamisliti jest koliko će mi teško biti napustiti tu djecu. Kolegice, one tri koje su bile moje kule svo ovo vrijeme, ali i sve ostale. Okrećem novi list u svom životu, ovom je blogu došao kraj. Počinje novo poglavlje, spreman sam.
U zadnjih nešto više od godine dana, školska zbornica postala je moj nukleus, centar zbivanja u mom životu. Nisam sretan zbog toga, ali sam sretan jer bar imam nekakav nukleus, koliko god nesavršen bio.
Ovo ljeto, kao što sam i pisao tu, napokon sam se vratio svome starom životu, pa makar i samo na trenutak. Nakon dvije godine ponovo sam se osjećao kao mlada i dinamična osoba, a ozbiljni, odrasli život nastavnika ostavio sam tamo gdje mu je i mjesto, u školi. Godišnji odmor iskoristio sam u potpunosti. Dvogodišnje stajanje doma nadoknadio sam dvama europskim putovanjima, i nije mi bilo dosta. Korona mi u tih par tjedana što sam proveo na putu nije ni prošla glavom niti sam je doživljavao, i jebe me se što će netko reći da sam zbog toga neodgovoran.
Kad sam se vratio s godišnjeg odmora u školu, neki kolege komentirali su kako sam neodgovoran jer sam godišnji proveo u korona-crvenim zemljama. Naravno, to sam čuo od drugih kolega. Govorkanja po zbornicama su pravilo, a njihova zavist prema meni i prema mom slobodnom vremenu očigledna. Isto tako, govorkanja su uključivala i trač da smo jedna kolegica (o kojom sam već pričao na blogu) i ja skupa jer su nas par puta vidjeli na kavi, ili činjenicu da udanu kolegicu koja je nedavno došla u kolektiv oslovljavam nadimkom pa je to neprimjereno. Tko zna kakvi još tračevi kolaju kuloarima, a da još uvijek nisu došli do mene. Nebitno, mene ionako zaboli i muški i ženski spolni organ u paketu za te tračeve. Oni zapravo nisu ništa čudno za jednu zbornicu ili za bilo koju zajednicu u kojoj skupa radi veći broj ljudi, ne treba to shvaćati jako osobno.
Ono oko čega se trebam zabrinuti je osjećaj da i ja polako postajem takav. Proces moje mimikrije u prosječnog prosvjetarca započeo je prvim danom otkad radim u školi i otkad sam kročio u zbornicu, ali tek je odnedavno postao očiglednim i meni samom. Počeo sam previše komentirati druge kolege, i njihov rad i njihove osobne (ne)kvalitete. Počeo sam se previše uplitati u zborničke drame i intrige. Počeo sam previše ispoljavati onaj ružni dio mene, koji je svakako prisutan, ali radije bih da bude potisnut. Onaj unutrašnji glas koji mi govori "Daj otkaz, daj otkaz!" još je jači nego prije (a prisutan je od prvog dana otkad sam u školi), a ne odmaže ni činjenica da je na čelo škole došao novi ravnatelj koji blago rečeno nema pojma o svom poslu, a od zaposlenika traži iznadprosječni angažman, pa tako ove godine imamo još više administrativnih i sličnih pizdarija za obaviti. Istovremeno traži da se nastava digne na višu razinu sa svakojakim školama za život, ali ne ide za tim da je kolektiv od puste papirologije previše umoran za držanje kvalitetne nastave.
Kolege koje tu rade desetljećima kažu da im je ovako teška bila jedino prva godina kad su počeli raditi u školi, ali meni moja prva godina nije bila ni približno ovako naporna. Ne pomaže ni činjenica da sam razrednik, da pod svojom palicom imam hrpu klinaca koji prolaze kroz ionako teški period života u vrijeme pandemije, pa mi onda ne izlazi iz glave onaj mali Ivan iz trećeg be koji je počeo konzumirati teške droge, ili ona mala Josipa koja se već do sada par puta rezala. Volim tu djecu i stalo mi je do njih, ali dvadesete su vrijeme koje želim posvetiti sebi i samo sebi, a ne razbijati glavu oko toga hoće li neki moj učenik završiti kao prosjak i drogeraš.
Sve to utjecalo je na učvršćivanje moje odluke za otkazom, koji je odavno pred vratima, ali sam ga odgađao jer sam htio odraditi pripravništvo i položiti stručni ispit, pa da i to riješim. Obećao sam sebi da ću otići i to ću napraviti, radi svojega dobra.
Upravo smo uzletjeli, a ja sam još jednom prepun dojmova. Još jedan EU projekt je iza mene, a iskustvo koje mi projekti donose ostat će uvijek ugravirano u mojoj glavi i u mom srcu.
Ovaj projekt održao se u Španjolskoj i bio je na temu 'kako pisati EU projekte'. Naravno, sudionici uglavnom ne dolaze na projekte radi teme, već gledaju datume kada su slobodni i destinaciju, pa je tako bilo i ovaj put. Govorim tečno španjolski, a nikada nisam bio u nekoj državi gdje je španjolski službeni jezik, tako da sam se tukao i rukama i nogama da dobijem ovaj projekt, i dobio sam ga.
Projekt je trajao samo šest dana (inače je između sedam i deset) i bilo je oko dvadeset sudionika što je dosta malo, ali pretpostavljam i logično obzirom na cijelu situaciju s pandemijom. Bilo nas je iz Hrvatske, Češke, Italije, Španjolske, Turske i još nekoliko zemalja. Projekt je bio jako dobro organiziran, imali smo dosta radionica i seminara, ali i slobodnoga vremena za istraživanje grada.
Najslađi dio svakoga projekta su međuljudski odnosi. Budući da na projektima sudjeluju uglavnom mladi slobodni ljudi različitih kulturalnih pozadina, svaki projekt pun je sočnih tračeva. Veze i vezice standardni su i neizbježni nusprodukt, a mi smo ovaj put imali dosta njih. Glavna faca projekta bio je jedan Čeh. Zgodan, plav, komunikativan, inteligentan i šaljiv, privukao je pozornost nekoliko cura. Za njega su se najviše otimale jedna Turkinja i jedna Španjolka. I meni se svidio, da se ne lažemo, ali sam odmah ispitao situaciju i rekao mi je da je hetero, pa sam odustao od njega i do kraja projekta mu glumio Kupida s drugim curama. On je s druge strane došao na projekt opušteno, bez namjere da zavodi cure, ali one su ipak padale kao kruške na njega.
Prvo je krenuo s Turkinjom, a kako je Turska vrlo konzervativna zemlja, ona je cijelo vrijeme s njim bila povuci-potegni. Kasnije smo saznali da ga ne zavlači jer se nastoji kontrolirati, već zato što je razmažena kći nekoga turskog političara koja ni sama ne zna što i koga želi, ali i zato što je u isto vrijeme mutila s jednim Grkom, isto iz naše grupe. On se zato prebacio na Španjolku, koja je također na kraju odabrala drugoga dečka, isto iz naše grupe, jer se Čeh nije htio jebati i to mu nije bio prioritet kad je došao na projekt.
Sve je kulminiralo zadnju večer, kada je mala Turkinja slavila rođendan i napila se kao svinja. Putem do hostela zaustavljala je taksiste kako bi im rekla da joj je rođendan, a zatim je napala Grka, koji se u početku nije previše bunio, ali kasnije se pokajao i pobjegao u svoju sobu. Putem do njezine sobe, naletjela je na Čeha i krenula ga ljubiti te ga moliti da joj napravi dijete. Na hodniku ih je zatekla njezina cimerica, isto Turkinja, koja joj je iz zafrkancije rekla da Čeh pripada samo njoj i da će njoj napraviti dijete. Mala to nije shvatila kao šalu, pa mu je opalila tri-četiri pljuske, nakon čega ga je opet ljubila. Čeh ju je naravno odbio, pa se ona skinula u gaćice i grudnjak i tako trčala po cijelom hostelu. Naletjela je na jednako lude i polugole Albance koji nisu bili dio naše grupe. Scena četiri Albanca u boksericama kako pjevaju sretan rođendan Turkinji koja pleše polugola nasred hodnika ostat će mi zauvijek ugravirana u memoriji.
Nakon što se isplesala, Grk ju je povukao u svoju sobu samo da je makne s hodnika pa je morao trpiti još jednu epizodu zavođenja, sve dok mala nije napokon zaspala nakon 40 minuta. U to vrijeme Čeha je napao jedan Španjolac i skoro ga htio tući jer je i on bio zagrijan za Španjolku. Međutim, nije znao da je Španjolka na kraju završila s drugim a ne s Čehom, tako da je jadan Čeh najebao sa svih strana, ni kriv ni dužan. Na kraju je Čeh uletio u našu sobu smijući se svemu što se izdogađalo, kao da se sve to dogodilo nekome drugom. Nakon projekta smo još ostali jedan dan o svom trošku i išli na plažu.
Poanta ove anegdote mladim ljudima jest da idu na projekte što više. Projekti su osmišljeni kao neformalno učenje, i bome se nauči puno toga što nas u školama nikada neće učiti. Osim toga, smještaj i hrana su plaćeni, a troškovi prijevoza se refundiraju kada im dostavite sve karte. Ja se sada osjećam kao puno bogatija i sretnija osoba, a još nekoliko europskih gradova dobilo je oznaku "ovdje imam prijatelje".
Prošli tjedan, nekolicina nas dogovorila se da ćemo ići na prvi koncert nakon svih mogućih zabrana i lockdown-ova. Koncert je bio u subotu. Bilo je ludilo.
Ima jedna kolegica koja radi sa mnom u školi. Pokoju je godinu starija od mene, a s njom sam od prvoga dana odmah kliknuo i shvatio da smo na istoj valnoj duljini. Ona je vrlo društvena osoba i ima vrlo šaroliko društvo, s kojim je upoznala i mene. Tako smo se dogovorili da ćemo u velikom broju ići na taj veličanstveni, prvinakonkorone koncert i proslaviti što se život, iako puževim koracima, ipak vraća na #staronormalno. Bilo je genijalno, osjećao sam se ponovo onako kako sam se osjećao u studentskim vremenima i općenito kao mlada osoba. I ona i ja složili smo se da smo jako dugo čekali na taj dan kad se nećemo osjećati kao profesori, kao ozbiljne odrasle osobe s pravim obvezama. Također nam je trebao predah od učenika.
Naravno, na koncertu su se potrefili i neki naši učenici, iako se škola i klub gdje se održao koncert ne nalaze u istom mjestu. Došli su nas pozdraviti i izgrliti, valjda im je bilo fascinantno da se i nastavnici znaju urokati i zabaviti. I meni bi bilo, da se ne lažemo. Prijatelji su nam rekli da smo kao zvijezde s hordom fanova, a mi smo se osjećali kao zvijezde koje bježe od paparazzija. Ipak smo se osjećali kao zvijezde, što i nije tako loš osjećaj, da ne budem lažno skroman.
Koncert je završio i bilo je tek ponoć, pa smo odlučili nastaviti dugu i toplu noć koja je bila pred nama. Otišli smo na Ovčice, poznatu splitsku plažu koja se uvečer, zbog zatvorenih klubova, pretvori u open air diskoteku gdje ne možeš proći šetnicom od horde ljudi koja pleše na glazbu iz velikih zvučnika koje klinci donesu od doma i puštaju u pravilu cajke.
Nekoliko dana prije, čuo sam se s jednom prijateljicom koja živi u inozemstvu. Pitao sam je za savjet u vezi ove kolegice s kojom sam razvio nekakvu povezanost do te mjere da su se po zbornici već počeli širiti tračevi da smo skupa, iako među nama do sada nije bilo baš ništa. Budući da sam u prošlosti imao neka iskustva s muškarcima, nisam znao kako joj to reći, a htio sam. Prijateljica mi je savjetovala da za početak ništa ne govorim jer bi je to odmah ohladilo, kao što bi i bilo koju osobu ohladilo da joj budući partner/ica odmah u startu zna za svakoga s kim je spavao/la, neovisno o seksualnoj opredijeljenosti. Složio sam se s njom i odlučio ništa ne govoriti, iako sam po prirodi previše iskren i ne mogu tako nešto skrivati od nekoga tko mi je jako prirastao srcu.
Tijekom večeri na plaži, u jednom smo trenutku ona i ja ostali sami, a ostatak ekipe razbježao se na sto strana. Zapričali smo se u vezi nekih ljudi iz te ekipe, a onda mi je ona rekla za jednu prijateljicu da je biseksualka. To je bio savršen trenutak da kažem: "I ja sam biseksualan kao i tvoja prijateljica, čisto da znaš". Sjetio sam se razgovora s prijateljicom i nisam to rekao. Odmah sam se pokajao, ali već je bilo kasno, jer se u sljedećem trenutku dio ljudi iz ekipe već vratio do nas.
Osjećao sam se kao da izdajem sebe, bilo me je sram što sa svojih dvadesetipet godina još uvijek nisam u stanju reći tko sam i što sam nekome tko mi je drag i u koga imam povjerenja. I danas me je cijeli dan sram, možda mi bude malo lakše kada ovo podijelim s cijelim svijetom.
U utorak je maturantima bio zadnji dan nastave, a slavili su već od ponedjeljka. Slavlje je bilo u vidu glasne glazbe po cijeloj školi, njihovoga ulaženja u sve razrede i prekidanje nastave, a naravno - bilo je i alkohola u potocima. Ja sam ta dva dana ponovo proživio vlastiti završetak srednje škole. Točnije - nadoknadio, jer sam u to doba bio nesretan i izoliran u svome razredu.
Slavio sam s njima, pio, plesao, a zatim polupijan odlazio održati nastavu. Nastava se ionako nije mogla održavati ta dva dana pa smo dobili dopuštenje da pustimo sve učenike da pjevaju i plešu s maturantima. Problem je nastao kad je jedna učenica počela povraćati po cijeloj školi, a naposljetku i samom ravnatelju na stol u njegovom uredu.
Maturanti su me kasnije zvali da idem s njima na plažu, ali sam imao nastavu i kasnije nastavničko vijeće pa sam im se pridružio tek u kasnim popodnevnim satima, kad su svi već imali i po nekoliko promila u krvi. I ja sam nastavio piti i plesati, trebao mi je jedan takav dan nakon cijeloga cirkusa od korone i lockdowna, a oni su bili oduševljeni što je jedan nastavnik odlučio biti i piti cijelo vrijeme s njima.
Oduvijek sam volio putovanja. Odmalena sam zamišljao razne krajolike i želio kročiti nogom na sva moguća podneblja, po svakakvim klimatskim uvjetima. Sjećam se da sam kao jako mali, možda mi je bilo sedam godina, dobio na poklon ogromnu debelu enciklopediju koja je bila podijeljena na razna poglavlja s bogatim ilustracijama - od svemira, zemlje, povijesti, tehnoloških izuma, životinjskoga i biljnog carstva... Bila je to zaista debela knjižurina čije sam ja redove gutao.
Najdraže mi je poglavlje bilo ono o našem planetu, gdje su se i nabrojale sve države svijeta s glavnim gradovima i još puno toga vezano uz svaku od njih, uključujući krajolike, kulturološke podatke itd. Sve me fasciniralo - prašume, pustinje, ledenjaci, Inke, Maje, Eskimi, Kinezi, Bušmani. Zbog te sam enciklopedije cijelu osnovnu prošao s čistim peticama iz geografije, bio sam čak i na nekim natjecanjima.
U srednjoj me ta ushićenost prema geografiji malo popustila i bio sam više fokusiran na strane jezike. Na kraju sam se ipak odlučio za njih i završio kao profesor stranih jezika, ali ljubav prema putovanjima, ljubav prema raznolikim krajolicima, različitim kulturama i mentalitetima ostala je.
Međutim, ta ljubav dugo je vremena bila samo na papiru. Nisam putovao, uvijek su bile isprike da imam puno obveza, a zapravo samo nisam imao hrabrosti kročiti van svoje comfort zone. Srećom, na fakultetu sam upoznao prekrasnu osobu koja mi je i danas jedna od najboljih prijateljica, ako ne i najbolja. Ona me je uputila u Erasmus+ projekte zbog kojih danas imam hrpu predivnih sjećanja koja me drže na životu u ovim odvratnim vremenima ograničenih sloboda. O njima ću neki drugi put jer zaslužuju zaseban post.
Povratkom s fakulteta u rodni grad posvetio sam se poslu, s mišlju da ću uskoro ići raditi na kruzer, pa sam prestao ići na projekte. Uto sam dobio posao u struci, jedan, pa drugi, a onda se i pojavio prokleti virus. Stajao sam doma, propadao u rodnom gradu gdje nemam nikoga i grijao se na starim sjećanjima.
Ove godine, prije koji mjesec, dobio sam priliku ići na novi projekt u Turskoj, ali datumi mi nisu odgovarali jer baš u to doba imamo posljednje sjednice u školi, a mi razrednici uz to još imamo i hrpu administracije za odraditi. Nije me bilo briga, kombinacija očaja za putovanjima i osjećaja zarobljenosti u trenutnom načinu života natjerala me da prihvatim projekt, svakako sam mislio dati otkaz u školi. Nedugo zatim, u srcu ljeta, trebao sam otići tri tjedna u Grčku gdje mi radi ta ista prijateljica i onda bismo se skitali okolo te imali barem neki privid slobode. Međutim, korona se još jednom pobrinula da me sjebe jer je let koji sam bukirao otkazan, kao i svi drugi direktni letovi do Atene.
"Nema veze, ići ću kopnenim putem, autobusom najvjerojatnije, a okušat ću se i u autostopiranju, dugo maštam o tome", pomislio sam, dok mi prijateljica prije neki dan nije rekla da planira dati otkaz u Grčkoj i preseliti se u drugu državu.
Poludio sam, uhvatila me neizmjerna tuga, ali njoj sam to prešutio jer znam kakva je i da bi prije ili kasnije dala otkaz tamo, sâm sam si kriv. Kad mi je stvarnost ponovo dala pljusku, došao sam sebi te otkazao i projekt u Turskoj, iako sam već uplatio neke novce za sudjelovanje. Nestalan sam, zbunjen i u potpunoj krizi identiteta, više ni ne znam što činim.
Maloprije sam dobio obavijest da sam primljen na novi projekt koji je tek najesen, a ovaj put projekt se održava na kontinentu na kojem još nisam bio. Radujem mu se kao nikada, iako ne bih trebao jer ništa više nije sigurno - ni svijet, a najmanje ja sâm.
Danas sam guglao pojam "kriza dvadesetih", izašao mi je ovaj članak: http://infozona.hr/news/kriza-dvadesetih-godina/11044.
Prelazio sam iz reda u red toga teksta sa sve šire otvorenim ustima od zapanjenosti i shvatio kako taj članak savršeno opisuje moje trenutne misli (trenutne, ha-ha, traju već dvije godine). Od a do ž, tekst je objasnio ono što mi prolazi glavom, meni i, izgleda, 80% mojih vršnjaka. Znam da među mojim prijateljima i poznanicima s faksa to definitivno jest tako, ali moja trenutačna okolina ne pokazuje razumijevanje prema mojim problemima, koliko god beznačajni djelovali. Moji roditelji, bake i djedovi nisu imali ovakve faze, uvjeren sam, a nemaju ih ni brojni moji vršnjaci kojima sam sada okružen. Oni bi ma mom mjestu, obrazovani, s krovom nad glavom i pogledom na more, sa stabilnim poslom i solidnim primanjima bili presretni, ali o tome se i radi - kada ti je sve pruženo od malih nogu, život ti gubi smisao.
Želiš smisao, želiš izazove, želiš ponovo biti onaj mladi blesavi student koji se opija i povraća u nekom zapišanom kutku, pa sutradan dobije poruku od nekoga čije ni ime nije zapamtio, a kamoli činjenicu da je s tom osobom razmijenio brojeve. Želiš živjeti za petak ili subotu navečer jer ćeš tada obući najljepšu majicu ili košulju koju imaš i pokazati svijetu koliko si naporno radio u teretani. Ne želiš biti ozbiljni profesor i obavljati ozbiljne odrasle razgovore s roditeljima svojih učenika kako bi ih obavijestio da je njihov sinčić taj dan napravio neko sranje, jer istovremeno prešutiš da te je taj incident s čežnjom i nostalgijom podsjetio na tvoje tinejdžerske godine te da bi i ti najradije sebi dao za pravo da napraviš neko slično sranje.
Tekst mi je jasno dao do znanja da sam trenutno u drugoj od pet faza krize dvadesetih, zapeo sam u njoj već dugo, predugo. Vapim, urlam od nestrpljivosti da dođem do pete faze.
Uskoro ću napuniti 25. Završio sam fakultet, dobio posao u struci, imam nelošu plaću, ali u meni i dalje sve gori. Nemam mira, nikada u životu nisam bio ovako nemiran. Iz dana u dan sve više osjećam kako tratim život i da ću kasnije uvijek žaliti zbog toga.
Ne znam kakva mi se budućnost sprema, em zbog korone, em zbog samoga sebe i perioda života u kojem se nalazim. Provodim dane razmišljajući u kojem mi smjeru život ide. Jedino što znam jest da ne želim biti tu. Ali što ću raditi ako dam ovdje otkaz i odselim negdje drugdje? I gdje bih uopće odselio? Toliko pitanja, nigdje odgovora.
Malo mi nedostaje da spakiram ono najosnovnije i na neodređeno odem u potragu za srećom, u potragu za samim sobom. Couchsurfing, Workaway, projekti za mlade, svakojaka volontiranja po siromašnim zemljama, opcije za odjebavanje odavde su neiscrpne. Ali ne, ja to sve prvo moram sto godina planirati i iskalkulirati da se ne bih slučajno zajebao negdje u hodu. Koji sam ja jebeni kontrol frik, gadim se samome sebi.
Ovaj tjedan bio mi je najdinamičniji otkad sam u prosvjeti. Odlučio sam dovesti svoj razred, najveće divljake u školi, u red. Voda je došla do grla i više se tako nije moglo. Shvatio sam da je jedini način da ih discipliniram taj da ih rastavim na proste faktore.
Kad su mi dodijelili razredništvo, kao zamjena za kolegicu koja je išla na porodiljni, odmah su mi rekli da su oni jedan od "najkompleksnijih" razreda u školi i da se kolegica dobrano namučila s njima prošle godine. Sada su drugi razred, a drugaši inače najviše polude, da bi se u kasnijim razredima pomalo smirivali. Kad sam ih tek dobio, negdje na polovici prošloga polugodišta, nisu mi djelovali nimalo strašno i pitao sam se zašto se baš oko toga razreda stvorila takva fama.
Nakon nekoga vremena, počeo sam shvaćati što sve ne štima u tom razredu. To je razred pun dobrodušne, pametne djece, ali nemotivirane za smjer koji su upisali i potpuno nedisciplinirane. Puno toga vuku od doma, ali i kolege nastavnici snose dio krivice jer su im previše toga puštali. Karakterne razlike među učenicima u tom razredu su ogromne, prisutna je ogromna razredna nekohezivnost i izrazito negativna radna atmosfera.
Prvo polugodište nekako smo izgurali, kolege su rekle da su uočili blagi napredak u odnosu na prošlu godinu, a ja se razredništvom i nisam pretjerano bavio jer mi je prva godina i sve mi je novo pa sam se fokusirao na izvođenje predmetne nastave.
Došlo je i drugo polugodište i nastavak online nastave. Već se i tu dogodilo nekoliko incidenata s njima za vrijeme nastave određenih predmeta koje sam trebao smjesta riješavati, ali pravi raspašoj započeo je povratkom u školske klupe. Ne bi prošao ni dan, a da me netko od kolega ne bi zaustavio u zbornici s riječima "Ovi tvoji su danas bili ovakvi, pa bili onakvi..." ili "Ovi tvoji su živi užas" ili "Znaš šta je ovaj/ova danas napravio/la?"
Pustio sam ih prvi tjedan da se ižive, računajući kako je to sve nuspojava prokletog lockdowna i online nastave, da su se zaželjeli jedni drugih. Rekao sam im da sljedeći tjedan očekujem poboljšanje. Nije ga bilo. Na satu razrednika obećavali bi brda i doline, a čim bih ja otišao, nastavili bi po svome.
Sve je eskaliralo ovaj tjedan. U ponedjeljak smo imali sat razrednika, pokušao sam riješiti toliko međusobnih razmirica i konflikata u tih 45 minuta da sam, nakon neuspjeloga sata, potpuno ispijen izašao iz učionice i takav ostao cijeli dan.
U utorak smo ponovo imali sat razrednika. Prije toga sata dočekala me kolegica koja je upravo imala moj razred s riječima "Ona tvoja xy se stalno izruguje onome xy jer nije obranio gol na tjelesnom, a i inače ga uvijek nastoji poklopiti." Jedan učenik me prije sata dočekao ispred zbornice s riječima "Razredniče, samo da vas upozorim, unutra je teški raspašoj". Pao mi je mrak na oči.
Ušao sam unutra, dezinficijens je bio proliven po jednoj klupi, a svi su se kleli da oni nisu bili ti koji su ga prolili. Napao sam onu učenicu jer je vrijeđala drugog učenika, a ona je zauzvrat rekla da "što on njoj ima govorit zašto nema radnu". Bio je i incident sa skrivanjem tuđega ruksaka, zbog kojega sam u ponedjeljak 10 minuta kasnije počeo s predmetnom nastavom jer je učenica taj ruksak toliko dugo tražila. Taj sat bio sam neprepoznatljiv. Urlao sam, zamalo opsovao i posvađao se s onom istom učenicom koja je, kako bi dokazala da je krivo optužena, samo izletjela iz razreda, bez ikakve dozvole. Dobila je opomenu razrednika, nije se tome nadala. Taj isti dan druga je učenica na drugom satu pušila cigarete, kolegica mi je rekla da se odjednom stvorio oblak dima. I ona je dobila opomenu razrednika.
Nakon toga sata razrednika, zvao sam redom sve roditelje i počeo objašnjavati što sve ne štima kod njihove djece. Neki su bili šokirani, a ja sam priznao kako sam puno ranije trebao reagirati. Sutradan su roditelji opomenutih počeli dolaziti u školu, na informativni razgovor. Svi su se složili s dobivenim pedagoškim mjerama.
U srijedu je njihov uvijek nasmijani, prijateljski nastrojen razrednik na sat došao potpuno ozbiljan, i s popisom novih pravila kojih će se svi bez pogovora pridržavati, inače padaju pedagoške mjere. Među tim pravilima bilo je - zabranjeno je korištenje mobitela na satu, ostavljaju mobitel prije svakoga sata na prvu klupu. Novi raspored sjedenja, moraju ga se pridržavati 'ko pijan plota. Nema više upadica, vrijeđanja, provociranja i slično, svako ometanje nastave zapisivat će se u dnevnik, a dvije takve bilješke dovode do opomene razrednika i zovu se roditelji u školu. Tjedni redari obavljaju svoje dužnosti po p.s.-u, inače će biti kažnjeni (pitam se jesu li dotad uopće znali što znači riječ 'redar'). Maske se obavezno nose, pogotovo na hodnicima. Koga god vidim bez maske na hodniku, crno mu se piše. Napomenuo sam da ću dolaziti u nenajavljenu inspekciju u razred da vidim drže li se strogo svih pravila.
Gledali su me u šoku. Shvatili su da je vrag odnio šalu. Dobili su popis tih pravila napismeno u Whatsapp grupi, i oni i roditelji i kolege. Kolegama sam napomenuo da i najmanji prijestup zapisuju u dnevnik. Roditelje sam zamolio za suradnju pri provođenju ovih pravila, jer ja sâm to ne mogu, oni su mi ključan faktor.
Jučer i danas kolege su me zaustavljale s riječima "Šta si ti to napravio sa svojima?", "Šta se dogodilo tvom razredu?", "Danas je bio mir živi." i "Prvi put sam uspjela odraditi sat kako sam isplanirala". Svi su komentirali nova pravila koja sam svima proslijedio.
Danas sam imao sat s njima i ostao u pozitivnom šoku. Radna atmosfera. Nema upadica. Svi prate nastavu i dižu ruku da nešto kažu u vezi nastave. Neću lagati, ego mi je zatitrao, bio sam ponosan na sebe. Međutim, to sve sam napravio prvenstveno zato što volim tu djecu i vidim potencijal u njima, a i zato što više nisam mogao slušati kolege.
Divljake sam vratio na tvorničke postavke, sad idemo u smjeru izgradnje novih, boljih verzija njih samih, idemo iskoristiti taj potencijal koji imaju. Ipak se neću previše ponadati, još će ih se dugo trebati držati na lancu. Nadam se samo da više neću prokleti ta dva sata koja sam dobio na razredništvo.
Nedjelja je, jedini neradni dan za mene. U 2021-oj smo, napokon smo ostavili 2020-u za sobom. Ali meni to ništa ne znači. I dalje ne vidim smisao u življenju života, ne ovakvoga kakvoga sada živim.
Imam obitelj i posao. Krov nad glavom. Plaću koja mi osigurava okej život. I sad će netko reći da imam sve što mi treba za sretan život. Nemam. Apsolutno nemam. Nikad nisam bio nesretniji, nikad nisam bio pogubljeniji, nikad nisam bio ovoliko nesiguran u vezi svoje budućnosti. Jebe me se za sve pare ovoga svijeta ako nemam budućnost.
Budući da mi je danas jedini neradni dan, ustao sam se u 1 popodne. Jedva i tada. Nemam razloga da se ustanem, ništa me više ne diže. Korona (ili možda nešto drugo?) mi je oduzela sve i svakoga čemu i kome sam se radovao. Najbolju prijateljicu nisam vidio preko godinu dana. Ona nije bila doma godinu i pol. U međuvremenu je upoznala frajera i za Božić su se zaručili. Upoznala njegove prijatelje koji su postali i njezini. Ja nikoga od njih ni vidio nisam. Kako sam i mogao?! Sada su oni preuzeli ulogu koju sam ja imao, a ja sam tu samo da se čujemo kratkim generičnim porukama jednom u tjedan dana, čisto da ne ispadne da me skroz uklonila iz svojega života. Ja znam da jest i ne želim je kriviti zbog toga. Za mene tu više nema mjesta, vrijeme je da idem dalje. A gdje dalje da idem?!
Na proljeće sam rekao da smo se svi trebali praviti kao da korone i nema i nastaviti sa svojim životima, pa tko preživi, preživi. Sada se ta moja teorija potvrdila. Na ovaj način smo uništili ekonomiju, mnoge mlade ljudske živote koji su izgubili i posao i volju za životom, a mladi su ti na kojima svijet ostaje. Oduzeta nam je mladost u korist nečije starosti, a brojevi nisu puno optimističniji. I dalje korona hara, cjepiva su usporila, a mi stojimo doma i čekamo bolja vremena. Dosta mi je čekanja! Život ide dalje, svaki dan je dragocjen. Smrt neće čekati da ja proživim mladost kako spada. Više nikad neću imati 24.
Nastojim pronaći nešto čemu bih se radovao, ali toga nečega nema. Prijatelja nemam. Posao odrađujem buljeći u ekran, bez da osjetim energiju drugih ljudi koja mi daje volju za životom. Pobjeći nigdje ne mogu jer je putovati teže nego ikad. Ne mogu otići u teretanu i izbaciti sve svoje frustracije. Ne mogu nikoga novog upoznati jer nemam gdje. Zarobljen sam u ovome gradu u kojem se osjećam kao totalni autsajder.
Jedino što mi je ostalo su moje misli, koje su sve krhkije. Utjeha je u tome da će doći dan kad ću se napokon pretvoriti u jedno veliko ništa.
Praznici su napokon počeli, nisam im se ovako radovao od srednje škole. Čak mislim da im se ni moji učenici nisu toliko radovali koliko ja.
Sretan sam jer imam posao. Sretan sam jer imam posao koji volim i koji me ispunjava. Sretan sam jer imam posao od kojega mogu jako lijepo živjeti. I zahvalan sam. Iznimno zahvalan na prilici koju mi je život ponudio.
Ova tri i pol mjeseca koliko radim, naučio sam puno toga o sebi. O drugima. O sustavu. O učenicima.
Ova tri i pol mjeseca koliko radim, osjećam se neizmjerno bolje u svojoj koži. Radim, zarađujem, koristan sam sebi i drugima. Po prvi put se osjećam kao odrasla osoba, u punom smislu te riječi. I činjenica da sam diplomirao i da sam sad VSS je pridonijela mom samopouzdanju, koliko god sam ja srao da me diploma neće usrećiti i da mi papir ništa ne znači. Napokon mogu reći da se isplatilo što sam studentske dane proveo učeći i radeći na sebi. Čak i da nemam ovaj posao isto bih rekao, ali sad se sve lijepo posložilo na svoje mjesto. Još da dovedem privatni život u red i ništa mi više ne treba.
Ova tri i pol mjeseca sam se dobrano naradio. Dali su mi predmet koji nikoga pretjerano ne zanima, ni učenike ni kolegice koje su ga predavale prije mene. Svima je on bio "predmet B" kojega su predavale uz predmet A da si popune satnicu. Sada kada su je napokon popunile i bez drugog predmeta, njega su uvalili meni. Sa svima je trebalo krenuti od početka, od prvaša kojima to i jest prvi susret s mojim predmetom, do maturanata koji bi trebali već imati nekakve osnove iz njega, ali u pravilu nemaju.
Ubio sam se tražeći načine da nezainteresiranim trećašima i četvrtašima s nikakvim predznanjem približim svoj predmet i da popunimo rupe u predznanju kako bismo mogli krenuti dalje. Ubio sam se da svima učinim zanimljivim moj predmet unatoč užasno dosadnom, zastarjelom i zatupljujućem udžbeniku kojeg su koristile kolegice jer im se nije dalo zajebavati s novijim i boljim udžbenicima sa suvremenijim pristupom. Ubio sam se guglajući vanudžbeničke aktivnosti kako bi učenici uvidjeli korisnost u učenju moga predmeta.
Je li sve ovo bilo svrsishodno? Nisam siguran, ali učenici moga razreda rekli su da im je moj predmet puno zanimljiviji otkad sam ja došao mijenjati njihovu razrednicu koja je na bolovanju. Ocjene to još uvijek ne potvrđuju, pa ne znam što misliti.
Na kraju je još došla i online nastava, zbog koje sam se po prvi put u životu osjećao kao zvijezda, jer mi je inbox bio vječno pun. Pun domaćih zadaća, pitanja kako ovo kako ono, žalbi da se ne mogu priključiti video pozivu itd. U online nastavi svi smo postali stručnjaci za multitasking, jer si s jedne strane održavao nastavu, snimao glasovne poruke za one koji se ne mogu priključiti, zatim riješavao tehničke probleme (svoje i učeničke), slao dokumente sa zadacima i još sto stvari.
Zbog svega toga su mi bili izrazito potrebni ovi praznici. Čim napunim baterije, radujem se povratku. U klupe, nadam se!
Pozdrav dragom blogu.hr i malo manje dragim blogerima!
Nismo se dugo čitali. Imam i opravdanje za to, u poslu sam do grla. Formalno radim šest dana u tjednu, a stvarno svaki dan.
Kad sam zadnji put objavio tekst, pisao sam kako sam dobio posao u školi još prije no što sam diplomirao. Dobio posao, počeo raditi, a tjedan dana kasnije i obranio diplomski, drugi od dva, i tako se riješio ogromnoga tereta s leđa. Čim sam se riješio tereta školovanja (a sam bog zna, a i vi, koliko mi je dopizdilo učiti i biti student), prešao sam na drugu stranu katedre i stavio na sebe novi teret, iako puno blaži od onoga plus ovaj put me plaćaju. Ne mogu se požaliti, radim na dva mjesta posao koji volim.
Krenuo sam s nepunom satnicom, zatim prešao na punu i još povrh toga dobio razredništvo. Moj razred pun je 16-godišnjih pubertetlija o čijim nepodopštinama stalno slušam od kolega u zbornici, jedan su od "dinamičnijih" razreda u školi. Meni su zasad dobri. Oni zapravo o sebi misle da su puno opakiji nego što zapravo jesu. Kolegici su, prije no što sam ih preuzeo, rekli kako će me dotući u pojam, a ona im je rekla da im to ne pada na pamet jer sam ja tek krenuo raditi u prosvjeti i ne treba mi da me itko zafrkava. Čim sam ih preuzeo, toj istoj kolegici rekli su da sam strog i da su se zajebali u vezi mene. Ne smatram se strogim nastavnikom i zaista nisam takav, ali istina je da ne trpim ničija sranja.
Kolege su mi super i u zbornici mi je uvijek ugodno premda primjećujem tenzije između određenih ljudi, ali to je za zbornicu nešto što se podrazumijeva. Ja se držim podalje od tih priča i nadam se da neću u nekom trenutku biti uvučen u neku od njih.
Ipak, pitam se, ima li smisla raditi posao koji voliš i koji te ispunjava ako se sve oko tebe raspada?
Svijet je u kolapsu, ljudi koji me okružuju depresivni su, a ja samo želim pobjeći u neku pripizdinu. Gledam starije kolege koji rade isti posao već desetljećima, a i one koji rade puno kraće, i vidim da im je svega puna kapa, pa se pitam - je li ovaj posao stvarno "poziv"? Možda jest, ali je prije svega posao i sulude su mi spike ljudi koji govore da je to poziv i da se ovaj posao ne radi zbog novaca. A od čega mislite preživjeti?! Nemojte srati i nemojte glorificirati prosvjetu, to je posao kao svaki drugi. Nekad ti je drag, nekad ti nije ni do čega, ali odradiš to jer ti je potreban kruh na stolu i komad odjeće da se ne smrzneš. Ako još k tome imaš djecu ili bilo koga na tvojoj grbači, tim ti je potrebnija ta lova.
To smo dakle riješili. Ajmo sad dalje, na temu moga privatnog života i stanja uma.
I dalje je sve po starom, ne osjećam se dobro tu, ova okolina je toksična za mene, maštam o danu kad ću odjebati odavde.
Vratio sam se u rodni grad s mišlju da ću tu odraditi sezonu i otići raditi na kruzer, daleko od svega i svih koji me koče i koji me guše. Čekanje na kruzer odužilo se, a u međuvremenu sam počeo raditi u struci. Godinu dana kasnije, i dalje sam tu, diplomirao i dobio drugi posao. Korona dere li ga dere i od kruzera do daljnjega ništa. Sada sam u potrazi za stanom jer svaki dan što provodim sa svojima, sve sam luđi. Oni su super, ali meni treba moj mir, moja privatnost. Nekidan sam zamalo uhvatio idealan stan, od lokacije do kvadrature, namještaja, ugođaja itd itd. Javio sam se sat vremena prekasno i stan je dobio frajer koji se prvi javio. Njuškam po Njuškalu, zivkam okolo, ali taj mi stan ne izlazi iz glave, svi ostali su odvratne rupetine.
Što se tiče ostaloga, i dalje sam usamljen, okružen ljudima s kojima ne osjećam ama baš nikakvu povezanost, ljudima koji su za mene čista tabula rasa. Hrvatski mentalitet i stvari na koje Hrvati svršavaju nisu nešto što mene može dovesti do orgazma.
Prije koji dan bio sam na spoju nakon dugo vremena i shvatio jednu stvar - dejtanje u Hrvatskoj za mene je gubitak vremena. Nakon nekih mjesta koje sam obišao i kultura/mentaliteta koje sam susreo, shvatio sam da osjećam sve manju povezanost sa svojom državom i sa "svojim" narodom. Na dobrom sam putu da postanem anacionalan, to što mi možda piše u domovnici je čista laž. Ovu teoriju potvrdio sam kad mi je u posjet došla prijateljica koja je proputovala pola svijeta i koja me jedina u potpunosti razumije. Zbog korone je tu ostala duže no što je planirala i potvrdila ono što je i prije znala - u Hrvatskoj je najnesretnija. Sada planira pokrenuti svoj biznis na drugom kraju svijeta, a ja ću je, ako se ovo sranje od korone malo smiri, čim prije posjetiti i malo ublažiti osjećaj anksioznosti koji mi pruža ova država. A do tada, posao posao i samo posao. Posao je moja utvrda koja mi služi kao bijeg od stvarnosti.
Prije nekoliko dana NAPOKON sam obranio diplomski rad, drugi od dva jer sam bio na dvopredmetnom studiju. Moj blog napokon je promijenio naslov, zasad će stajati "Dnevnik bivšega studenta" dok ne postanem nešto značajnije od "bivšega studenta". Sad sam napokon svoj čovik, kako mi je mnogo ljudi ovdje reklo. Ipak, nikada u životu nisam bio nesretniji.
Hrvatski mentalitet je takav da dok se ne oženiš/udaš, ne završiš fakultet i ne nađeš pristojan posao (dakle ne kurvanje ili influencanje djece preko Instagrama za hrpu love) nisi nitko i ništa. Ja sam odradio zadnje dvije stavke, a za prvu je vrlo upitno. Jasno mi je odakle takav mentalitet i apsolutno se slažem s njim, pod uvjetom da se stvari ne odrađuju da bi se zadovoljila očekivanja društva. Onda kada si i privatno i poslovno ostvaren, sretan si čovjek. Ali što kada si poslovno ostvaren, ali nisi privatno?
Radim posao koji volim. Međutim, to mi baš ništa ne znači u trenutku kad sam privatno neostvaren i kad se borim s osobnim demonima. Radije bih bio obrnuto.
Živimo u odvratnim vremenima. Vlasnici kugle zemaljske shvatili su da su se njihovi robovi previše oteli kontroli i odlučili nas svih dovesti u red ubacujući nekakvu koronu, kao kad bi učiteljica u nekadašnja doba poslala učenika u kut i ne bi mu dala da se od tamo makne sljedećih sat, dva, tri. Hoće li nama naši vlasnici dopustiti da se ikada maknemo iz toga kuta, pitanje je sad. Mislim da znam odgovor - neće. Sve dok ne dotaknemo samo dno, dok ne shvatimo da više nemamo što izgubiti i dok ne krenemo u rat, neće. Pitanje je samo koliko bi taj rat imao smisla, jer kad odu jedna govna, dođu druga i tako u krug. U ljudskoj je prirodi da budu govna.
Zato ja maštam o danu kad će me sile nebeske pretvoriti u prašinu. Lebdjeti svemirskim prostranstvima kao najobičnija nakupina prašine - bez svijesti, bez osjećaja, bez tuge, bez depresije - moja je vizija Raja.
Ovih dana za moj život vrijedi ona "eppur si muove". Iako nisam mislio da će tako biti, ipak mi se nešto događa u životu - dobio sam posao u struci, siguran državni posao, posao koji obožavam. Za moj predmet ima jako malo kadra i dobio sam posao bez da sam ga sâm išao tražiti. Presretan sam i prezadovoljan i zbog posla i zbog toga što se škola u kojoj ću raditi ne nalazi u Splitu, već u njegovoj okolici. Unatoč tome, da me netko pita jesam li sretan, odlučno bih rekao da nisam.
Cijeli svoj život znao sam da ću biti nastavnik, oduvijek sam maštao o tom poslu, samo nisam znao koji ću predmet predavati. Faks sam upisao s tom mišlju i ona je bila moja vodilja koja me i dovela do situacije da sam sada na korak do diplomiranja. Međutim, na zadnjoj godini faksa shvatio sam da se, koliko god volio taj posao, ne želim baviti njime baš cijeli život. Zamislio sam da s 23, 24 upadnem u sustav i u njemu provedem narednih 40, 45, 50 godina. Hoće li me to zaista usrećiti, hoću li stvarno biti uljuljkan jednom kad dobijem siguran državni posao?
Kad sam se to zapitao, shvatio sam da je odgovor na gore postavljeno pitanje negativan. Raditi za državu koja se raspada, za državu u kojoj će za nekoliko godina ostati samo starci i korumpirana ekipa razlog su zašto je moj odgovor takav. Bio sam spreman i pretrpjeti konstantno pišanje po nastavnicima, degradiranje naše struke raznoraznim novim zakonima zbog kojih moramo raditi u sve gorim uvjetima, plaću koja je najniža za sve visokoobrazovane državne djelatnike, ali nisam spreman sebe osuditi na vječnu propast, i ovako mi je život dovoljno čupav i dlakav.
Ako ništa, škola u kojoj od ponedjeljka krećem raditi ne nalazi se u Splitu, iako to za mene znači svakodnevno jednosatno putovanje u svakom smjeru. Ipak, da sam mogao birati između ove škole i neke gradske, izabrao bih ovu. Ne volim Split. Grad u kojem sam proveo bezbrižno djetinjstvo u kasnijim godinama pretvorio se u mog najvećeg neprijatelja. Ništa mi ovdje ne odgovara. Grad je prevelik a opet premalen za moj ukus, nigdje ne možeš pješke a da iz tebe ne izađe pet litara znoja. Gradski prijevoz je odvratno loš a gadljivo skup, o mentalitetu ljudi ne želim niti započeti da ne uvrijedim kojeg splitskog blogeraša. U ovom gradu nemam nijednog prijatelja, svi meni dragi ljudi otišli su u bijeli svijet, Hrvatska je propala zemlja. Rodio sam se i odrastao ovdje, ali tu zasigurno neću umrijeti.
Ovo ljeto trebao sam i ja otići raditi vani. Dobio sam predivan posao na kojem bih radio kao konj, ali bih i puno putovao, dobro zarađivao i upoznao ljude u svim mogućim oblicima. I ključno, bio bih se maknuo iz ove sredine. Naravno, došla je korona i sve mi poremetila. Srećom, nisam dao otkaz prije vremena tamo gdje sam radio jer da jesam, sada ne bih imao ni taj posao ni ovaj u državnoj školi. Neka viša sila me očito želi još uvijek održavati na životu.
Škola je usputna stanica, a dalje... Ako ništa, uvijek postoji opcija bacanja pod vlak.
U zadnje vrijeme nisam nešto aktivan na blogu. Razlog tome djelomično je taj što prolazim kroz osobni pakao koji mi je priuštila korona. Nema posla. Nema kruha. Nema dragih ljudi, nikoga ne mogu vidjeti, ni s kim ne mogu u četiri oka popričati.
Još do prije nekoliko mjeseci zadovoljno sam trljao ruke jer sam prošao razgovore za nekoliko poslova. Prvenstveno sam htio ići raditi na kruzer, a druge poslove sam prihvatio kao plan B i mislio ih svih odjebati jednom kad me budu zvali na kruzer. Međutim, od kruzera do daljnjega neće biti ništa. To mi se dogodilo baš u trenutku kad sam potrošio svu svoju ušteđevinu za pohađanje tečajeva i dobivanje svih dokumenata koji su mi potrebni za ukrcaj. Drugi poslovi su također propali, sve zbog korone, i ovaj je put SARS-CoV-2 taj koji se meni zlobno smije.
Sreća u nesreći je ta što sam dobio posao u struci, u toj struci od koje sam u zadnje vrijeme tako žarko htio pobjeći. Posao sam dobio ni ne pomišljajući na njega, na preporuku profesorice s fakulteta. Iznimno sam zahvalan i njoj i svima koji su mi pružili priliku dobiti iskustva u struci prije samog diplomiranja. Radim honorarno i honorar je nikakav pa od njega, da živim u podstanarstvu, ne bih mogao imati ni za kruh. Ovako imam dovoljno za osnovne mjesečne potrebe, a na sve više mogu zaboraviti. Barem to. Diplomski se i dalje piše, to je trakavica bez kraja.
Nesreća u nesreći je ta što, pored toga što nemam ni s kim otići niti na kavu jer su mi svi prijatelji negdje drugdje, moram živjeti sa svojima. Imam relativno razumne starce, ali ja želim svoj prostor, svoju privatnost, svoju neovisnost. Ništa od toga. Nemam ni najbijednije auto s kojim bih barem otišao na poneki eskapistički izlet.
Drugi razlog zašto sam neaktivan na ovom blogu je taj što sam odlučio poslušati savjete nekih od vas koji ste mi sugerirali da se vratim pisanju i otvorio novi blog na kojem pišem samo ono što je plod moga uma. Ovaj blog poslužio je, prije svega, iskaljivanju frustracija. Doći tu, kritizirati sve živo i neživo i popljuvati sve što je sveto, a zatim čitati vaše komentare gdje me šaljete na razna mjesta u meni su u najmanju ruku izazvali jedan dobar mentalni orgazam. Uživao sam u provokaciji, uživam još uvijek. Uživam kreirati tuđa mišljenja o sebi na temelju mojih tekstova, znajući da nitko nema pojma tko i što sam zapravo ja. Istina ionako ne postoji, postoji samo utisak.
Međutim, odlučio sam da ću se malo više posvetiti drugim načinima kanaliziranja svoje negativne energije, stoga i drugi blog - https://blog.dnevnik.hr/webnovele. Pisanjem priča ulazim u drugi svijet i bježim od svoje realnosti. Moji likovi proživljavaju sve ono što ja nisam, a htio sam. Oni vode upravo onakve živote kakve sam ja htio za sebe, stoga je pisanje za mene najbolji mogući vid eskapizma. Ako vi volite lagana ljetna štiva bez puno uključivanja mozga, bacite oko na moj drugi blog. Meni je dosta da me jedna osoba čita, skroman sam. Kritike su više nego dobrodošle.
Ipak, nemojte se tako brzo radovati, bit ću ja povremeno i na ovom blogu. Frustracije vrebaju sa svih strana.
Ovaj vikend otputovao sam u Zadar povodom jednoga obiteljskog događaja. Ostao sam još nekoliko dana jer sam odlučio vidjeti se s dragim ljudima koji su mi studentske dane činili tako lijepima. Mnogi su već otišli, ali mnogi su tu i ostali.
Dok u Splitu nisam mjesecima ni s kim sjeo na kavu, ovdje sam išao s kave na kavu i slušao hrpu sočnih priča.
Jedna je prijateljica diplomirala i krenula volontirati u azilu za napuštene pse gdje ode jednom-dvaput tjedno prošetati pokoje divno biće koje ne prestaje mahati repićem i lizati ruke svakome tko ga s ljubavlju tretira. Ja sam isto za vrijeme studiranja mislio otići tamo i prošetati kojeg psa. Bilo mi je predaleko, pa na kraju nisam. Zato me je ona nagovorila da idem s njom i drage sam volje pristao. Psi su mi na kraju zaslinili svu odjeću, isplatilo se.
Kasnije smo ona i ja otišli na kavu s bivšom profesoricom koja nas i dalje tretira kao svoju djecu, kao i za vrijeme faksa. Jednom sam joj došao mortus pijan na predavanje i kreveljio se kao lud skupa s njom, na opće zaprepaštenje ostalih kolega. Otad me obožava. Inzistirala je da napokon budemo na "ti", ali meni to i dalje čudno zvuči. Od nje smo čuli mnoge interne tračeve, sada znamo više o profesorima nego oni sami jedni o drugima. Na kraju nam je htjela uvaliti sto kuna za pivo i nargilu na koju smo prijateljica i ja kasnije išli. Odbio sam, jer "ni prvoj materi ne bi dopustija da mi daje pare u ovin godinama".
Jedan prijatelj je počeo raditi u novom kafiću kao konobar. Ovo mu je već valjda dvadeseti kafić koji je promijenio, u svakom dobije otkaz jer daje sugestije za poboljšanje kvalitete obrta a šefovi nisu fleksibilni za tuđe ideje. Ne vjerujem mu ništa jer znam kako zna biti tvrdoglav. Sada je napokon našao šefa koji ga sluša, pa ga diže u nebesa - i prijašnje je dizao. Isto tako, ponovo se preselio u novi stan i našao novog cimera, stopedesetipetoga po redu. Nije nikako imao sreće ni s gazdama ni s cimerima, a nije imao love da živi sam. To mu pak vjerujem jer sam sâm svjedočio nekim incidentima koje je imao s određenim luđacima. Ovaj mu je cimer za sada dobar pa će skupa s njim tražiti novi stan, prestao sam više brojati koji po redu.
Drugi prijatelj je na osnovu jednoga pogledanog dokumentarca postao vegan, pa je i mene argumentima uvjeravao da je veganska prehrana najbolja. Nismo se skroz složili, ali sam mu obećao da ću tjedan dana probati biti na hrani isključivo biljnog podrijetla - bez mesa, bez mlijeka, bez jaja, bez čokolade. Nisam siguran da ću to i napraviti, ali ako budem sljedećih dana trkeljao gluposti po blogu, znači da me hvata apstinencijska kriza.
Jedna prijateljica će uskoro diplomirati i udaje se na ljeto. Rekla mi je da je jedna naša druga prijateljica isto u gradu i pitala me jesam li se njoj javio. Odgovorio sam da nisam, budući da zadnji put kad sam joj se javio za kavu nije mogla jer je tobože imala puno posla. Međutim, dok sam bio na kavi u mom najdražem kafiću u koji uvijek idem s onom prvom prijateljicom u tekstu, ova druga je ušla s cijelom ekipom i s osmijehom na licu koji je govorio sve osim da "ima hrpu kolokvija ovaj tjedan".
A taj kafić koji je zaslužan za većinu mojih ocjena u indexu promijenio je ime i vlasnika. Više nije to to, više nema onih konobara kod kojih bih naručio petu kavu dok bih spremao ispit koji je za dva sata.
I tako, šetajući gradom sve me podsjećalo na neka ljepša vremena. Vratio bih se odmah kad bi mi se druge stvari u životu posložile. Ipak, to bi značilo učiniti korak unazad, a činjenjem koraka unazad pokazao bih manjak poštovanja prema sebi samome. Trebam krenuti dalje, ma koliko me to košta. Ovaj je grad zbilja bio jedan veliki dar.
Čitam nekidan jedan članak, u naslovu piše "Vili Beroš rekao da je za djecu prihvatljivije biti u domu, nego da ih posvoji istospolni par". Na prvu sam, meni nalik, skočio na sve četiri i osudio tu izjavu, ali kasnije sam sjeo i razmislio. Ne znam što je Beroš točno htio reći, ali teška srca sam se na kraju složio s njim.
U zapadnim državama više nije toliki bauk vidjeti istospolni par s djetetom, iako ni oni još nisu načisto s tim. A sad zamislite kakve bi bile reakcije ljudi kod nas da vide dvoje pedera s djetetom?! Teška srca moram reći - mi još nismo spremni dopuštati istospolna usvajanja djece.
Samo onda kada kao društvo naučimo da je bitnije biti čovjek nego ne biti četnik ili peder ćemo moći tretirati svako ljudsko biće kao što mi svi i jesmo - ljudska bića. Svi, osim četnika, naravno. Onih pravih četnika, čije se četništvo ne može iščitati iz religije ili državljanstva. Oni su sami sebe lišili titule "ljudsko biće".
Ovih su dana aktualni prosvjedi pod parolom #blacklivesmatter. Pitam se što točno podrazumijevaju ti crni životi. Tko su zapravo crnci?
Svi moji preci (ili barem onoliko koliko znam) rođeni su i živjeli u Dalmatinskoj zagori. Svoj život proveli su lupajući motikom ili tko zna čim po zemlji, njima je korona bila jedna loša sezona krumpira nakon koje bi se molili svim nadzemaljskim silama da prežive zimu. Moja je baka od dvanaeste godine išla po tuđim kućama čuvati blago i tjerati ga na ispašu. Zauzvrat je dobila tlo pored vatre za spavanje i malo kupusa za večeru - bez madraca, bez iole punoga želuca. Nije li i ona, onako bijela, bila crnkinja? Kasnije se udala za psihopata koji ju je tukao, dovodio druge žene u kuću i tjerao je da im kuha večeru. Natjerao ju je da ostavi svoj posao i bude bez prihoda. Nije li ona tada bila crnja od najcrnje crnkinje? Nisu li sve žene koje su se ikada našle u sličnoj situaciji crne k'o ugalj?
Zadnjih je godina u zapadnim zemljama, pogotovo u Americi, autoviktimizacija najnoviji trend. Raditi žrtvu od sebe postalo je popularnije od liposukcije. Tragedija koja se prije koji dan tamo dogodila pokrenula je lavinu događaja. Gadovi koji su ubili nesretnika zatvoreni su, a rulja je poludjela i krenula u prosvjede. Svi znaju da sam ja prvi u redu kad se treba pobuniti protiv sustava, ali u ovom sam slučaju vidio određene prizore koji su mi sledili krv u žilama i spalili mozak od bijesa u isto vrijeme. Nekidan sam vidio video u kojem hrpa ljudi svijetle puti kleči ispred hrpe ljudi tamne puti i moli ih za oprost na jedan gotovo groteskan način. Količina gađenja, u kombinaciji s razočaranoću u ljudski rod koja me je u tom trenutku preplavila ne može se opisati riječima. U drugom videu slušam ženu tamne puti koja govori o "bijelim privilegijama". Bijela privilegija je, prema njoj, to što bijelci nisu morali učiti nijedan jezik, dok su crnci došli u "naše" krajeve i morali naučiti engleski, njemački, francuski, nizozemski. Licemjerje ili manjak inteligencije? Nije bitno, svakako mi se povraćalo od muke.
Ovakvih primjera ima na bacanje, a onda sam pogledao neke crnce koji su s gađenjem prokomentirali ove gore i molili ih da prestanu biti licemjeri. Jesu li njihovi preci robovi dovoljan razlog da i njih danas žalimo? Je li jedan George Floyd dovoljan da zaključimo kako su svi crnci potlačeni? Pod pendrekom onoga idiota koji ga je ubio bilo je, uvjeren sam, jednako toliko i bijelih i žutih, samo se o tome ne govori. Svi oni u tom su trenutku bili crnji od noći. Zlo ne poznaje rasu.
Pitam se tako, jesu li moji preci robovi dovoljni da ja od sebe radim žrtvu? Uvijek je bilo i bit će robova, i uvijek je bilo i bit će gospodara, bez obzira na rasu, religiju, seksualnu orijentaciju. Nitko nije imun na to da bude žrtva. Podijeli pa vladaj parola je koja je univerzalno i svevremenski aktualna, onaj tko je dovoljno beskrupulozan da nas dijeli na crne i na bijele će i vladati, a oni drugi... Neka im je sa srećom.
I zato, drage žrtve, prestanite već jednom biti žrtve i postanite ljudi.
Smatram se kontrol frikom, volim da je sve pod mojom kontrolom, volim razmišljati pedeset koraka unaprijed i smisliti pedeset planova be tako da mi ništa ne promakne. Međutim, korona mi je uništila sve te planove. Odradio sam razgovore za tri posla, sva tri sam prošao i zlobno se smijao kako ću odjebati ova dva i onaj gdje trenutno radim jednom kad budem bio skroz siguran da idem raditi tamo gdje sam najviše htio. Jebe me se što su tamo negdje računali na mene za sezonu, oni će ionako lakše naći nekoga drugog da radi pod tim uvjetima nego što ću ja naći nešto što me neće tjerati da tražim dalje. Međutim, ha-ha! Ovaj je put život taj koji se meni zlobno smije.
Misliš da će ostati na ovome, Živote? Ja sam, osim što sam kontrol frik, i iznimno zajedljiva osoba. Jednom kad me zajebeš, to ti ne zaboravljam, i stalno ću gledati da ti vratim.
Zato ovih dana pokušavam plivati u poduzetničkim vodama, pokušavam si srediti posao u kojem će o meni samome ovisiti koliko ću zarađivati. Trebam samo snimiti video u kojem ću se predstaviti na najbolji mogući način i reći zašto sam bolji od konkurencije. Ne ide mi baš, već mjesec dana taj video čeka da bude snimljen. Izgleda da nemam poduzetnički duh.
S obzirom da mi to ne ide, sjetio sam se da je pisanje jedna od rijetkih stvari na koje bezuvjetno svršavam, pa sam razmišljao da se vratim pisanju, ali onom velikom, "ozbiljnom" pisanju. Ljeto prije faksa napisao sam i razradio priču za koju i dan-danas vjerujem da se dobar dio producentskih kuća ne bi posramio za ekranizaciju. Kasnije sam pisao još neke, ali ova je bila najrazrađenija i meni osobno najdraža. Mislio sam da nije nešto i da će me s godinama proći ta uživljenost, ali nije. Ne zato što je to remek-djelo, već zato što nakon nje nisam ništa konkretno napisao, nisam si dao priliku rasti kroz pisanje. Uvijek sam imao izgovore, te faks, te posao, te putovanja, te ljubavne muke, te ovo-ono.
Stoga sam odlučio da ću se ovo ljeto, isto kao i mnoga ljeta prije, posvetiti pisanju. Naravno, dok ne nađem neki izgovor da ne pišem.
Sinoć sam doživio najkraći i najbizarniji spoj u svom životu. Taj "incident" naveo me je da razmišljam zašto su ljudi takve kukavice kad trebaju učiniti nešto za sebe. Zašto je toliko teško izaći iz comfort zone?
Ja sam sinoć izašao iz svoje i nije prošlo dobro. Hoće li me to obeshrabriti, hoću li se povući u svoje odaje i skrušeno čekati bolje dane? Neću. Ipak, bit ću malo oprezniji, više neću ignorirati onaj unutarnji glas koji ti govori "nije za vjerovati, nije za vjerovati, nije za vjerovati!"
Oduvijek me fasciniralo zašto se ljudi ne bore za svoju sreću, zašto odabiru uljuljkati se u svoje živote koji im ne donose ništa osim glavobolja? Zbog straha, zar ne? Tu emociju koja bi nam trebala pomoći u borbi za preživljavanje mi smo u našem sigurnom svijetu bez opasnosti okrenuli protiv sebe. Od svih strahova, najviše me frustrira ljudski strah da budu svoji, da se ne pretvaraju da su ono što nisu, da ih se živo jebe što će selo reći.
Priznajem, dugo mi je trebalo da se počnem dobro osjećati u svojoj koži, predugo mi je trebalo da počnem biti svoj. Naglasak na počnem, taj dugotrajni proces na svom je samom začetku. Međutim, kada gledam ljude oko sebe, vidim hrpu ovaca - bez karaktera, bez karizme, bez svoga ja. Mislim li da su ti ljudi u dubini duše ovce? Ne mislim. Strah je taj koji nas pretvara u ovce. Ja odbijam živjeti u takvom svijetu.
Nisam religiozan, ali ako postoji Netko-tko-sve-vidi-i-sve-čuje, sad sigurno govori: "Ha-ha-ha. On odbija. Koji naivac!"
Gledam neke svoje stare slike na Facebooku i Instagramu. S većinom ljudi na tim slikama više nisam u kontaktu, ali jebote, s koliko sam se samo ljudi svojevremeno družio. Pokušavam ih svih smjestiti u pravo mjesto i vrijeme. Shvaćam koliko mi je prije život bio dinamičan, iako to tada nisam tako doživljavao. U zadnjih godinu dana stavio sam svoj život doslovno na pauzu. Da se vratim godinu unazad, sve bi mi djelovalo isto, iako sam u međuvremenu objektivno dosta napredovao u životu. Poslovno jesam, ali u međuljudskim odnosima potpuno sam zablokirao. Imao sam jednu kratku ljetnu romansu, ali nije to to. Kao da sam prestao upoznavati ljude, kao da sam potpuno ispao iz svačijeg sjećanja. Jedem, spavam i radim, to je to. E da, i vučem se po kući po cijele dane otkad je covida. I naravno, i dalje pišem diplomski, tom sranju nikako kraja. Nikako da skinem ovaj naslov svom blogu.
Na profile nekolicine od tih ljudi ušao sam da se podsjetim gdje su oni sada i što rade. Zar sam ja ikad bio u društvu ovih ljudi? Kao da su mi te slike potpuno isparile iz glave. Selidbom nazad u rodni grad kao da mi se izbrisalo sve ono što sam prije proživio. Prije točno godinu i dva dana vratio sam se tu, spreman okrenuti novi list u životu. Bilo mi je dosta faksa, dosta priča o faksu, dosta tog grada na čijoj mi se rivi nalazio faks, dosta ljudi koje su me podsjećali na faks. Jednostavno sam htio okrenuti novi list. I itekako jesam. Tada sam se radovao tome, a sad me hvata nostalgija. Bi li nešto promijenio da mogu vratiti vrijeme? Ne bih. Sve je onako kako treba biti, a ja plaćam cijenu toga. Tako je to kad si na prekretnici u životu.
Korona traje li ga traje, i po svemu sudeći trajat će još ohoho, neki kažu i do 2 godine. Sasvim mogući scenarij. A što bismo mi, bijedni jadnici zvani građani RH, u to vrijeme trebali raditi? Biti dvije godine u izolaciji? Je li uopće moguće i mjesec dana biti u izolaciji? Tko će nam plaću davati, kruh na stol stavljati? Koliko nas će se poklati sa svojim ukućanima ili sami sa sobom u svojoj otuđenosti? Jesu li Plenković i ekipa - koji su nekidan rekli da će plaća i mirovina biti za ožujak, a za travanj se već ne zna - uopće svjesni što bi se moglo uskoro dogoditi? Jesmo li mi svjesni?
Možda idem predaleko, ali ne bi me čudilo kad bi za koje desetljeće djeca u školama učila kako se pandemija koronavirusa uzima za uzrok i početak Trećega svjetskog rata. Smijte se koliko hoćete, ali potraje li ovo, svi ćemo najebati. Nisam nikakav stručnjak da analiziram kako ćemo najebati, pa zato koristim naširoko upotrebljavani izraz "najebati". Pitanje je dana kad će neki tamo odlučiti da u svoj nestašici krenu u borbu "ili vi ili mi" ili da neki drugi tamo pomisle da je sad pravo vrijeme da krenu svojatati što se svojatati dâ, anarhija je na vratima. Nazovite me ludim, ionako sam blizu toga, ali u četiri zida jedino što mi je preostalo jest da lupetam.
Ja sam od početka za jedan specifičan pristup ovom problemu, nazovimo ga hitlerovski pristup. On kaže: "Aha, bolest je smrtonosna za možda 1-2% stanovništva. Od tih 1-2% 95% su stari i teško bolesni - dakle nisu radno sposobni ljudi. Pa zašto onda radno sposobni ljudi moraju stajati doma i prekrštenih ruku gledati kako im propada sve što su dosad napravili, sve u što su dosad ulagali? Dakle, ponašajmo se kao i prije, pa ko preživi pričaće. Barem ćemo uspjeti zadržati kakvu-takvu stabilnost, a zatvaranjem u kuće najebat će i stari i mladi." Epidemiolozi bi na ovo mogli reći: "Ako se pravimo kao da problema nema, uskoro će broj hospitaliziranih biti toliki da ih deset Hrvatski neće imati gdje smjestiti." Ja ću na to reći: "Pa šta onda? Kome je suđeno, taj će otići. Zašto da mladi nose teret ovoga sranja? Nije bilo dosta s ratom, s ovim usranim sustavom u kojem do 35-e moraš živjeti sa starcima jer za najam nekog stančića nemaš para, o kupnji istog da se ni ne pomišlja? Sve, ali baš sve svaljuje se na leđa nas mladih. Nije li dosta više? Kad ćemo mi dobiti priliku da nađemo svoje mjesto pod Suncem? Starci su imali svoju priliku za život, kad će doći naša prilika?"
Da ne budem baš toliki hitler, prihvatljivo bi mi bilo da se, dok je pandemije, odvaja veći dio plaće od dosadašnjega za zdravstveni sustav. Neka grade nove bolnice, neka kupuju nove respiratore za one kojima će trebati. Bolje i to nego da imam nulu na računu. Isto tako, zašto ne bi svi stariji i ugroženi bili u izolaciji, a mi se ostali normalno kretali? Mnogi su koronu preboljeli i bez simptoma, doslovno u hodu. A ne vjerujem da bi ikome od nas prevelik problem predstavljalo kupiti kruh i mlijeko staroj susjedi i ostaviti joj ga ispred vrata. Uostalom, svi stariji ljudi koje poznajem rekli su da ih se jebe ako ih korona i zahvati, njih brinemo mi mladi. Mene isto brinemo mi mladi. Brinu me oni mladi koji će ostati i bez one siće koju su dosad zarađivali, brinu me oni prijatelji koji su ostali zarobljeni daleko od svojih bližnjih i ne znaju kad će se moći vratiti, brinu me moji roditelji koji se grcaju u kreditima koje sada neće moći otplatiti, brinu me one žene koje su sada 24 sata zatvorene sa svojim zlostavljačkim muževima.
Pišem ovo i mislim se: "Cijeli svijet odlučio se na karantenu i na ovaj način suočavanja s problemom, zašto se ti praviš pametan i predlažeš nešto tako radikalno?" Nije ni bitno, ionako me nitko neće doživjeti.
Jučer sam išao u trgovinu, pofalilo mi je svega i svačega. Vani polupuste ulice, a ona šaćica koja se usudila izaći hoda s maskama. Ja je nemam, rečeno mi je da one služe samo onima koji su potencijalno zaraženi, s ciljem da njihove izlučevine ne dospiju do tuđih dišnih sustava. Ako se taj zaraženi bez maske približi tebi nezaraženom, najebao si čak i s maskom. Ipak, gotovo svi je imaju na licu, zbog čega sam se zapitao bi li i ja trebao nabaviti koju. Nikad se ne zna, možda sam i ja pokupio virus.
Na ulazu u trgovinu svi su prali ruke dezinfekcijskim sredstvima. Bakteriofob sam pa i inače uvijek imam u blizini neko antibakterijsko pomagalo, tako da sam s tim pranjem doživio mini orgazam. Obavljavajući kupnju, došlo mi je da se zakašljem. "Uh jebote, ne smijem pustiti ni glasa, jebat ću ježa!", pomislih. Pred koji tjedan prehladio sam se i bio na pregledu, obična je prehlada. Međutim, to ovi sad ljudi oko mene ne znaju, bolje da se suzdržim. Osim toga i kišem, a i stalno ispuhujem nos. "Kihanje i šmrcanje nisu simptomi korone, pa možda bi bilo dobro da prvo dobro ispušem nos, a onda se u miru iskašljem?" Svašta mi je prolazilo glavom, a najmanje ono zbog čega sam došao. Na povratku doma odlučio sam svratiti u ljekarnu po maske. Vidjevši kilometarski red ljudi ispred nje, odustao sam.
Uvečer sam poželio otići do školskoga igrališta i odraditi takozvani street workout, ilitiga ulični trening. Otkad su zatvorili teretane, to je jedini način da potaknem lučenje endorfina u tijelu. Bavio sam se tim i prije teretane, pa mi je ionako dobro došlo malo promijeniti ambijent i prisjetiti se starih dana. Kad sam došao na vježbalište, shvatio sam da su ga zatvorili za upotrebu i na ulaz stavili one policijske trake. Ostao sam zabezeknut i ljut jer sam osjećao da mi je oduzeta i posljednja radost. Dosad sam pozdravljao sve donešene zabrane jer se mene nisu previše ticale, međutim, sad sam svima u sebi jebao mater. Zanimljivo je to ljudsko licemjerje.
Putem do doma sjetio sam se svih onih restrikcija o kojima sam slušao na vijestima i kad sam vidio neke ljude kako me s prozora svoga doma gledaju kao da sam nešto skrivio, palo mi je na pamet da ja možda više ne smijem ni slobodno šetati kvartom. "Idem doma, ne želim popušiti kaznu!" - rekoh si. Ova 2020-ta definitivno će se prepričavati unucima. Ako je preživim, naravno.
| < | siječanj, 2023 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv