Prije nekoliko dana NAPOKON sam obranio diplomski rad, drugi od dva jer sam bio na dvopredmetnom studiju. Moj blog napokon je promijenio naslov, zasad će stajati "Dnevnik bivšega studenta" dok ne postanem nešto značajnije od "bivšega studenta". Sad sam napokon svoj čovik, kako mi je mnogo ljudi ovdje reklo. Ipak, nikada u životu nisam bio nesretniji.
Hrvatski mentalitet je takav da dok se ne oženiš/udaš, ne završiš fakultet i ne nađeš pristojan posao (dakle ne kurvanje ili influencanje djece preko Instagrama za hrpu love) nisi nitko i ništa. Ja sam odradio zadnje dvije stavke, a za prvu je vrlo upitno. Jasno mi je odakle takav mentalitet i apsolutno se slažem s njim, pod uvjetom da se stvari ne odrađuju da bi se zadovoljila očekivanja društva. Onda kada si i privatno i poslovno ostvaren, sretan si čovjek. Ali što kada si poslovno ostvaren, ali nisi privatno?
Radim posao koji volim. Međutim, to mi baš ništa ne znači u trenutku kad sam privatno neostvaren i kad se borim s osobnim demonima. Radije bih bio obrnuto.
Živimo u odvratnim vremenima. Vlasnici kugle zemaljske shvatili su da su se njihovi robovi previše oteli kontroli i odlučili nas svih dovesti u red ubacujući nekakvu koronu, kao kad bi učiteljica u nekadašnja doba poslala učenika u kut i ne bi mu dala da se od tamo makne sljedećih sat, dva, tri. Hoće li nama naši vlasnici dopustiti da se ikada maknemo iz toga kuta, pitanje je sad. Mislim da znam odgovor - neće. Sve dok ne dotaknemo samo dno, dok ne shvatimo da više nemamo što izgubiti i dok ne krenemo u rat, neće. Pitanje je samo koliko bi taj rat imao smisla, jer kad odu jedna govna, dođu druga i tako u krug. U ljudskoj je prirodi da budu govna.
Zato ja maštam o danu kad će me sile nebeske pretvoriti u prašinu. Lebdjeti svemirskim prostranstvima kao najobičnija nakupina prašine - bez svijesti, bez osjećaja, bez tuge, bez depresije - moja je vizija Raja.
Ovih dana za moj život vrijedi ona "eppur si muove". Iako nisam mislio da će tako biti, ipak mi se nešto događa u životu - dobio sam posao u struci, siguran državni posao, posao koji obožavam. Za moj predmet ima jako malo kadra i dobio sam posao bez da sam ga sâm išao tražiti. Presretan sam i prezadovoljan i zbog posla i zbog toga što se škola u kojoj ću raditi ne nalazi u Splitu, već u njegovoj okolici. Unatoč tome, da me netko pita jesam li sretan, odlučno bih rekao da nisam.
Cijeli svoj život znao sam da ću biti nastavnik, oduvijek sam maštao o tom poslu, samo nisam znao koji ću predmet predavati. Faks sam upisao s tom mišlju i ona je bila moja vodilja koja me i dovela do situacije da sam sada na korak do diplomiranja. Međutim, na zadnjoj godini faksa shvatio sam da se, koliko god volio taj posao, ne želim baviti njime baš cijeli život. Zamislio sam da s 23, 24 upadnem u sustav i u njemu provedem narednih 40, 45, 50 godina. Hoće li me to zaista usrećiti, hoću li stvarno biti uljuljkan jednom kad dobijem siguran državni posao?
Kad sam se to zapitao, shvatio sam da je odgovor na gore postavljeno pitanje negativan. Raditi za državu koja se raspada, za državu u kojoj će za nekoliko godina ostati samo starci i korumpirana ekipa razlog su zašto je moj odgovor takav. Bio sam spreman i pretrpjeti konstantno pišanje po nastavnicima, degradiranje naše struke raznoraznim novim zakonima zbog kojih moramo raditi u sve gorim uvjetima, plaću koja je najniža za sve visokoobrazovane državne djelatnike, ali nisam spreman sebe osuditi na vječnu propast, i ovako mi je život dovoljno čupav i dlakav.
Ako ništa, škola u kojoj od ponedjeljka krećem raditi ne nalazi se u Splitu, iako to za mene znači svakodnevno jednosatno putovanje u svakom smjeru. Ipak, da sam mogao birati između ove škole i neke gradske, izabrao bih ovu. Ne volim Split. Grad u kojem sam proveo bezbrižno djetinjstvo u kasnijim godinama pretvorio se u mog najvećeg neprijatelja. Ništa mi ovdje ne odgovara. Grad je prevelik a opet premalen za moj ukus, nigdje ne možeš pješke a da iz tebe ne izađe pet litara znoja. Gradski prijevoz je odvratno loš a gadljivo skup, o mentalitetu ljudi ne želim niti započeti da ne uvrijedim kojeg splitskog blogeraša. U ovom gradu nemam nijednog prijatelja, svi meni dragi ljudi otišli su u bijeli svijet, Hrvatska je propala zemlja. Rodio sam se i odrastao ovdje, ali tu zasigurno neću umrijeti.
Ovo ljeto trebao sam i ja otići raditi vani. Dobio sam predivan posao na kojem bih radio kao konj, ali bih i puno putovao, dobro zarađivao i upoznao ljude u svim mogućim oblicima. I ključno, bio bih se maknuo iz ove sredine. Naravno, došla je korona i sve mi poremetila. Srećom, nisam dao otkaz prije vremena tamo gdje sam radio jer da jesam, sada ne bih imao ni taj posao ni ovaj u državnoj školi. Neka viša sila me očito želi još uvijek održavati na životu.
Škola je usputna stanica, a dalje... Ako ništa, uvijek postoji opcija bacanja pod vlak.
| < | rujan, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv