Baš sam se danas sjetio kako sam do prije godinu-dvije prolazio kroz krizu dvadesetih godina. Onda sam se sjetio i da sam ovdje pisao traktate o tome, a neki su me u komentarima očekivano pljuvali i obezvrijeđivali situaciju u kojoj sam se nalazio.
Naravno da me nije briga što će blogeraši tu meni komentirati, čak mi je drago i priželjkujem da me pljuju jer sam se na neke komentare znao smijati kao blesav i znao bih pisati gluposti samo da isprovociram poneki otrovni komentar, nekad uspješno, a nekad ne.
Dugo nisam osjećao potrebu pisati tu, čak sam mislio i da više neću nikako pisati. Doslovno sam iz vedra neba otvorio blog nakon sto godina i odlučio nešto napisati.
Kriza je valjda nestala, ili možda i nije? Nemam pojma, shvatio sam da je život ispresijecan brojnim krizama i da će samo o našoj reakciji na život ovisiti jesmo li u krizi ili ne. To ne znači da kriza u dvadesetima ne postoji. Činjenica jest da danas brojni mladi u dvadesetima prolaze kroz slične stresore koji onda u nama bude određene emocije.
Kod mene se kriza javila pred diplomiranje.
"Uskoro ću diplomirati, završavam faks što mi je bio glavni cilj kad sam ga upisao, napokon ću biti svoj čovjek. Ja ću biti sretan, roditelji će biti ponosni, zadovoljit ću sva društvena očekivanja koja su se stavila preda mnom. Međutim, zašto me sad hvata nostalgija za tim prošlim vremenima? Tek sad kužim da je studentski život gotov, a ja to ne želim. Želim i dalje biti bezbrižan, a sada me čeka biro i neizvjesna budućnost."
Biro me nije čekao, dobio sam stalni posao odmah nakon faksa. Radio sam ono što sam volio i ono za što sam se obrazovao, a posao sam dobio baš onda kad su ga svi gubili, u koroni. Hvala Bogu na tome jer me posao držao na životu, a još sam se i družio s ljudima, upoznao neke kolege koji su mi danas prijatelji. Ipak, i dalje me držala anksioznost, nešto mi je nedostajalo, htio sam promijeniti svoj život, otići negdje drugdje. Nisam htio ostati raditi isti posao četrdeset godina samo zato što ga imam za stalno. Čim sam položio stručni ispit, uzeo sam neplaćeno i preselio u drugu državu. Tamo sam našao posao, ali i još puno toga. Živio sam punim plućima.
Kad sam se vratio u Hrvatsku i na stari posao, imao sam u glavi da se moram preseliti od svojih, nisam se htio vratiti na staro. Išao sam u podstanarstvo i nadao se da će u međuvremenu stanovi postati dostupniji nama običnim smrtnicima, pa da mogu dignuti kredit na dva stoljeća i sebi priuštiti dvadeset kvadrata zidova koje ću zvati vlastitom nekretninom. To se naravno nije obistinilo, i dalje sam u podstanarstvu i sklapam kraj s krajem.
Ne želim se više žaliti i pričati o krizama, dobro mi je u životu. U zadnjih godinu-godinu i pol život mi se jako promijenio, ali na bolje.
Aktivirao sam se u svakom pogledu, dani su mi ispunjeni svim i svačim. Puno radim, ali puno i uživam. Prvih godinu dana nakon povratka iz Turske glavni hobi mi je bio crossfit. Ubijao sam se u treninzima gotovo svaki dan i dobio zavidnu figuru, uživao sam u pogledima na plaži, i muškim i ženskim. Sada sam prestao jer sam zbog nehigijenskih uvjeta tamo fasovao gljivice koje sam tri mjeseca morao tretirati antifungalnim kremama.
Negdje u to vrijeme sam se i zaljubio, ali nesretno. To iskustvo pomoglo mi je da naučim puno o sebi, bilo je bolno i inspirativno jer sam napisao knjigu baziranu na nama dvoma. On je iz mog života izbrisan, a jedan novi hobi pomogao mi je da ga lakše i brže prebolim - ples.
Već zadnjih osam mjeseci plešem latino plesove, ja koji nikakvog plesnog prediskustva nisam imao, ništa osim velike želje da razbijem strah od plesanja u dvoje i da napokon naučim plesati na glazbu koju cijeli život volim slušati. Ide mi odlično, brzo sam napredovao i instruktori su mi nedavno rekli da se prebacim u napredniju grupu. Osim što sam naučio plesati i shvatio da je to ono čime se želim baviti odsada pa nadalje, upoznao sam i toliko predivnih ljudi koji čine tu zajednicu, obogatio svoj društveni život do te mjere da sad imam više prijatelja i poznanika nego što sam ikada i mogao zamisliti. Nisu tu samo ljudi s plesa, ima i drugih o kojima ću neki drugi put.
Mlad sam, zdrav i nikad u boljoj formi. Okružen sam ljudima koje volim i koji mene vole i imam dovoljno para da mogu okej živjeti, ni na što se ne smijem požaliti.
Danas nisam nešto inspiriran za provokaciju, ali dajte me isto malo popljujte.
| < | svibanj, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv