Gledam neke svoje stare slike na Facebooku i Instagramu. S većinom ljudi na tim slikama više nisam u kontaktu, ali jebote, s koliko sam se samo ljudi svojevremeno družio. Pokušavam ih svih smjestiti u pravo mjesto i vrijeme. Shvaćam koliko mi je prije život bio dinamičan, iako to tada nisam tako doživljavao. U zadnjih godinu dana stavio sam svoj život doslovno na pauzu. Da se vratim godinu unazad, sve bi mi djelovalo isto, iako sam u međuvremenu objektivno dosta napredovao u životu. Poslovno jesam, ali u međuljudskim odnosima potpuno sam zablokirao. Imao sam jednu kratku ljetnu romansu, ali nije to to. Kao da sam prestao upoznavati ljude, kao da sam potpuno ispao iz svačijeg sjećanja. Jedem, spavam i radim, to je to. E da, i vučem se po kući po cijele dane otkad je covida. I naravno, i dalje pišem diplomski, tom sranju nikako kraja. Nikako da skinem ovaj naslov svom blogu.
Na profile nekolicine od tih ljudi ušao sam da se podsjetim gdje su oni sada i što rade. Zar sam ja ikad bio u društvu ovih ljudi? Kao da su mi te slike potpuno isparile iz glave. Selidbom nazad u rodni grad kao da mi se izbrisalo sve ono što sam prije proživio. Prije točno godinu i dva dana vratio sam se tu, spreman okrenuti novi list u životu. Bilo mi je dosta faksa, dosta priča o faksu, dosta tog grada na čijoj mi se rivi nalazio faks, dosta ljudi koje su me podsjećali na faks. Jednostavno sam htio okrenuti novi list. I itekako jesam. Tada sam se radovao tome, a sad me hvata nostalgija. Bi li nešto promijenio da mogu vratiti vrijeme? Ne bih. Sve je onako kako treba biti, a ja plaćam cijenu toga. Tako je to kad si na prekretnici u životu.
Korona traje li ga traje, i po svemu sudeći trajat će još ohoho, neki kažu i do 2 godine. Sasvim mogući scenarij. A što bismo mi, bijedni jadnici zvani građani RH, u to vrijeme trebali raditi? Biti dvije godine u izolaciji? Je li uopće moguće i mjesec dana biti u izolaciji? Tko će nam plaću davati, kruh na stol stavljati? Koliko nas će se poklati sa svojim ukućanima ili sami sa sobom u svojoj otuđenosti? Jesu li Plenković i ekipa - koji su nekidan rekli da će plaća i mirovina biti za ožujak, a za travanj se već ne zna - uopće svjesni što bi se moglo uskoro dogoditi? Jesmo li mi svjesni?
Možda idem predaleko, ali ne bi me čudilo kad bi za koje desetljeće djeca u školama učila kako se pandemija koronavirusa uzima za uzrok i početak Trećega svjetskog rata. Smijte se koliko hoćete, ali potraje li ovo, svi ćemo najebati. Nisam nikakav stručnjak da analiziram kako ćemo najebati, pa zato koristim naširoko upotrebljavani izraz "najebati". Pitanje je dana kad će neki tamo odlučiti da u svoj nestašici krenu u borbu "ili vi ili mi" ili da neki drugi tamo pomisle da je sad pravo vrijeme da krenu svojatati što se svojatati dâ, anarhija je na vratima. Nazovite me ludim, ionako sam blizu toga, ali u četiri zida jedino što mi je preostalo jest da lupetam.
Ja sam od početka za jedan specifičan pristup ovom problemu, nazovimo ga hitlerovski pristup. On kaže: "Aha, bolest je smrtonosna za možda 1-2% stanovništva. Od tih 1-2% 95% su stari i teško bolesni - dakle nisu radno sposobni ljudi. Pa zašto onda radno sposobni ljudi moraju stajati doma i prekrštenih ruku gledati kako im propada sve što su dosad napravili, sve u što su dosad ulagali? Dakle, ponašajmo se kao i prije, pa ko preživi pričaće. Barem ćemo uspjeti zadržati kakvu-takvu stabilnost, a zatvaranjem u kuće najebat će i stari i mladi." Epidemiolozi bi na ovo mogli reći: "Ako se pravimo kao da problema nema, uskoro će broj hospitaliziranih biti toliki da ih deset Hrvatski neće imati gdje smjestiti." Ja ću na to reći: "Pa šta onda? Kome je suđeno, taj će otići. Zašto da mladi nose teret ovoga sranja? Nije bilo dosta s ratom, s ovim usranim sustavom u kojem do 35-e moraš živjeti sa starcima jer za najam nekog stančića nemaš para, o kupnji istog da se ni ne pomišlja? Sve, ali baš sve svaljuje se na leđa nas mladih. Nije li dosta više? Kad ćemo mi dobiti priliku da nađemo svoje mjesto pod Suncem? Starci su imali svoju priliku za život, kad će doći naša prilika?"
Da ne budem baš toliki hitler, prihvatljivo bi mi bilo da se, dok je pandemije, odvaja veći dio plaće od dosadašnjega za zdravstveni sustav. Neka grade nove bolnice, neka kupuju nove respiratore za one kojima će trebati. Bolje i to nego da imam nulu na računu. Isto tako, zašto ne bi svi stariji i ugroženi bili u izolaciji, a mi se ostali normalno kretali? Mnogi su koronu preboljeli i bez simptoma, doslovno u hodu. A ne vjerujem da bi ikome od nas prevelik problem predstavljalo kupiti kruh i mlijeko staroj susjedi i ostaviti joj ga ispred vrata. Uostalom, svi stariji ljudi koje poznajem rekli su da ih se jebe ako ih korona i zahvati, njih brinemo mi mladi. Mene isto brinemo mi mladi. Brinu me oni mladi koji će ostati i bez one siće koju su dosad zarađivali, brinu me oni prijatelji koji su ostali zarobljeni daleko od svojih bližnjih i ne znaju kad će se moći vratiti, brinu me moji roditelji koji se grcaju u kreditima koje sada neće moći otplatiti, brinu me one žene koje su sada 24 sata zatvorene sa svojim zlostavljačkim muževima.
Pišem ovo i mislim se: "Cijeli svijet odlučio se na karantenu i na ovaj način suočavanja s problemom, zašto se ti praviš pametan i predlažeš nešto tako radikalno?" Nije ni bitno, ionako me nitko neće doživjeti.
| < | travanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv