Gledam neke svoje stare slike na Facebooku i Instagramu. S većinom ljudi na tim slikama više nisam u kontaktu, ali jebote, s koliko sam se samo ljudi svojevremeno družio. Pokušavam ih svih smjestiti u pravo mjesto i vrijeme. Shvaćam koliko mi je prije život bio dinamičan, iako to tada nisam tako doživljavao. U zadnjih godinu dana stavio sam svoj život doslovno na pauzu. Da se vratim godinu unazad, sve bi mi djelovalo isto, iako sam u međuvremenu objektivno dosta napredovao u životu. Poslovno jesam, ali u međuljudskim odnosima potpuno sam zablokirao. Imao sam jednu kratku ljetnu romansu, ali nije to to. Kao da sam prestao upoznavati ljude, kao da sam potpuno ispao iz svačijeg sjećanja. Jedem, spavam i radim, to je to. E da, i vučem se po kući po cijele dane otkad je covida. I naravno, i dalje pišem diplomski, tom sranju nikako kraja. Nikako da skinem ovaj naslov svom blogu.
Na profile nekolicine od tih ljudi ušao sam da se podsjetim gdje su oni sada i što rade. Zar sam ja ikad bio u društvu ovih ljudi? Kao da su mi te slike potpuno isparile iz glave. Selidbom nazad u rodni grad kao da mi se izbrisalo sve ono što sam prije proživio. Prije točno godinu i dva dana vratio sam se tu, spreman okrenuti novi list u životu. Bilo mi je dosta faksa, dosta priča o faksu, dosta tog grada na čijoj mi se rivi nalazio faks, dosta ljudi koje su me podsjećali na faks. Jednostavno sam htio okrenuti novi list. I itekako jesam. Tada sam se radovao tome, a sad me hvata nostalgija. Bi li nešto promijenio da mogu vratiti vrijeme? Ne bih. Sve je onako kako treba biti, a ja plaćam cijenu toga. Tako je to kad si na prekretnici u životu.
Post je objavljen 28.04.2020. u 22:33 sati.