Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

petak, 05.03.2021.

Razredništvo i nedisciplinirana djeca

Ovaj tjedan bio mi je najdinamičniji otkad sam u prosvjeti. Odlučio sam dovesti svoj razred, najveće divljake u školi, u red. Voda je došla do grla i više se tako nije moglo. Shvatio sam da je jedini način da ih discipliniram taj da ih rastavim na proste faktore.

Kad su mi dodijelili razredništvo, kao zamjena za kolegicu koja je išla na porodiljni, odmah su mi rekli da su oni jedan od "najkompleksnijih" razreda u školi i da se kolegica dobrano namučila s njima prošle godine. Sada su drugi razred, a drugaši inače najviše polude, da bi se u kasnijim razredima pomalo smirivali. Kad sam ih tek dobio, negdje na polovici prošloga polugodišta, nisu mi djelovali nimalo strašno i pitao sam se zašto se baš oko toga razreda stvorila takva fama.

Nakon nekoga vremena, počeo sam shvaćati što sve ne štima u tom razredu. To je razred pun dobrodušne, pametne djece, ali nemotivirane za smjer koji su upisali i potpuno nedisciplinirane. Puno toga vuku od doma, ali i kolege nastavnici snose dio krivice jer su im previše toga puštali. Karakterne razlike među učenicima u tom razredu su ogromne, prisutna je ogromna razredna nekohezivnost i izrazito negativna radna atmosfera.

Prvo polugodište nekako smo izgurali, kolege su rekle da su uočili blagi napredak u odnosu na prošlu godinu, a ja se razredništvom i nisam pretjerano bavio jer mi je prva godina i sve mi je novo pa sam se fokusirao na izvođenje predmetne nastave.

Došlo je i drugo polugodište i nastavak online nastave. Već se i tu dogodilo nekoliko incidenata s njima za vrijeme nastave određenih predmeta koje sam trebao smjesta riješavati, ali pravi raspašoj započeo je povratkom u školske klupe. Ne bi prošao ni dan, a da me netko od kolega ne bi zaustavio u zbornici s riječima "Ovi tvoji su danas bili ovakvi, pa bili onakvi..." ili "Ovi tvoji su živi užas" ili "Znaš šta je ovaj/ova danas napravio/la?"

Pustio sam ih prvi tjedan da se ižive, računajući kako je to sve nuspojava prokletog lockdowna i online nastave, da su se zaželjeli jedni drugih. Rekao sam im da sljedeći tjedan očekujem poboljšanje. Nije ga bilo. Na satu razrednika obećavali bi brda i doline, a čim bih ja otišao, nastavili bi po svome.

Sve je eskaliralo ovaj tjedan. U ponedjeljak smo imali sat razrednika, pokušao sam riješiti toliko međusobnih razmirica i konflikata u tih 45 minuta da sam, nakon neuspjeloga sata, potpuno ispijen izašao iz učionice i takav ostao cijeli dan.

U utorak smo ponovo imali sat razrednika. Prije toga sata dočekala me kolegica koja je upravo imala moj razred s riječima "Ona tvoja xy se stalno izruguje onome xy jer nije obranio gol na tjelesnom, a i inače ga uvijek nastoji poklopiti." Jedan učenik me prije sata dočekao ispred zbornice s riječima "Razredniče, samo da vas upozorim, unutra je teški raspašoj". Pao mi je mrak na oči.

Ušao sam unutra, dezinficijens je bio proliven po jednoj klupi, a svi su se kleli da oni nisu bili ti koji su ga prolili. Napao sam onu učenicu jer je vrijeđala drugog učenika, a ona je zauzvrat rekla da "što on njoj ima govorit zašto nema radnu". Bio je i incident sa skrivanjem tuđega ruksaka, zbog kojega sam u ponedjeljak 10 minuta kasnije počeo s predmetnom nastavom jer je učenica taj ruksak toliko dugo tražila. Taj sat bio sam neprepoznatljiv. Urlao sam, zamalo opsovao i posvađao se s onom istom učenicom koja je, kako bi dokazala da je krivo optužena, samo izletjela iz razreda, bez ikakve dozvole. Dobila je opomenu razrednika, nije se tome nadala. Taj isti dan druga je učenica na drugom satu pušila cigarete, kolegica mi je rekla da se odjednom stvorio oblak dima. I ona je dobila opomenu razrednika.

Nakon toga sata razrednika, zvao sam redom sve roditelje i počeo objašnjavati što sve ne štima kod njihove djece. Neki su bili šokirani, a ja sam priznao kako sam puno ranije trebao reagirati. Sutradan su roditelji opomenutih počeli dolaziti u školu, na informativni razgovor. Svi su se složili s dobivenim pedagoškim mjerama.

U srijedu je njihov uvijek nasmijani, prijateljski nastrojen razrednik na sat došao potpuno ozbiljan, i s popisom novih pravila kojih će se svi bez pogovora pridržavati, inače padaju pedagoške mjere. Među tim pravilima bilo je - zabranjeno je korištenje mobitela na satu, ostavljaju mobitel prije svakoga sata na prvu klupu. Novi raspored sjedenja, moraju ga se pridržavati 'ko pijan plota. Nema više upadica, vrijeđanja, provociranja i slično, svako ometanje nastave zapisivat će se u dnevnik, a dvije takve bilješke dovode do opomene razrednika i zovu se roditelji u školu. Tjedni redari obavljaju svoje dužnosti po p.s.-u, inače će biti kažnjeni (pitam se jesu li dotad uopće znali što znači riječ 'redar'). Maske se obavezno nose, pogotovo na hodnicima. Koga god vidim bez maske na hodniku, crno mu se piše. Napomenuo sam da ću dolaziti u nenajavljenu inspekciju u razred da vidim drže li se strogo svih pravila.

Gledali su me u šoku. Shvatili su da je vrag odnio šalu. Dobili su popis tih pravila napismeno u Whatsapp grupi, i oni i roditelji i kolege. Kolegama sam napomenuo da i najmanji prijestup zapisuju u dnevnik. Roditelje sam zamolio za suradnju pri provođenju ovih pravila, jer ja sâm to ne mogu, oni su mi ključan faktor.

Jučer i danas kolege su me zaustavljale s riječima "Šta si ti to napravio sa svojima?", "Šta se dogodilo tvom razredu?", "Danas je bio mir živi." i "Prvi put sam uspjela odraditi sat kako sam isplanirala". Svi su komentirali nova pravila koja sam svima proslijedio.

Danas sam imao sat s njima i ostao u pozitivnom šoku. Radna atmosfera. Nema upadica. Svi prate nastavu i dižu ruku da nešto kažu u vezi nastave. Neću lagati, ego mi je zatitrao, bio sam ponosan na sebe. Međutim, to sve sam napravio prvenstveno zato što volim tu djecu i vidim potencijal u njima, a i zato što više nisam mogao slušati kolege.

Divljake sam vratio na tvorničke postavke, sad idemo u smjeru izgradnje novih, boljih verzija njih samih, idemo iskoristiti taj potencijal koji imaju. Ipak se neću previše ponadati, još će ih se dugo trebati držati na lancu. Nadam se samo da više neću prokleti ta dva sata koja sam dobio na razredništvo.

05.03.2021. u 21:38 • 10 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.01.2021.

Jednoličnost, usamljenost, besmislenost

Nedjelja je, jedini neradni dan za mene. U 2021-oj smo, napokon smo ostavili 2020-u za sobom. Ali meni to ništa ne znači. I dalje ne vidim smisao u življenju života, ne ovakvoga kakvoga sada živim.

Imam obitelj i posao. Krov nad glavom. Plaću koja mi osigurava okej život. I sad će netko reći da imam sve što mi treba za sretan život. Nemam. Apsolutno nemam. Nikad nisam bio nesretniji, nikad nisam bio pogubljeniji, nikad nisam bio ovoliko nesiguran u vezi svoje budućnosti. Jebe me se za sve pare ovoga svijeta ako nemam budućnost.

Budući da mi je danas jedini neradni dan, ustao sam se u 1 popodne. Jedva i tada. Nemam razloga da se ustanem, ništa me više ne diže. Korona (ili možda nešto drugo?) mi je oduzela sve i svakoga čemu i kome sam se radovao. Najbolju prijateljicu nisam vidio preko godinu dana. Ona nije bila doma godinu i pol. U međuvremenu je upoznala frajera i za Božić su se zaručili. Upoznala njegove prijatelje koji su postali i njezini. Ja nikoga od njih ni vidio nisam. Kako sam i mogao?! Sada su oni preuzeli ulogu koju sam ja imao, a ja sam tu samo da se čujemo kratkim generičnim porukama jednom u tjedan dana, čisto da ne ispadne da me skroz uklonila iz svojega života. Ja znam da jest i ne želim je kriviti zbog toga. Za mene tu više nema mjesta, vrijeme je da idem dalje. A gdje dalje da idem?!

Na proljeće sam rekao da smo se svi trebali praviti kao da korone i nema i nastaviti sa svojim životima, pa tko preživi, preživi. Sada se ta moja teorija potvrdila. Na ovaj način smo uništili ekonomiju, mnoge mlade ljudske živote koji su izgubili i posao i volju za životom, a mladi su ti na kojima svijet ostaje. Oduzeta nam je mladost u korist nečije starosti, a brojevi nisu puno optimističniji. I dalje korona hara, cjepiva su usporila, a mi stojimo doma i čekamo bolja vremena. Dosta mi je čekanja! Život ide dalje, svaki dan je dragocjen. Smrt neće čekati da ja proživim mladost kako spada. Više nikad neću imati 24.

Nastojim pronaći nešto čemu bih se radovao, ali toga nečega nema. Prijatelja nemam. Posao odrađujem buljeći u ekran, bez da osjetim energiju drugih ljudi koja mi daje volju za životom. Pobjeći nigdje ne mogu jer je putovati teže nego ikad. Ne mogu otići u teretanu i izbaciti sve svoje frustracije. Ne mogu nikoga novog upoznati jer nemam gdje. Zarobljen sam u ovome gradu u kojem se osjećam kao totalni autsajder.

Jedino što mi je ostalo su moje misli, koje su sve krhkije. Utjeha je u tome da će doći dan kad ću se napokon pretvoriti u jedno veliko ništa.



24.01.2021. u 13:36 • 24 KomentaraPrint#^

subota, 26.12.2020.

Moje prvo polugodište

Praznici su napokon počeli, nisam im se ovako radovao od srednje škole. Čak mislim da im se ni moji učenici nisu toliko radovali koliko ja.

Sretan sam jer imam posao. Sretan sam jer imam posao koji volim i koji me ispunjava. Sretan sam jer imam posao od kojega mogu jako lijepo živjeti. I zahvalan sam. Iznimno zahvalan na prilici koju mi je život ponudio.

Ova tri i pol mjeseca koliko radim, naučio sam puno toga o sebi. O drugima. O sustavu. O učenicima.

Ova tri i pol mjeseca koliko radim, osjećam se neizmjerno bolje u svojoj koži. Radim, zarađujem, koristan sam sebi i drugima. Po prvi put se osjećam kao odrasla osoba, u punom smislu te riječi. I činjenica da sam diplomirao i da sam sad VSS je pridonijela mom samopouzdanju, koliko god sam ja srao da me diploma neće usrećiti i da mi papir ništa ne znači. Napokon mogu reći da se isplatilo što sam studentske dane proveo učeći i radeći na sebi. Čak i da nemam ovaj posao isto bih rekao, ali sad se sve lijepo posložilo na svoje mjesto. Još da dovedem privatni život u red i ništa mi više ne treba.

Ova tri i pol mjeseca sam se dobrano naradio. Dali su mi predmet koji nikoga pretjerano ne zanima, ni učenike ni kolegice koje su ga predavale prije mene. Svima je on bio "predmet B" kojega su predavale uz predmet A da si popune satnicu. Sada kada su je napokon popunile i bez drugog predmeta, njega su uvalili meni. Sa svima je trebalo krenuti od početka, od prvaša kojima to i jest prvi susret s mojim predmetom, do maturanata koji bi trebali već imati nekakve osnove iz njega, ali u pravilu nemaju.

Ubio sam se tražeći načine da nezainteresiranim trećašima i četvrtašima s nikakvim predznanjem približim svoj predmet i da popunimo rupe u predznanju kako bismo mogli krenuti dalje. Ubio sam se da svima učinim zanimljivim moj predmet unatoč užasno dosadnom, zastarjelom i zatupljujućem udžbeniku kojeg su koristile kolegice jer im se nije dalo zajebavati s novijim i boljim udžbenicima sa suvremenijim pristupom. Ubio sam se guglajući vanudžbeničke aktivnosti kako bi učenici uvidjeli korisnost u učenju moga predmeta.

Je li sve ovo bilo svrsishodno? Nisam siguran, ali učenici moga razreda rekli su da im je moj predmet puno zanimljiviji otkad sam ja došao mijenjati njihovu razrednicu koja je na bolovanju. Ocjene to još uvijek ne potvrđuju, pa ne znam što misliti.

Na kraju je još došla i online nastava, zbog koje sam se po prvi put u životu osjećao kao zvijezda, jer mi je inbox bio vječno pun. Pun domaćih zadaća, pitanja kako ovo kako ono, žalbi da se ne mogu priključiti video pozivu itd. U online nastavi svi smo postali stručnjaci za multitasking, jer si s jedne strane održavao nastavu, snimao glasovne poruke za one koji se ne mogu priključiti, zatim riješavao tehničke probleme (svoje i učeničke), slao dokumente sa zadacima i još sto stvari.

Zbog svega toga su mi bili izrazito potrebni ovi praznici. Čim napunim baterije, radujem se povratku. U klupe, nadam se!

26.12.2020. u 17:01 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.11.2020.

Dva mjeseca poslije...

Pozdrav dragom blogu.hr i malo manje dragim blogerima!

Nismo se dugo čitali. Imam i opravdanje za to, u poslu sam do grla. Formalno radim šest dana u tjednu, a stvarno svaki dan.

Kad sam zadnji put objavio tekst, pisao sam kako sam dobio posao u školi još prije no što sam diplomirao. Dobio posao, počeo raditi, a tjedan dana kasnije i obranio diplomski, drugi od dva, i tako se riješio ogromnoga tereta s leđa. Čim sam se riješio tereta školovanja (a sam bog zna, a i vi, koliko mi je dopizdilo učiti i biti student), prešao sam na drugu stranu katedre i stavio na sebe novi teret, iako puno blaži od onoga plus ovaj put me plaćaju. Ne mogu se požaliti, radim na dva mjesta posao koji volim.

Krenuo sam s nepunom satnicom, zatim prešao na punu i još povrh toga dobio razredništvo. Moj razred pun je 16-godišnjih pubertetlija o čijim nepodopštinama stalno slušam od kolega u zbornici, jedan su od "dinamičnijih" razreda u školi. Meni su zasad dobri. Oni zapravo o sebi misle da su puno opakiji nego što zapravo jesu. Kolegici su, prije no što sam ih preuzeo, rekli kako će me dotući u pojam, a ona im je rekla da im to ne pada na pamet jer sam ja tek krenuo raditi u prosvjeti i ne treba mi da me itko zafrkava. Čim sam ih preuzeo, toj istoj kolegici rekli su da sam strog i da su se zajebali u vezi mene. Ne smatram se strogim nastavnikom i zaista nisam takav, ali istina je da ne trpim ničija sranja.

Kolege su mi super i u zbornici mi je uvijek ugodno premda primjećujem tenzije između određenih ljudi, ali to je za zbornicu nešto što se podrazumijeva. Ja se držim podalje od tih priča i nadam se da neću u nekom trenutku biti uvučen u neku od njih.

Ipak, pitam se, ima li smisla raditi posao koji voliš i koji te ispunjava ako se sve oko tebe raspada?

Svijet je u kolapsu, ljudi koji me okružuju depresivni su, a ja samo želim pobjeći u neku pripizdinu. Gledam starije kolege koji rade isti posao već desetljećima, a i one koji rade puno kraće, i vidim da im je svega puna kapa, pa se pitam - je li ovaj posao stvarno "poziv"? Možda jest, ali je prije svega posao i sulude su mi spike ljudi koji govore da je to poziv i da se ovaj posao ne radi zbog novaca. A od čega mislite preživjeti?! Nemojte srati i nemojte glorificirati prosvjetu, to je posao kao svaki drugi. Nekad ti je drag, nekad ti nije ni do čega, ali odradiš to jer ti je potreban kruh na stolu i komad odjeće da se ne smrzneš. Ako još k tome imaš djecu ili bilo koga na tvojoj grbači, tim ti je potrebnija ta lova.

To smo dakle riješili. Ajmo sad dalje, na temu moga privatnog života i stanja uma.

I dalje je sve po starom, ne osjećam se dobro tu, ova okolina je toksična za mene, maštam o danu kad ću odjebati odavde.

Vratio sam se u rodni grad s mišlju da ću tu odraditi sezonu i otići raditi na kruzer, daleko od svega i svih koji me koče i koji me guše. Čekanje na kruzer odužilo se, a u međuvremenu sam počeo raditi u struci. Godinu dana kasnije, i dalje sam tu, diplomirao i dobio drugi posao. Korona dere li ga dere i od kruzera do daljnjega ništa. Sada sam u potrazi za stanom jer svaki dan što provodim sa svojima, sve sam luđi. Oni su super, ali meni treba moj mir, moja privatnost. Nekidan sam zamalo uhvatio idealan stan, od lokacije do kvadrature, namještaja, ugođaja itd itd. Javio sam se sat vremena prekasno i stan je dobio frajer koji se prvi javio. Njuškam po Njuškalu, zivkam okolo, ali taj mi stan ne izlazi iz glave, svi ostali su odvratne rupetine.

Što se tiče ostaloga, i dalje sam usamljen, okružen ljudima s kojima ne osjećam ama baš nikakvu povezanost, ljudima koji su za mene čista tabula rasa. Hrvatski mentalitet i stvari na koje Hrvati svršavaju nisu nešto što mene može dovesti do orgazma.

Prije koji dan bio sam na spoju nakon dugo vremena i shvatio jednu stvar - dejtanje u Hrvatskoj za mene je gubitak vremena. Nakon nekih mjesta koje sam obišao i kultura/mentaliteta koje sam susreo, shvatio sam da osjećam sve manju povezanost sa svojom državom i sa "svojim" narodom. Na dobrom sam putu da postanem anacionalan, to što mi možda piše u domovnici je čista laž. Ovu teoriju potvrdio sam kad mi je u posjet došla prijateljica koja je proputovala pola svijeta i koja me jedina u potpunosti razumije. Zbog korone je tu ostala duže no što je planirala i potvrdila ono što je i prije znala - u Hrvatskoj je najnesretnija. Sada planira pokrenuti svoj biznis na drugom kraju svijeta, a ja ću je, ako se ovo sranje od korone malo smiri, čim prije posjetiti i malo ublažiti osjećaj anksioznosti koji mi pruža ova država. A do tada, posao posao i samo posao. Posao je moja utvrda koja mi služi kao bijeg od stvarnosti.

05.11.2020. u 22:08 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.09.2020.

Diplomirao sam.

Prije nekoliko dana NAPOKON sam obranio diplomski rad, drugi od dva jer sam bio na dvopredmetnom studiju. Moj blog napokon je promijenio naslov, zasad će stajati "Dnevnik bivšega studenta" dok ne postanem nešto značajnije od "bivšega studenta". Sad sam napokon svoj čovik, kako mi je mnogo ljudi ovdje reklo. Ipak, nikada u životu nisam bio nesretniji.

Hrvatski mentalitet je takav da dok se ne oženiš/udaš, ne završiš fakultet i ne nađeš pristojan posao (dakle ne kurvanje ili influencanje djece preko Instagrama za hrpu love) nisi nitko i ništa. Ja sam odradio zadnje dvije stavke, a za prvu je vrlo upitno. Jasno mi je odakle takav mentalitet i apsolutno se slažem s njim, pod uvjetom da se stvari ne odrađuju da bi se zadovoljila očekivanja društva. Onda kada si i privatno i poslovno ostvaren, sretan si čovjek. Ali što kada si poslovno ostvaren, ali nisi privatno?

Radim posao koji volim. Međutim, to mi baš ništa ne znači u trenutku kad sam privatno neostvaren i kad se borim s osobnim demonima. Radije bih bio obrnuto.

Živimo u odvratnim vremenima. Vlasnici kugle zemaljske shvatili su da su se njihovi robovi previše oteli kontroli i odlučili nas svih dovesti u red ubacujući nekakvu koronu, kao kad bi učiteljica u nekadašnja doba poslala učenika u kut i ne bi mu dala da se od tamo makne sljedećih sat, dva, tri. Hoće li nama naši vlasnici dopustiti da se ikada maknemo iz toga kuta, pitanje je sad. Mislim da znam odgovor - neće. Sve dok ne dotaknemo samo dno, dok ne shvatimo da više nemamo što izgubiti i dok ne krenemo u rat, neće. Pitanje je samo koliko bi taj rat imao smisla, jer kad odu jedna govna, dođu druga i tako u krug. U ljudskoj je prirodi da budu govna.

Zato ja maštam o danu kad će me sile nebeske pretvoriti u prašinu. Lebdjeti svemirskim prostranstvima kao najobičnija nakupina prašine - bez svijesti, bez osjećaja, bez tuge, bez depresije - moja je vizija Raja.



16.09.2020. u 14:36 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.09.2020.

"Ipak se kreće"

Ovih dana za moj život vrijedi ona "eppur si muove". Iako nisam mislio da će tako biti, ipak mi se nešto događa u životu - dobio sam posao u struci, siguran državni posao, posao koji obožavam. Za moj predmet ima jako malo kadra i dobio sam posao bez da sam ga sâm išao tražiti. Presretan sam i prezadovoljan i zbog posla i zbog toga što se škola u kojoj ću raditi ne nalazi u Splitu, već u njegovoj okolici. Unatoč tome, da me netko pita jesam li sretan, odlučno bih rekao da nisam.

Cijeli svoj život znao sam da ću biti nastavnik, oduvijek sam maštao o tom poslu, samo nisam znao koji ću predmet predavati. Faks sam upisao s tom mišlju i ona je bila moja vodilja koja me i dovela do situacije da sam sada na korak do diplomiranja. Međutim, na zadnjoj godini faksa shvatio sam da se, koliko god volio taj posao, ne želim baviti njime baš cijeli život. Zamislio sam da s 23, 24 upadnem u sustav i u njemu provedem narednih 40, 45, 50 godina. Hoće li me to zaista usrećiti, hoću li stvarno biti uljuljkan jednom kad dobijem siguran državni posao?

Kad sam se to zapitao, shvatio sam da je odgovor na gore postavljeno pitanje negativan. Raditi za državu koja se raspada, za državu u kojoj će za nekoliko godina ostati samo starci i korumpirana ekipa razlog su zašto je moj odgovor takav. Bio sam spreman i pretrpjeti konstantno pišanje po nastavnicima, degradiranje naše struke raznoraznim novim zakonima zbog kojih moramo raditi u sve gorim uvjetima, plaću koja je najniža za sve visokoobrazovane državne djelatnike, ali nisam spreman sebe osuditi na vječnu propast, i ovako mi je život dovoljno čupav i dlakav.

Ako ništa, škola u kojoj od ponedjeljka krećem raditi ne nalazi se u Splitu, iako to za mene znači svakodnevno jednosatno putovanje u svakom smjeru. Ipak, da sam mogao birati između ove škole i neke gradske, izabrao bih ovu. Ne volim Split. Grad u kojem sam proveo bezbrižno djetinjstvo u kasnijim godinama pretvorio se u mog najvećeg neprijatelja. Ništa mi ovdje ne odgovara. Grad je prevelik a opet premalen za moj ukus, nigdje ne možeš pješke a da iz tebe ne izađe pet litara znoja. Gradski prijevoz je odvratno loš a gadljivo skup, o mentalitetu ljudi ne želim niti započeti da ne uvrijedim kojeg splitskog blogeraša. U ovom gradu nemam nijednog prijatelja, svi meni dragi ljudi otišli su u bijeli svijet, Hrvatska je propala zemlja. Rodio sam se i odrastao ovdje, ali tu zasigurno neću umrijeti.

Ovo ljeto trebao sam i ja otići raditi vani. Dobio sam predivan posao na kojem bih radio kao konj, ali bih i puno putovao, dobro zarađivao i upoznao ljude u svim mogućim oblicima. I ključno, bio bih se maknuo iz ove sredine. Naravno, došla je korona i sve mi poremetila. Srećom, nisam dao otkaz prije vremena tamo gdje sam radio jer da jesam, sada ne bih imao ni taj posao ni ovaj u državnoj školi. Neka viša sila me očito želi još uvijek održavati na životu.

Škola je usputna stanica, a dalje... Ako ništa, uvijek postoji opcija bacanja pod vlak.

03.09.2020. u 01:51 • 9 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.07.2020.

Drugi blog

U zadnje vrijeme nisam nešto aktivan na blogu. Razlog tome djelomično je taj što prolazim kroz osobni pakao koji mi je priuštila korona. Nema posla. Nema kruha. Nema dragih ljudi, nikoga ne mogu vidjeti, ni s kim ne mogu u četiri oka popričati.

Još do prije nekoliko mjeseci zadovoljno sam trljao ruke jer sam prošao razgovore za nekoliko poslova. Prvenstveno sam htio ići raditi na kruzer, a druge poslove sam prihvatio kao plan B i mislio ih svih odjebati jednom kad me budu zvali na kruzer. Međutim, od kruzera do daljnjega neće biti ništa. To mi se dogodilo baš u trenutku kad sam potrošio svu svoju ušteđevinu za pohađanje tečajeva i dobivanje svih dokumenata koji su mi potrebni za ukrcaj. Drugi poslovi su također propali, sve zbog korone, i ovaj je put SARS-CoV-2 taj koji se meni zlobno smije.

Sreća u nesreći je ta što sam dobio posao u struci, u toj struci od koje sam u zadnje vrijeme tako žarko htio pobjeći. Posao sam dobio ni ne pomišljajući na njega, na preporuku profesorice s fakulteta. Iznimno sam zahvalan i njoj i svima koji su mi pružili priliku dobiti iskustva u struci prije samog diplomiranja. Radim honorarno i honorar je nikakav pa od njega, da živim u podstanarstvu, ne bih mogao imati ni za kruh. Ovako imam dovoljno za osnovne mjesečne potrebe, a na sve više mogu zaboraviti. Barem to. Diplomski se i dalje piše, to je trakavica bez kraja.

Nesreća u nesreći je ta što, pored toga što nemam ni s kim otići niti na kavu jer su mi svi prijatelji negdje drugdje, moram živjeti sa svojima. Imam relativno razumne starce, ali ja želim svoj prostor, svoju privatnost, svoju neovisnost. Ništa od toga. Nemam ni najbijednije auto s kojim bih barem otišao na poneki eskapistički izlet.

Drugi razlog zašto sam neaktivan na ovom blogu je taj što sam odlučio poslušati savjete nekih od vas koji ste mi sugerirali da se vratim pisanju i otvorio novi blog na kojem pišem samo ono što je plod moga uma. Ovaj blog poslužio je, prije svega, iskaljivanju frustracija. Doći tu, kritizirati sve živo i neživo i popljuvati sve što je sveto, a zatim čitati vaše komentare gdje me šaljete na razna mjesta u meni su u najmanju ruku izazvali jedan dobar mentalni orgazam. Uživao sam u provokaciji, uživam još uvijek. Uživam kreirati tuđa mišljenja o sebi na temelju mojih tekstova, znajući da nitko nema pojma tko i što sam zapravo ja. Istina ionako ne postoji, postoji samo utisak.

Međutim, odlučio sam da ću se malo više posvetiti drugim načinima kanaliziranja svoje negativne energije, stoga i drugi blog - https://blog.dnevnik.hr/webnovele. Pisanjem priča ulazim u drugi svijet i bježim od svoje realnosti. Moji likovi proživljavaju sve ono što ja nisam, a htio sam. Oni vode upravo onakve živote kakve sam ja htio za sebe, stoga je pisanje za mene najbolji mogući vid eskapizma. Ako vi volite lagana ljetna štiva bez puno uključivanja mozga, bacite oko na moj drugi blog. Meni je dosta da me jedna osoba čita, skroman sam. Kritike su više nego dobrodošle.

Ipak, nemojte se tako brzo radovati, bit ću ja povremeno i na ovom blogu. Frustracije vrebaju sa svih strana.

09.07.2020. u 02:35 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.06.2020.

Zadar za dar

Ovaj vikend otputovao sam u Zadar povodom jednoga obiteljskog događaja. Ostao sam još nekoliko dana jer sam odlučio vidjeti se s dragim ljudima koji su mi studentske dane činili tako lijepima. Mnogi su već otišli, ali mnogi su tu i ostali.

Dok u Splitu nisam mjesecima ni s kim sjeo na kavu, ovdje sam išao s kave na kavu i slušao hrpu sočnih priča.

Jedna je prijateljica diplomirala i krenula volontirati u azilu za napuštene pse gdje ode jednom-dvaput tjedno prošetati pokoje divno biće koje ne prestaje mahati repićem i lizati ruke svakome tko ga s ljubavlju tretira. Ja sam isto za vrijeme studiranja mislio otići tamo i prošetati kojeg psa. Bilo mi je predaleko, pa na kraju nisam. Zato me je ona nagovorila da idem s njom i drage sam volje pristao. Psi su mi na kraju zaslinili svu odjeću, isplatilo se.

Kasnije smo ona i ja otišli na kavu s bivšom profesoricom koja nas i dalje tretira kao svoju djecu, kao i za vrijeme faksa. Jednom sam joj došao mortus pijan na predavanje i kreveljio se kao lud skupa s njom, na opće zaprepaštenje ostalih kolega. Otad me obožava. Inzistirala je da napokon budemo na "ti", ali meni to i dalje čudno zvuči. Od nje smo čuli mnoge interne tračeve, sada znamo više o profesorima nego oni sami jedni o drugima. Na kraju nam je htjela uvaliti sto kuna za pivo i nargilu na koju smo prijateljica i ja kasnije išli. Odbio sam, jer "ni prvoj materi ne bi dopustija da mi daje pare u ovin godinama".

Jedan prijatelj je počeo raditi u novom kafiću kao konobar. Ovo mu je već valjda dvadeseti kafić koji je promijenio, u svakom dobije otkaz jer daje sugestije za poboljšanje kvalitete obrta a šefovi nisu fleksibilni za tuđe ideje. Ne vjerujem mu ništa jer znam kako zna biti tvrdoglav. Sada je napokon našao šefa koji ga sluša, pa ga diže u nebesa - i prijašnje je dizao. Isto tako, ponovo se preselio u novi stan i našao novog cimera, stopedesetipetoga po redu. Nije nikako imao sreće ni s gazdama ni s cimerima, a nije imao love da živi sam. To mu pak vjerujem jer sam sâm svjedočio nekim incidentima koje je imao s određenim luđacima. Ovaj mu je cimer za sada dobar pa će skupa s njim tražiti novi stan, prestao sam više brojati koji po redu.

Drugi prijatelj je na osnovu jednoga pogledanog dokumentarca postao vegan, pa je i mene argumentima uvjeravao da je veganska prehrana najbolja. Nismo se skroz složili, ali sam mu obećao da ću tjedan dana probati biti na hrani isključivo biljnog podrijetla - bez mesa, bez mlijeka, bez jaja, bez čokolade. Nisam siguran da ću to i napraviti, ali ako budem sljedećih dana trkeljao gluposti po blogu, znači da me hvata apstinencijska kriza.

Jedna prijateljica će uskoro diplomirati i udaje se na ljeto. Rekla mi je da je jedna naša druga prijateljica isto u gradu i pitala me jesam li se njoj javio. Odgovorio sam da nisam, budući da zadnji put kad sam joj se javio za kavu nije mogla jer je tobože imala puno posla. Međutim, dok sam bio na kavi u mom najdražem kafiću u koji uvijek idem s onom prvom prijateljicom u tekstu, ova druga je ušla s cijelom ekipom i s osmijehom na licu koji je govorio sve osim da "ima hrpu kolokvija ovaj tjedan".

A taj kafić koji je zaslužan za većinu mojih ocjena u indexu promijenio je ime i vlasnika. Više nije to to, više nema onih konobara kod kojih bih naručio petu kavu dok bih spremao ispit koji je za dva sata.

I tako, šetajući gradom sve me podsjećalo na neka ljepša vremena. Vratio bih se odmah kad bi mi se druge stvari u životu posložile. Ipak, to bi značilo učiniti korak unazad, a činjenjem koraka unazad pokazao bih manjak poštovanja prema sebi samome. Trebam krenuti dalje, ma koliko me to košta. Ovaj je grad zbilja bio jedan veliki dar.

25.06.2020. u 00:29 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.06.2020.

Pederi i posvajanja

Čitam nekidan jedan članak, u naslovu piše "Vili Beroš rekao da je za djecu prihvatljivije biti u domu, nego da ih posvoji istospolni par". Na prvu sam, meni nalik, skočio na sve četiri i osudio tu izjavu, ali kasnije sam sjeo i razmislio. Ne znam što je Beroš točno htio reći, ali teška srca sam se na kraju složio s njim.

U zapadnim državama više nije toliki bauk vidjeti istospolni par s djetetom, iako ni oni još nisu načisto s tim. A sad zamislite kakve bi bile reakcije ljudi kod nas da vide dvoje pedera s djetetom?! Teška srca moram reći - mi još nismo spremni dopuštati istospolna usvajanja djece.

Samo onda kada kao društvo naučimo da je bitnije biti čovjek nego ne biti četnik ili peder ćemo moći tretirati svako ljudsko biće kao što mi svi i jesmo - ljudska bića. Svi, osim četnika, naravno. Onih pravih četnika, čije se četništvo ne može iščitati iz religije ili državljanstva. Oni su sami sebe lišili titule "ljudsko biće".

22.06.2020. u 20:17 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 13.06.2020.

Crno-bijeli svijet

Ovih su dana aktualni prosvjedi pod parolom #blacklivesmatter. Pitam se što točno podrazumijevaju ti crni životi. Tko su zapravo crnci?

Svi moji preci (ili barem onoliko koliko znam) rođeni su i živjeli u Dalmatinskoj zagori. Svoj život proveli su lupajući motikom ili tko zna čim po zemlji, njima je korona bila jedna loša sezona krumpira nakon koje bi se molili svim nadzemaljskim silama da prežive zimu. Moja je baka od dvanaeste godine išla po tuđim kućama čuvati blago i tjerati ga na ispašu. Zauzvrat je dobila tlo pored vatre za spavanje i malo kupusa za večeru - bez madraca, bez iole punoga želuca. Nije li i ona, onako bijela, bila crnkinja? Kasnije se udala za psihopata koji ju je tukao, dovodio druge žene u kuću i tjerao je da im kuha večeru. Natjerao ju je da ostavi svoj posao i bude bez prihoda. Nije li ona tada bila crnja od najcrnje crnkinje? Nisu li sve žene koje su se ikada našle u sličnoj situaciji crne k'o ugalj?

Zadnjih je godina u zapadnim zemljama, pogotovo u Americi, autoviktimizacija najnoviji trend. Raditi žrtvu od sebe postalo je popularnije od liposukcije. Tragedija koja se prije koji dan tamo dogodila pokrenula je lavinu događaja. Gadovi koji su ubili nesretnika zatvoreni su, a rulja je poludjela i krenula u prosvjede. Svi znaju da sam ja prvi u redu kad se treba pobuniti protiv sustava, ali u ovom sam slučaju vidio određene prizore koji su mi sledili krv u žilama i spalili mozak od bijesa u isto vrijeme. Nekidan sam vidio video u kojem hrpa ljudi svijetle puti kleči ispred hrpe ljudi tamne puti i moli ih za oprost na jedan gotovo groteskan način. Količina gađenja, u kombinaciji s razočaranoću u ljudski rod koja me je u tom trenutku preplavila ne može se opisati riječima. U drugom videu slušam ženu tamne puti koja govori o "bijelim privilegijama". Bijela privilegija je, prema njoj, to što bijelci nisu morali učiti nijedan jezik, dok su crnci došli u "naše" krajeve i morali naučiti engleski, njemački, francuski, nizozemski. Licemjerje ili manjak inteligencije? Nije bitno, svakako mi se povraćalo od muke.

Ovakvih primjera ima na bacanje, a onda sam pogledao neke crnce koji su s gađenjem prokomentirali ove gore i molili ih da prestanu biti licemjeri. Jesu li njihovi preci robovi dovoljan razlog da i njih danas žalimo? Je li jedan George Floyd dovoljan da zaključimo kako su svi crnci potlačeni? Pod pendrekom onoga idiota koji ga je ubio bilo je, uvjeren sam, jednako toliko i bijelih i žutih, samo se o tome ne govori. Svi oni u tom su trenutku bili crnji od noći. Zlo ne poznaje rasu.

Pitam se tako, jesu li moji preci robovi dovoljni da ja od sebe radim žrtvu? Uvijek je bilo i bit će robova, i uvijek je bilo i bit će gospodara, bez obzira na rasu, religiju, seksualnu orijentaciju. Nitko nije imun na to da bude žrtva. Podijeli pa vladaj parola je koja je univerzalno i svevremenski aktualna, onaj tko je dovoljno beskrupulozan da nas dijeli na crne i na bijele će i vladati, a oni drugi... Neka im je sa srećom.

I zato, drage žrtve, prestanite već jednom biti žrtve i postanite ljudi.

13.06.2020. u 16:08 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.06.2020.

Blog, ili nešto više?

Smatram se kontrol frikom, volim da je sve pod mojom kontrolom, volim razmišljati pedeset koraka unaprijed i smisliti pedeset planova be tako da mi ništa ne promakne. Međutim, korona mi je uništila sve te planove. Odradio sam razgovore za tri posla, sva tri sam prošao i zlobno se smijao kako ću odjebati ova dva i onaj gdje trenutno radim jednom kad budem bio skroz siguran da idem raditi tamo gdje sam najviše htio. Jebe me se što su tamo negdje računali na mene za sezonu, oni će ionako lakše naći nekoga drugog da radi pod tim uvjetima nego što ću ja naći nešto što me neće tjerati da tražim dalje. Međutim, ha-ha! Ovaj je put život taj koji se meni zlobno smije.

Misliš da će ostati na ovome, Živote? Ja sam, osim što sam kontrol frik, i iznimno zajedljiva osoba. Jednom kad me zajebeš, to ti ne zaboravljam, i stalno ću gledati da ti vratim.

Zato ovih dana pokušavam plivati u poduzetničkim vodama, pokušavam si srediti posao u kojem će o meni samome ovisiti koliko ću zarađivati. Trebam samo snimiti video u kojem ću se predstaviti na najbolji mogući način i reći zašto sam bolji od konkurencije. Ne ide mi baš, već mjesec dana taj video čeka da bude snimljen. Izgleda da nemam poduzetnički duh.

S obzirom da mi to ne ide, sjetio sam se da je pisanje jedna od rijetkih stvari na koje bezuvjetno svršavam, pa sam razmišljao da se vratim pisanju, ali onom velikom, "ozbiljnom" pisanju. Ljeto prije faksa napisao sam i razradio priču za koju i dan-danas vjerujem da se dobar dio producentskih kuća ne bi posramio za ekranizaciju. Kasnije sam pisao još neke, ali ova je bila najrazrađenija i meni osobno najdraža. Mislio sam da nije nešto i da će me s godinama proći ta uživljenost, ali nije. Ne zato što je to remek-djelo, već zato što nakon nje nisam ništa konkretno napisao, nisam si dao priliku rasti kroz pisanje. Uvijek sam imao izgovore, te faks, te posao, te putovanja, te ljubavne muke, te ovo-ono.

Stoga sam odlučio da ću se ovo ljeto, isto kao i mnoga ljeta prije, posvetiti pisanju. Naravno, dok ne nađem neki izgovor da ne pišem.

07.06.2020. u 15:37 • 9 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.05.2020.

U moru kukavica

Sinoć sam doživio najkraći i najbizarniji spoj u svom životu. Taj "incident" naveo me je da razmišljam zašto su ljudi takve kukavice kad trebaju učiniti nešto za sebe. Zašto je toliko teško izaći iz comfort zone?

Ja sam sinoć izašao iz svoje i nije prošlo dobro. Hoće li me to obeshrabriti, hoću li se povući u svoje odaje i skrušeno čekati bolje dane? Neću. Ipak, bit ću malo oprezniji, više neću ignorirati onaj unutarnji glas koji ti govori "nije za vjerovati, nije za vjerovati, nije za vjerovati!"

Oduvijek me fasciniralo zašto se ljudi ne bore za svoju sreću, zašto odabiru uljuljkati se u svoje živote koji im ne donose ništa osim glavobolja? Zbog straha, zar ne? Tu emociju koja bi nam trebala pomoći u borbi za preživljavanje mi smo u našem sigurnom svijetu bez opasnosti okrenuli protiv sebe. Od svih strahova, najviše me frustrira ljudski strah da budu svoji, da se ne pretvaraju da su ono što nisu, da ih se živo jebe što će selo reći.

Priznajem, dugo mi je trebalo da se počnem dobro osjećati u svojoj koži, predugo mi je trebalo da počnem biti svoj. Naglasak na počnem, taj dugotrajni proces na svom je samom začetku. Međutim, kada gledam ljude oko sebe, vidim hrpu ovaca - bez karaktera, bez karizme, bez svoga ja. Mislim li da su ti ljudi u dubini duše ovce? Ne mislim. Strah je taj koji nas pretvara u ovce. Ja odbijam živjeti u takvom svijetu.

Nisam religiozan, ali ako postoji Netko-tko-sve-vidi-i-sve-čuje, sad sigurno govori: "Ha-ha-ha. On odbija. Koji naivac!"

11.05.2020. u 02:15 • 13 KomentaraPrint#^

utorak, 28.04.2020.

Život na pauzi

Gledam neke svoje stare slike na Facebooku i Instagramu. S većinom ljudi na tim slikama više nisam u kontaktu, ali jebote, s koliko sam se samo ljudi svojevremeno družio. Pokušavam ih svih smjestiti u pravo mjesto i vrijeme. Shvaćam koliko mi je prije život bio dinamičan, iako to tada nisam tako doživljavao. U zadnjih godinu dana stavio sam svoj život doslovno na pauzu. Da se vratim godinu unazad, sve bi mi djelovalo isto, iako sam u međuvremenu objektivno dosta napredovao u životu. Poslovno jesam, ali u međuljudskim odnosima potpuno sam zablokirao. Imao sam jednu kratku ljetnu romansu, ali nije to to. Kao da sam prestao upoznavati ljude, kao da sam potpuno ispao iz svačijeg sjećanja. Jedem, spavam i radim, to je to. E da, i vučem se po kući po cijele dane otkad je covida. I naravno, i dalje pišem diplomski, tom sranju nikako kraja. Nikako da skinem ovaj naslov svom blogu.

Na profile nekolicine od tih ljudi ušao sam da se podsjetim gdje su oni sada i što rade. Zar sam ja ikad bio u društvu ovih ljudi? Kao da su mi te slike potpuno isparile iz glave. Selidbom nazad u rodni grad kao da mi se izbrisalo sve ono što sam prije proživio. Prije točno godinu i dva dana vratio sam se tu, spreman okrenuti novi list u životu. Bilo mi je dosta faksa, dosta priča o faksu, dosta tog grada na čijoj mi se rivi nalazio faks, dosta ljudi koje su me podsjećali na faks. Jednostavno sam htio okrenuti novi list. I itekako jesam. Tada sam se radovao tome, a sad me hvata nostalgija. Bi li nešto promijenio da mogu vratiti vrijeme? Ne bih. Sve je onako kako treba biti, a ja plaćam cijenu toga. Tako je to kad si na prekretnici u životu.

28.04.2020. u 22:33 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.04.2020.

Korona i hitler

Korona traje li ga traje, i po svemu sudeći trajat će još ohoho, neki kažu i do 2 godine. Sasvim mogući scenarij. A što bismo mi, bijedni jadnici zvani građani RH, u to vrijeme trebali raditi? Biti dvije godine u izolaciji? Je li uopće moguće i mjesec dana biti u izolaciji? Tko će nam plaću davati, kruh na stol stavljati? Koliko nas će se poklati sa svojim ukućanima ili sami sa sobom u svojoj otuđenosti? Jesu li Plenković i ekipa - koji su nekidan rekli da će plaća i mirovina biti za ožujak, a za travanj se već ne zna - uopće svjesni što bi se moglo uskoro dogoditi? Jesmo li mi svjesni?

Možda idem predaleko, ali ne bi me čudilo kad bi za koje desetljeće djeca u školama učila kako se pandemija koronavirusa uzima za uzrok i početak Trećega svjetskog rata. Smijte se koliko hoćete, ali potraje li ovo, svi ćemo najebati. Nisam nikakav stručnjak da analiziram kako ćemo najebati, pa zato koristim naširoko upotrebljavani izraz "najebati". Pitanje je dana kad će neki tamo odlučiti da u svoj nestašici krenu u borbu "ili vi ili mi" ili da neki drugi tamo pomisle da je sad pravo vrijeme da krenu svojatati što se svojatati dâ, anarhija je na vratima. Nazovite me ludim, ionako sam blizu toga, ali u četiri zida jedino što mi je preostalo jest da lupetam.

Ja sam od početka za jedan specifičan pristup ovom problemu, nazovimo ga hitlerovski pristup. On kaže: "Aha, bolest je smrtonosna za možda 1-2% stanovništva. Od tih 1-2% 95% su stari i teško bolesni - dakle nisu radno sposobni ljudi. Pa zašto onda radno sposobni ljudi moraju stajati doma i prekrštenih ruku gledati kako im propada sve što su dosad napravili, sve u što su dosad ulagali? Dakle, ponašajmo se kao i prije, pa ko preživi pričaće. Barem ćemo uspjeti zadržati kakvu-takvu stabilnost, a zatvaranjem u kuće najebat će i stari i mladi." Epidemiolozi bi na ovo mogli reći: "Ako se pravimo kao da problema nema, uskoro će broj hospitaliziranih biti toliki da ih deset Hrvatski neće imati gdje smjestiti." Ja ću na to reći: "Pa šta onda? Kome je suđeno, taj će otići. Zašto da mladi nose teret ovoga sranja? Nije bilo dosta s ratom, s ovim usranim sustavom u kojem do 35-e moraš živjeti sa starcima jer za najam nekog stančića nemaš para, o kupnji istog da se ni ne pomišlja? Sve, ali baš sve svaljuje se na leđa nas mladih. Nije li dosta više? Kad ćemo mi dobiti priliku da nađemo svoje mjesto pod Suncem? Starci su imali svoju priliku za život, kad će doći naša prilika?"

Da ne budem baš toliki hitler, prihvatljivo bi mi bilo da se, dok je pandemije, odvaja veći dio plaće od dosadašnjega za zdravstveni sustav. Neka grade nove bolnice, neka kupuju nove respiratore za one kojima će trebati. Bolje i to nego da imam nulu na računu. Isto tako, zašto ne bi svi stariji i ugroženi bili u izolaciji, a mi se ostali normalno kretali? Mnogi su koronu preboljeli i bez simptoma, doslovno u hodu. A ne vjerujem da bi ikome od nas prevelik problem predstavljalo kupiti kruh i mlijeko staroj susjedi i ostaviti joj ga ispred vrata. Uostalom, svi stariji ljudi koje poznajem rekli su da ih se jebe ako ih korona i zahvati, njih brinemo mi mladi. Mene isto brinemo mi mladi. Brinu me oni mladi koji će ostati i bez one siće koju su dosad zarađivali, brinu me oni prijatelji koji su ostali zarobljeni daleko od svojih bližnjih i ne znaju kad će se moći vratiti, brinu me moji roditelji koji se grcaju u kreditima koje sada neće moći otplatiti, brinu me one žene koje su sada 24 sata zatvorene sa svojim zlostavljačkim muževima.

Pišem ovo i mislim se: "Cijeli svijet odlučio se na karantenu i na ovaj način suočavanja s problemom, zašto se ti praviš pametan i predlažeš nešto tako radikalno?" Nije ni bitno, ionako me nitko neće doživjeti.

02.04.2020. u 02:01 • 6 KomentaraPrint#^

utorak, 24.03.2020.

Nigdje nikoga

Jučer sam išao u trgovinu, pofalilo mi je svega i svačega. Vani polupuste ulice, a ona šaćica koja se usudila izaći hoda s maskama. Ja je nemam, rečeno mi je da one služe samo onima koji su potencijalno zaraženi, s ciljem da njihove izlučevine ne dospiju do tuđih dišnih sustava. Ako se taj zaraženi bez maske približi tebi nezaraženom, najebao si čak i s maskom. Ipak, gotovo svi je imaju na licu, zbog čega sam se zapitao bi li i ja trebao nabaviti koju. Nikad se ne zna, možda sam i ja pokupio virus.

Na ulazu u trgovinu svi su prali ruke dezinfekcijskim sredstvima. Bakteriofob sam pa i inače uvijek imam u blizini neko antibakterijsko pomagalo, tako da sam s tim pranjem doživio mini orgazam. Obavljavajući kupnju, došlo mi je da se zakašljem. "Uh jebote, ne smijem pustiti ni glasa, jebat ću ježa!", pomislih. Pred koji tjedan prehladio sam se i bio na pregledu, obična je prehlada. Međutim, to ovi sad ljudi oko mene ne znaju, bolje da se suzdržim. Osim toga i kišem, a i stalno ispuhujem nos. "Kihanje i šmrcanje nisu simptomi korone, pa možda bi bilo dobro da prvo dobro ispušem nos, a onda se u miru iskašljem?" Svašta mi je prolazilo glavom, a najmanje ono zbog čega sam došao. Na povratku doma odlučio sam svratiti u ljekarnu po maske. Vidjevši kilometarski red ljudi ispred nje, odustao sam.

Uvečer sam poželio otići do školskoga igrališta i odraditi takozvani street workout, ilitiga ulični trening. Otkad su zatvorili teretane, to je jedini način da potaknem lučenje endorfina u tijelu. Bavio sam se tim i prije teretane, pa mi je ionako dobro došlo malo promijeniti ambijent i prisjetiti se starih dana. Kad sam došao na vježbalište, shvatio sam da su ga zatvorili za upotrebu i na ulaz stavili one policijske trake. Ostao sam zabezeknut i ljut jer sam osjećao da mi je oduzeta i posljednja radost. Dosad sam pozdravljao sve donešene zabrane jer se mene nisu previše ticale, međutim, sad sam svima u sebi jebao mater. Zanimljivo je to ljudsko licemjerje.

Putem do doma sjetio sam se svih onih restrikcija o kojima sam slušao na vijestima i kad sam vidio neke ljude kako me s prozora svoga doma gledaju kao da sam nešto skrivio, palo mi je na pamet da ja možda više ne smijem ni slobodno šetati kvartom. "Idem doma, ne želim popušiti kaznu!" - rekoh si. Ova 2020-ta definitivno će se prepričavati unucima. Ako je preživim, naravno.

24.03.2020. u 17:50 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 17.03.2020.

Neprijatelj svoga grada?

Večeras sam odlučio iskoristiti priliku što su se svi povukli u kuće i prošetati uz more. Split ima predivnu šetnicu uz more, dugu i po nekoliko kilometara. Nisam dugo bio uz more, idem si odmoriti dušu, rekoh. Ne znam u kojem trenutku sam počeo toliko bježati od ljudi. Ne smatram se asocijalnom osobom, volim biti u društvu. Međutim, svima koji me sada gledaju djelovao bih baš tako, a ja ne bih mogao učiniti baš ništa da dokažem suprotno. Zanimljivo je da što si više sâm, to više i želiš biti sâm. Htio-ne htio, samoća postane tvoja tvrđava iz koje ne želiš izaći. Nije ti tu ugodno, ali tko zna kako je vani pa ćeš radije ostati u njoj.

Večer je prekrasna, more je prekrasno, cijeli ovaj grad je prekrasan. Ovdje možeš voditi jedan predivan život, ako si na vrijeme tako posložiš stvari. Ja nisam. Ovo je grad u kojem sam proveo predivno djetinjstvo, lišeno ikakvih briga. Međutim, kasnije mi je život to uživanje naplatio i poravnao račune sa mnom. Počevši od srednje škole pa nadalje, ovaj je grad postao meni neprijateljom. Ili sam ja njemu? Nebitno, poanta je da nismo u dobrim odnosima. Ja ga još volim, ali on je mene odbacio, ne želi me tu. Zato sam i išao studirati u drugi grad. Jedva sam dočekao otići odavde, iskusiti nešto drugo. Svaki put kad bih se vraćao kući za praznike, vraćao sam se s knedlom u grlu. Možda bi bilo i bolje da sam ostao tu, sad bih možda i imao nekoga za kavu. Kad sam se prije godinu dana tu vratio, osjećao sam se kao potpuni stranac.

Zašto nemam nijednog prijatelja tu? Zašto ne mogu naći nikoga niti za kavu, o nečemu više da se i ne govori? Ne znam. Očito mi energija ovoga grada ne odgovara. Ljudi koji koračaju ovim gradom nisu moji ljudi. Tu sam rođen, ali ipak se ne osjećam kao da tu pripadam. Čak sam prošlo ljeto pronašao nekoga za koga sam mislio da će mi postati dobar prijatelj. Bili smo lijepo krenuli, išli na more skupa, izlazili van, slušali muziku na Ultri s Turske kule. Čak mi je jako prirastao srcu, osjećao sam da dijelimo mnogo toga. Nije pomoglo ni to što je nekoliko puta na moje izjave da nemam nikoga tu, rekao "imaš mene". Hvala mu od srca na tome, ali da bih nekoga zaista smatrao prijateljem, morali bismo skupa pojesti šaku soli, nekoliko zajedničkih izlazaka nisu dovoljni. S vremenom smo se, bez nekog konkretnog razloga, sve manje i manje družili. Računao sam da je to zbog toga što smo obojica uvijek u nekim obvezama, pogotovo on. Nije zbog toga. Razlog je jednostavan - nije to to. Momak je super, o njemu i dalje mislim sve najbolje, ali na kave i u šetnje radije ću ići sam.

Splitsko stanje uma nešto je što se ne treba posebno objašnjavati. Međutim, teško je objasniti kako doći do takvoga stanja uma. Ja ga nemam i zato me ovaj grad ne želi. Ne želiš ti mene, ne želim ni ja tebe, tko te jebe! Zato već dugo vremena imam asa u rukavu - ići ću raditi na kruzer. Njemačka, Irska i slične irske nikad mi nisu bile privlačne, ipak, nisam želio ni ostati doma. Nešto sam malo i putovao i živio vani, dovoljno da mi se želje iskristaliziraju i dovoljno da shvatim da ne želim provesti ostatak života među ovim ljudima. O starijima sve najbolje, ali ovdje ekipa mojeg godišta nikako nije moja ekipa.

Zato sam smislio plan - moja ekipa sastojat će se od mnogobrojnih nacija. Indijci, Filipinci, Afrikanci, Latinoamerikanci i obični Amerikanci - sa svima njima dijelit ću svoj život dok budemo robijali radeći po 14 sati dnevno negdje usred Kariba. Svi oni koje mi ovdje smatramo bezbroj puta manje inteligentnima od nas arijevaca činit će moje okruženje. I koliko god bude teško, znat ću - to je bio moj izbor, nisam dopustio sudbini da mi određuje život. Međutim, sudbina ili tkogod već odlučio je među nas ubaciti jedan virus po imenu Korona. Taj virus učinio je da moj ukrcaj na kruzer bude doveden u pitanje. Već godinu dana budim se jedino zbog nade da ću se jednoga dana probuditi na drugom kraju svijeta, međutim, život je odlučio da će mi još malo brusiti živce. Dokad više?! Je li moguće da ću još jednu sezonu morati odraditi ovdje, je li moguće da će mi još jednom neki zemljak zapovijedati i tretirati me kao stoku? Da se razumijemo, ni na brodu me neće tretirati puno bolje, ali radije bih sve po spisku jebao nekom strancu, nego nekome "svom". Sve sam podredio tom odlasku na kruzer, potrošio svu sezonsku zaradu na vađenje hrpe važnih i manje važnih dokumenata, na pohađanje bezbroj tečajeva, na cijepljenje protiv svega što gmiže i ne gmiže, da bi sad to sve bilo bačeno u vodu. Zbog kruzera sam i odgodio diplomiranje, nije me briga ni za kakve papire ako nisam u miru sam sa sobom. Dugo nisam ni posjećivao ovaj blog po kojem tipkam samo kada trebam izbaciti svoj otrov. Izgleda da ćemo se sada češće družiti.

17.03.2020. u 02:06 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.01.2020.

Stres

Negdje sam nekad čuo da biti pod stresom nema smisla. Ako te stresira nešto što je riješivo, riješit ćeš to. Ako je pak izvor tvoga stresa neriješiv, onda te treba biti baš briga. Blago onome tko je to rekao.
Ja sam netko tko je vječno pod nekakvim stresom. Stres da obavim sve što sam isplanirao za taj dan, stres jer sam se opet ustao kasnije no što sam htio, stres što moram biti među ljudima među kojima mi nije ugodno, stres jer moram nešto reći a ne ispasti glup, stres jer ne želim nikoga razočarati, stres jer je netko meni blizak pod stresom, stres stres stres. Od mnogih ljudi čuo sam da je stres dobrodošao jer ih pokreće, gura ih da idu dalje. Meni nije dobrodošao. Stres me potpuno blokira, ne znam ni tko sam ni gdje sam, ako uopće to znam i u onim pauzama kad odmaram od stresova. Trenutno me stresira to što moram naškrabati hrpetinu stranica kopiranih tuđih misli da bih dobio nekakav papir s kojim ću si kasnije moći obrisati usrano dupe. Pod stresom sam i ljut sam na sebe jer ne uživam u činjenici da ne moram napisati ništa suvislo, već samo naći dovoljno literature različitih autora i onda na pravilan način iskopirati njihove škrabotine u "svoj" rad, naglasak na "pravilan način". Ako kojim slučajem citiraš bez da si godinu izdanja knjige napisao nakon naslova ili nedajbože ne stavio je u kurziv, rad će ti biti vraćen i morat ćeš ga prepraviti. Ne znam imam li pravo biti ljut na to, ali poželim poslati u kurac rad, one zbog kojih ih moram pisati, a najviše sebe jer nisam stao nakon završenog preddiplomskog studija. "Ih" jer moj studij propisuje pisanje dvaju diplomskih radova, da mi ne bude dosadno.
Zadao sam sebi rokove do kad ih želim napisati makar ugrubo i sada vidim da mogu samo sanjati o tome. U kurac, u kurac, u kurac! Ujutro se probudim s mišlju da danas moram napisati toliko i toliko teksta, navečer liježem s mišlju kako sutra moram napisati dvostruko više jer sam danas napisao nedovoljno. Faks mi je išao, s guštom sam odlazio na predavanja, ispite davao u roku pripremajući ih večer prije dok su drugi oko mene vukli parcijale, ponavljane godine i "s" statuse. Sada kada mi je ostala samo ova svinjarija, imam osjećaj da će ovaj blog zauvijek zadržati isti naziv.
Umjesto da pišem diplomski, idem na Netflix na koji uđem dvaput godišnje, pogledat ću Goli pištolj iz 1988. Mislim da me samo nešto golo može opustiti.

06.01.2020. u 00:44 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 31.12.2019.

S krivim ljudima?

Za praznike sam otišao u Njemačku, gdje mi se pred koji mjesec preselila najbolja prijateljica i jedna od šaćice ljudi koje uopće smatram prijateljima. Ni ostatak te šaćice nije meni geografski blizu, tim više sam je želio posjetiti i napokon biti u društvu nekoga pred kim mogu biti svoj.
Njezina priča je tipična balkanska: selidba u Njemačku da bi radila ko konj za njemački minimalac i ipak je sretna jer može preživjeti, a ako zna s parama može čak nešto i uštedjeti, za razliku od Hrvatske. Ja sam joj došao kao dugoočekivani odmor i odmak od njemačke svakodnevice.
Njezin cimer Srbin odlučio je za doček nove godine u njihov stan pozvati neke ljude s kojima studira, iako je ona htjela da je dočekamo samo mi Balkanci. Ipak, cimerova ideja je predvladala. Nakon što smo pojeli nekoliko slijedova raznih domaćih jela, krenuli smo piti i plesati. Ljudi su predivni, puni pozitive i života, a ja? Kao netko tko je prije volio izlaziti, piti i plesati do zore, sada se ne prepoznajem. Oko mene ljudi plešu, a ja, bez volje za ičim i sa željom da samo legnem, sjeo sam u kut i pišući po blogu pljujem dušu. Ne želim to sada raditi, ali nemam izbora, jače je od mene.
Ne, nisam depresivan i da, imam se čemu veseliti u 2020-oj. Što mi je onda? Starim li? Bilo bi suludo reći da da, to bi bilo lupetanje, tek su mi 23. Znam što mi je. S godinama sam postao sve introvertiraniji, ne zanimaju me horde ljudi, želim novu dočekati s voljenima. Plesat ću, pjevat ću, lupetat ću gluposti, sve ću to raditi, ali samo s voljenim osobama. U društvu ove velike većine drugih bit ću mumija, bit ću netko tko je i meni samome iznimno iritantan i dosadan.
I njezin cimer i ona stalno dolaze do mene i pitaju me što mi je, ja govorim da je sve super i da se oni zabave, ne želim još i njima pokvariti večer, i ovako se osjećam loše jer ih svojim ponašanjem zabrinjavam. Novu ću dočekati u kutu, znajući da su preda mnom samo dobri dani, moje vrijeme tek dolazi. Pravi ljudi i prava zabava čekaju me iza vrata, samo moram pogoditi koji broj piše na tim vratima.

31.12.2019. u 22:31 • 6 KomentaraPrint#^

srijeda, 27.11.2019.

Gore prosvjetari!

Ovih dana pišem diplomski rad, jedan od dva koja moram naškrabati da bih dobio tu famoznu diplomu. Jebe mi se za nju. Na titule ne svršavam, pare su jedine te koje mi mogu priuštiti orgazam. Diplomske pišem samo zato jer me frustrira ostavljati stvari nedovršenima.
Faks sam upisao jer sam to zaista htio i volio, dodatni plus je bio taj što sam odmah imao viziju što želim s tim raditi. Zanimalo je mene još puno toga, ali ono što se protezalo kroz čitav moj život je to da želim biti učitelj. Zato me danas žalosti kad vidim što rade od prosvjetara i kakvo mišljenje javnost ima o njima. Nastava je zaista poziv, nisu to floskule. To ili voliš raditi ili... Ne znam za drugo.
Ako voliš, onda ćeš to raditi čak i kad te svi guze u mozak, od divljih učenika iza kojih stoje retardusi od roditelja, do divljih političara koji zahvaljujući svojim profesorima sada trpaju novce u svoj džep i ne rade ništa, dok s druge strane odbijaju povećati ionako mizerni koeficijent svojoj razrednici koja im je toliko puta opravdala sat s kojeg su oni izostali kako bi ga trpali nekoj djevojci. Kad je bila kriza, onda im nije bio problem tim istim profesorima skidati s ionako tužno male plaće, dok s druge strane oni nisu bili zadovoljni ni s triput većom plaćom za trideset puta manje rada, o parama koje prođu ispod radara da se i ne govori. Profesori štrajkaju otkad je ove države, političari nikad. To dovoljno govori o svemu.
A ako kojim slučajem ne voliš taj posao, onda ćeš obavljati onaj minimum koji je u tom slučaju zaista blizu onom stereotipu o isfrustriranim, nesposobnim uhljebima koji sišu državne jasle i ne rade ništa. No takvih je, vjerujte mi, jako malo, i žao mi je što se svi onda povode takvim primjercima samo da bi pljuvali po nama. Kroz svoje školovanje imao sam samo nekoliko takvih profesora, i svi su mi predavali na fakultetu. Zato ne podržavam fakultete koji su iskoristili gužvu pa štrajkaju zajedno s onima koji su zaista zaslužili barem malo poštovanja, a to su nastavnici u osnovnim i srednjim školama. Ipak, drago mi je da i oni štrajkaju, nikome nije tako dobro kao vladajućima, neka padne cijeli sustav. Ja sam i za upotrebu sile ako je to potrebno. Revolucije ionako nikad nisu urodile plodom bez baklji i pucnjeva. Neka nas zovu teroristima.
I zato, danas kad sam na korak da postanem diplomirani profesor, što je (bio) moj životni san, i kada već bez diplome radim u struci, pitam se ima li smisla ostajati tu. Vjerujem da ima, ali zašto se tu ne planiram zadržavati možda ispričam drugom prilikom. Život ima nevjerojatan smisao za humor.

27.11.2019. u 03:31 • 6 KomentaraPrint#^

petak, 22.11.2019.

Dejting s idiotima

Večeras sam deaktivirao sve dating stranice na kojima sam bio aktivan, po tko zna koji put. Gade mi se. Gadile su mi se i prije, gadit će mi se uvijek.
Uvijek sam držao da ljudi pokazuju svoja prava lica tek kad znaju da je njihov identitet zaštićen. I ja koristim blog da izbacim ono najgore iz sebe. Dobri ja je za internu upotrebu, njega poznaju ljudi koji me vole i koje ja volim.
Tako i većina ekipe na tim stranicama. Naučeno lijepo ponašanje primjenjuju kad se zna tko su i što su, kad se treba pokazati, a kad su zaštićeni, onda puštaju iz sebe ono animalno, divlje, zlo. Iza blesavih, retardiranih nickova nalaze se kilogrami i kilogrami frustracija koji vape da izađu van, da nađu neku jadnu žrtvu u bespućima interneta koja je tu došla napraviti isto i da u nju prospu svo zlo koje drže unutra. To je zapravo borba dvaju zala, ono koje je veće i moćnije doživljava katarzu, pročišćava se jer svoje zlo iskali prema tom drugom jadničku koje je manje zlo od ovoga. Ali džabe. Frustracije se ne riješavaju na taj način, osim privremeno. One se brzo vrate u punom sjaju i onda nanovo traže neku novu žrtvu. I ja sam bio žrtva. I ja sam ponekad bio i iskaljivač frustracija, iako jako rijetko i u relativno benignim oblicima, čime se jako ponosim. Ali bio sam, jer nisam savršen.
Večeras sam, međutim, bio žešćom žrtvom određenog retardusa koji je moje slike dijelio okolo predstavljajući se kao ja. "Tko je ta osoba? Kako li me samo prezentirala drugima dok se predstavljala kao ja?" - pitao sam se. Neću lagati, ovakav scenarij prošao mi je glavom više puta, ali mislio sam da se to meni neće dogoditi. Neće vraga.
Nakon što sam duboko udahnuo, zamolio sam osobu koja je na moje slike odgovorila sa "pa koliko lažnih profila imaš jebote" da mi kaže tko joj je još slao moje slike. Nije odgovorila. Deaktivirao sam profil i rekao da se više nikad ne vraćam tamo. Odmah sam znao da lažem.

22.11.2019. u 04:05 • 9 KomentaraPrint#^

četvrtak, 21.11.2019.

Zujim i pijem krv

Ležim u krevetu, ušuškan i s kapcima spremnima za osmosatni odmor. Kišne kapi udaraju o prozorske rolete i stvaraju savršen ugođaj za spavanje. Najednom čujem komarca kako mi zuji kraj ušiju. "Koju pičku materinu oni još uvijek letaju?! Zahladilo je i nek se nose tamo odakle su i došli!" - rekao sam u sebi.
Kad sam ga vidio na zidu, u vrlo kratkom roku dobio je svoju lekciju iz peglanja, ali sam se zato ja razbudio. Pala mi je na pamet poslovica Više zuji nego meda daje ili kako već ide, pa sam se zapitao koliko ja zapravo zujim, a koliko meda dajem? U tegli ima nešto malo, ali je li to dovoljno? A tko mi i može reći koliko je dovoljno?
Osim toga, komarci i piju krv. Ja je sigurno pijem određenim ljudima u svom životu, ali imam osjećaj da je netko i meni pije. Ja sâm.
Je li zujanje nešto nužno loše? Ja mislim da nije. Zujim i zujat ću sve dok me netko ne prilijepi uza zid.

21.11.2019. u 02:18 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.11.2019.

Želim jesti!

Četiri su sata popodne i ja ne radim ništa. Buljim u plafon i slušam glazbu, čekajući da mama iz dnevne poviče da je ručak gotov. Ručak kasni jer mama radi do jedan popodne, a ja se tad tek dignem pa nisam ni od kakve koristi. Ah, što li radim od svoga života? Imam 23, većina stručnjaka kaže da su to najbolje godine. Pa ipak, jesu li?
S 23 u Hrvatskoj si nitko i ništa.
S 23 još studiraš, ako ne studiraš onda razmišljaš kako dati otkaz na poslu gdje te plaćaju 15 kuna po satu, a poštuju malo manje od glavne paćenice u meksičkim serijama. Kada napokon smogneš hrabrosti dati otkaz, nakon što si svojoj obitelji objasnio da nisi lijenčina koja želi živjeti na njihovoj grbači koja ionako jedva da i njih prehranjuje, gledaš po internetu što bi mogao raditi u Njemačkoj ili Irskoj. Ako studiraš, gledaš svoje vršnjake koji su jedva srednju završili (jer su za to vrijeme uživali u čarima pubertetskoga doba) kako uživaju u životu radeći isto što i prije deset godina. Oni su, pak, na vrijeme shvatili da se mlaćenjem škola ništa ne može postići u državi koja se busa u prsa veličanjem svoga obrazovnog sustava, a svoje učitelje plaća u naturi, jebanjem u zdrav mozak. Umjesto toga, svoju su energiju preusmjerili u nešto korisno i sada, na pola puta do tridesete, imaju i novaca i radnoga iskustva koje ja neću steći do četrdesete. Ako mi se posreći, naravno.
S 23 si osuđen na još dvadeset godina življenja sa starcima jer za najam nekakve garsonijerice para nemaš, o kupnji iste da se i ne govori.
S 23 u Hrvatskoj gledaš ljude s kojima si do jučer na kavama dijelio svoje najdublje tajne kako odlaze u bolje krajeve i otamo ti viču "Dođi i ti, prodisat ćeš punim plućima!" Ipak, ti si rastrgnut između ljubavi prema domu i želje da se osjećaš kao ljudsko biće, biće koje zna za što i za koga radi. Nije da imaš puno izbora, osim ako ne želiš cijeli život biti siromašan i usamljen.
S 23 si... Nadopunite sami, mama je viknula da je gotov ručak, moje omiljeno jelo je na stolu. Hvala ti mama, na svemu! Dobro je biti ja.

07.11.2019. u 16:07 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.11.2019.

01. Ja, sad

Prošlo je četiri ujutro, a ja, umjesto da idem spavati kao svi normalni ljudi, razmišljam o tome kako bih se mogao vratiti pisanju bloga. Ovaj put, doduše, ne namjeravam pisati o studentskim danima jer to je prošlost. Formalno nije, budući da imam još napisati i obraniti diplomski rad, ali realno jest.
Dnevnik o studentskim danima zasad ću ostaviti postrani jer imam potrebu pričati o sadašnjosti. On ionako već ima svoj početak i završetak, a ovo sad... Hm, završetak sigurno nema, a ima li početak? Je li ovo neko novo poglavlje u mom životu ili samo međuprostor koji koristim za promišljanje o prekrasnim, bezbrižnim danima kad sam bio mladi, blesavi student i za vjeru u bolju budućnost, kada ću i dalje biti blesav, ali možda malo manje mlad, a više iskusan i još više siguran u svojoj koži?
Iščekivanje zna biti zajebano. Iščekivanje zna izluditi. Ja se samo nadam da neću podleći mračnim igrama uma koje me stalno pozivaju na izazov.
Sestra, s kojom dijelim sobu, diže mi tlak samom svojom prisutnošću koja mi ne dopušta pisati u miru po blogu. Umne igrice opako pletu svoju mrežu.

04.11.2019. u 04:12 • 5 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>