Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

četvrtak, 03.09.2020.

"Ipak se kreće"

Ovih dana za moj život vrijedi ona "eppur si muove". Iako nisam mislio da će tako biti, ipak mi se nešto događa u životu - dobio sam posao u struci, siguran državni posao, posao koji obožavam. Za moj predmet ima jako malo kadra i dobio sam posao bez da sam ga sâm išao tražiti. Presretan sam i prezadovoljan i zbog posla i zbog toga što se škola u kojoj ću raditi ne nalazi u Splitu, već u njegovoj okolici. Unatoč tome, da me netko pita jesam li sretan, odlučno bih rekao da nisam.

Cijeli svoj život znao sam da ću biti nastavnik, oduvijek sam maštao o tom poslu, samo nisam znao koji ću predmet predavati. Faks sam upisao s tom mišlju i ona je bila moja vodilja koja me i dovela do situacije da sam sada na korak do diplomiranja. Međutim, na zadnjoj godini faksa shvatio sam da se, koliko god volio taj posao, ne želim baviti njime baš cijeli život. Zamislio sam da s 23, 24 upadnem u sustav i u njemu provedem narednih 40, 45, 50 godina. Hoće li me to zaista usrećiti, hoću li stvarno biti uljuljkan jednom kad dobijem siguran državni posao?

Kad sam se to zapitao, shvatio sam da je odgovor na gore postavljeno pitanje negativan. Raditi za državu koja se raspada, za državu u kojoj će za nekoliko godina ostati samo starci i korumpirana ekipa razlog su zašto je moj odgovor takav. Bio sam spreman i pretrpjeti konstantno pišanje po nastavnicima, degradiranje naše struke raznoraznim novim zakonima zbog kojih moramo raditi u sve gorim uvjetima, plaću koja je najniža za sve visokoobrazovane državne djelatnike, ali nisam spreman sebe osuditi na vječnu propast, i ovako mi je život dovoljno čupav i dlakav.

Ako ništa, škola u kojoj od ponedjeljka krećem raditi ne nalazi se u Splitu, iako to za mene znači svakodnevno jednosatno putovanje u svakom smjeru. Ipak, da sam mogao birati između ove škole i neke gradske, izabrao bih ovu. Ne volim Split. Grad u kojem sam proveo bezbrižno djetinjstvo u kasnijim godinama pretvorio se u mog najvećeg neprijatelja. Ništa mi ovdje ne odgovara. Grad je prevelik a opet premalen za moj ukus, nigdje ne možeš pješke a da iz tebe ne izađe pet litara znoja. Gradski prijevoz je odvratno loš a gadljivo skup, o mentalitetu ljudi ne želim niti započeti da ne uvrijedim kojeg splitskog blogeraša. U ovom gradu nemam nijednog prijatelja, svi meni dragi ljudi otišli su u bijeli svijet, Hrvatska je propala zemlja. Rodio sam se i odrastao ovdje, ali tu zasigurno neću umrijeti.

Ovo ljeto trebao sam i ja otići raditi vani. Dobio sam predivan posao na kojem bih radio kao konj, ali bih i puno putovao, dobro zarađivao i upoznao ljude u svim mogućim oblicima. I ključno, bio bih se maknuo iz ove sredine. Naravno, došla je korona i sve mi poremetila. Srećom, nisam dao otkaz prije vremena tamo gdje sam radio jer da jesam, sada ne bih imao ni taj posao ni ovaj u državnoj školi. Neka viša sila me očito želi još uvijek održavati na životu.

Škola je usputna stanica, a dalje... Ako ništa, uvijek postoji opcija bacanja pod vlak.

03.09.2020. u 01:51 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>