Od siječnja ove godine radim u privatnoj međunarodnoj školi u Istanbulu. Kada sam dobio posao i ugovor, bio sam presretan jer sam u tom poslu i selidbi iz Hrvatske vidio priliku za novi početak na koji sam tako dugo, tako strpljivo čekao. Čim sam došao tu i počeo raditi, nešto mi u toj školi nije štimalo, ali nisam mogao dokučiti što. Svi, a pogotovo ravnateljica predstavili su se kao savršena bića koja nikada ne griješe i koji imaju našu profesiju u malome prstu, ali sve u školi je djelovalo lažno i vrištalo na kaos.
S vremenom sam shvatio kako funkcioniraju privatne škole. Funkcioniraju isto kao i sve ostale privatne firme - sve se vrti oko love. Bitno je ostaviti što savršeniji (čitaj, što lažniji) dojam na roditelje, dakle na platitelje, ali i jedni na druge, jer ako itko skuži da nisi nešto napravio točno onako kako se od tebe očekuje, dobit ćeš otkaz. Tome u prilog idu puste e-mail prepiske s finim uvodom, detaljno razrađenim glavnim dijelom u kojem se obavezno usputno pohvali imidž škole i sama sebe te savršeno pristojnim završnim pozdravom. Tu je zatim i iks ipsilon raznih digitalnih alata u kojem se nastavnici natječu tko će biti aktivniji u što više njih i pokazati kako su oni moderni nastavnici 21. stoljeća koji se u sve razumiju i koji drže gotovo savršenu nastavu po IB (Inquiry-based) modelu. Kada sam tek došao, nitko se nije potrudio uputiti me u poslovanje škole i kazati mi dvije-tri riječi o rasporedu sati tijekom tjedna, profilu učenika, a bome se nisu ni potrudili pomoći mi pronaći smještaj, iako je većina drugih nastavnika od škole dobila stan na korištenje za kojega ne plaćaju stanarinu i koji je u blizini škole. Ja sam, pak, imao sreće jer je jedna kolegica baš u vrijeme kad sam ja došao tražila cimera te sam se ja uselio kod nje za vrlo nisku stanarinu. Međutim, stan nam je jako daleko od škole, od grada još dalje, do škole promijenimo tri različita prijevozna sredstva.
Moj je početni entuzijazam, nakon što sam počeo kužiti cijelu priču, s vremenom sve više i više padao. Živio sam daleko te sam dugo i naporno putovao, nisu mi dali stan na korištenje, a plaća mi je bila niža nego drugima. Koliko niža, to sam tek kasnije saznao.
U Turskoj priča ide tako da postoji ogromna razlika između "local hire" i "expats". Tko god je u vrijeme zapošljavanja živio u Turskoj, bit će takozvani local hire i bit će puno manje plaćen od ljudi koji se dosele iz druge zemlje da bi tu radili. Iako u vrijeme zapošljavanja nisam živio tu, već u Hrvatskoj, sjećam se da mi je tijekom video intervjua ravnateljica rekla da ću biti local hire. Meni to u tom trenutku nije ništa značilo, jer kako sam mogao znati? S obzirom da je lira uvelike pala od zadnjega puta kad sam bio u Turskoj turistički, mislio sam da je devet tisuća lira (nešto više od 600 dolara) sasvim solidna plaća. S njom se može okej živjeti, ali pitanje je do kada, jer lira i dalje strmoglavo pada, a cijene preko noći skoče za trideset, četrdeset posto.
Trenutak nakon kojega sam potpuno popizdio jest kad sam saznao kolike su plaće drugih nastavnika. Oni primaju u pravilu od 2000 do 2500 dolara, neki i više, a ja 610. Razlika u našim plaćama je kao plaća predsjednika i njegove čistaćice, a u osnovi radimo isti posao. Imao sam više razgovora s ravnateljicom za vrijeme kojih sam joj govorio da želim otići te da što prije nađu novoga nastavnika francuskog, no ona se stalno pozivala na ugovor i govorila kako me djeca vole i da nije lijepo da stalno mijenjaju nastavnike, pokušavajući me tako emotivno ucijeniti. Ona je jedna fina gospođa sa stavom princeze, a zapravo je samo jedna u nizu prodanih duša koje će sve napraviti što je u interesu tvrtke (čitaj liže dupe šefovima).
"Dakle, debelo ste me namargarčili. Zaposlili ste europskoga građanina za tursku plaću i sada me ne želite pustiti. U redu, sad ću i ja vas malo zajebavati", rekao sam si.
Počeo sam zabušavati, kasniti na nastavu, odlaziti ranije iz škole i ne prisustvovati sastancima kolektiva, pušiti i piti kavu iza škole za vrijeme moga dežurstva preko pauza. Na nastavi bih davao djeci da gledaju crtiće, dok su ona urlala, valjala se po podu i spavala na klupama, ja bih stavio slušalice i slušao svoje najdraže hitove, bitno mi je bilo samo da se ne pobiju. Ono što je ironično jest da su me neki od njih stalno grlili i na ljepljive mi ceduljice pisali da sam im najdraži nastavnik, dok se meni samo povraćalo od svega. Nastojao sam dobiti otkaz pod svaku cijenu, ali ga nikako nisam uspio dobiti.
Prošli četvrtak, dok sam se sunčao i pio kavu ispred škole, dobio sam poruku od ravnateljice koja mi je rekla da hitno dođem gore i pridružim se sastanku.
"Bruno, ponašaš se kao da si na plaži."
"Da, uživam, to je sigurno."
"Fino."
Bila je crvena od ljutnje i nije se suzdržavala to pokazati pred svima. Mene je, s druge strane, bolio kurac.
Dan poslije toga imali smo požarnu vježbu. Kako su djeca na mom satu gledala crtiće na francuskom, na svojim tabletima sa slušalicama, a ja slušao glazbu, nismo čuli kad se oglasio alarm. Ravnateljica se uvijek do tada ponosila kako bismo svi izašli iz zgrade i bili na dogovorenom mjestu unutar dvije minute od oglašavanja alarma. Ovaj put se nije mogla pohvaliti šefovima. Pet minuta nakon, kada su skužili da jedino moj razred i ja nedostajemo, otišli su po nas, a njoj se dimilo iz ušiju. Djeca i ja smo se poslije zafrkavali kako smo izgorjeli i postali duhovi te da ćemo zauvijek proganjati one koji budu učili francuski u mojoj učionici.
U ponedjeljak sam zakasnio dva i pol sata u školu, doduše nenamjerno, jednostavno nisam čuo budilicu, sve dok me nije probudio poziv školske recepcionerke koja me pitala gdje sam. To je pak ravnateljici bio povod da mi pošalje poduži mail opominjajući me zbog svega što sam radio u zadnje vrijeme, odnosno nisam. Meni je pak točka pucanja bila kad sam saznao za troškove dobivanja dozvole za boravkom, koji su se udvostručili u zadnja tri mjeseca, a škola nije bila spremna niti platiti 50% od toga, iako je drugima plaćala. Osim toga, imao sam jedan bolnički pregled od dvije minute koji me koštao bogatstvo samo zato što osiguranje koje mi je škola dala nije htjelo to pokriti, iako ja ne bih ni išao da sam znao da ne mogu računati na njega.
Danas su šefovi dobili poduži mail u kojima sam objasnio sve ovako kako vama sada tu pišem i tražio povišicu. Ako je ne dobijem, znam koji mi je sljedeći korak.
Zadnja dva tjedna, za razliku od prvih dva i pol mjeseca, nisam više tako sretan u Istanbulu. Prestao sam biti turistom koji uživa u turskoj magiji i postao dijelom surove turske svakodnevice.
Putujem na posao i s posla sat vremena u najboljem slučaju, češće sat i petnaest, zbog prometa te sporog i neefektivnog prijevoza, ukupno dva i pol sata dnevno. Odlazim iz predgrađa u još veće predgrađe, u centru je potpuno drugačija spika. Dolje sve vrvi životom, moderno se živi, centralna područja Istanbula savršen su spoj tradicionalnoga turskoga orijentalnog štiha i moderne, europske vibre. Ovdje gdje ja živim i gdje mi je škola - obitelji, djeca, škole, bez barova, bez muzike, bez stranaca, sami turci i arapini.
Već kad je trebalo potpisati ugovor za sljedeću školsku godinu, nakon dvomjesečnoga probnog rada, nećkao sam se i rekao ravnateljici škole da ću potpisati ugovor samo do kraja lipnja. Počela je igrati na kartu novca, dozvole za rad, na što sam ja rekao da novaca imam, a dozvola za rad mi ne treba od njih, samo dozvola za boravak.
"Jako dobro radiš svoj posao, svi su zadovoljni tobom", rekla je. "
Kvalificiran sam za posao koji radim, imam iskustva u nastavi, još sam i jedini Europljanin u školi, a plaćate me zakurac, i morate biti zadovoljni sa mnom, pomislio sam, ali nisam rekao naglas.
"Škola mi je daleko, gubim previše vremena i energije na putovanje, prestao sam uživati u svim hobijima, samo radim i spavam i osjećam se užasno zbog toga, svako jutro se ustajem s grčem jer moram tu doći.", rekoh iskreno.
"Ti si iz Europe, tamo svi putuju dugo na posao i s posla, trebao bi znati to."
Da ste mi dali stan blizu škole kao većini drugih kolega, možda bih se manje žalio, ovo je vaša krivica - pomislih, ali ne rekoh.
"Da, i ja sam bio jedan od njih. Na prošlome sam posllu putovao još duže nego tu, radio sam na otoku a živio na kopnu, i nikad se nisam žalio. Znate zašto? Jer sam onaj posao volio."
Nije više znala što bi rekla, ispucala je sve adute u rukavu.
"Osim toga, shvatio sam da mi ne leži rad s malom djecom, sa srednjoškolcima je ok. Nisam tu došao biti bejbisiter, nego učitelj"
"Ali djeca te obožavaju. Prošlu učiteljicu smo otpustili jer se derala na njih."
"I ja se derem na njih jer ih ne podnosim.", rekoh s nadom da će napokon shvatiti koliko žarko želim ići i već jednom me pustiti, jer ovo nije bio prvi takav razgovor koji smo vodili.
Razgovor je bio uzaludan. Što još trebam napraviti da me već jednom otpuste, zapalit školu?!
| < | travanj, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv