Zadnja dva tjedna, za razliku od prvih dva i pol mjeseca, nisam više tako sretan u Istanbulu. Prestao sam biti turistom koji uživa u turskoj magiji i postao dijelom surove turske svakodnevice.
Putujem na posao i s posla sat vremena u najboljem slučaju, češće sat i petnaest, zbog prometa te sporog i neefektivnog prijevoza, ukupno dva i pol sata dnevno. Odlazim iz predgrađa u još veće predgrađe, u centru je potpuno drugačija spika. Dolje sve vrvi životom, moderno se živi, centralna područja Istanbula savršen su spoj tradicionalnoga turskoga orijentalnog štiha i moderne, europske vibre. Ovdje gdje ja živim i gdje mi je škola - obitelji, djeca, škole, bez barova, bez muzike, bez stranaca, sami turci i arapini.
Već kad je trebalo potpisati ugovor za sljedeću školsku godinu, nakon dvomjesečnoga probnog rada, nećkao sam se i rekao ravnateljici škole da ću potpisati ugovor samo do kraja lipnja. Počela je igrati na kartu novca, dozvole za rad, na što sam ja rekao da novaca imam, a dozvola za rad mi ne treba od njih, samo dozvola za boravak.
"Jako dobro radiš svoj posao, svi su zadovoljni tobom", rekla je. "
Kvalificiran sam za posao koji radim, imam iskustva u nastavi, još sam i jedini Europljanin u školi, a plaćate me zakurac, i morate biti zadovoljni sa mnom, pomislio sam, ali nisam rekao naglas.
"Škola mi je daleko, gubim previše vremena i energije na putovanje, prestao sam uživati u svim hobijima, samo radim i spavam i osjećam se užasno zbog toga, svako jutro se ustajem s grčem jer moram tu doći.", rekoh iskreno.
"Ti si iz Europe, tamo svi putuju dugo na posao i s posla, trebao bi znati to."
Da ste mi dali stan blizu škole kao većini drugih kolega, možda bih se manje žalio, ovo je vaša krivica - pomislih, ali ne rekoh.
"Da, i ja sam bio jedan od njih. Na prošlome sam posllu putovao još duže nego tu, radio sam na otoku a živio na kopnu, i nikad se nisam žalio. Znate zašto? Jer sam onaj posao volio."
Nije više znala što bi rekla, ispucala je sve adute u rukavu.
"Osim toga, shvatio sam da mi ne leži rad s malom djecom, sa srednjoškolcima je ok. Nisam tu došao biti bejbisiter, nego učitelj"
"Ali djeca te obožavaju. Prošlu učiteljicu smo otpustili jer se derala na njih."
"I ja se derem na njih jer ih ne podnosim.", rekoh s nadom da će napokon shvatiti koliko žarko želim ići i već jednom me pustiti, jer ovo nije bio prvi takav razgovor koji smo vodili.
Razgovor je bio uzaludan. Što još trebam napraviti da me već jednom otpuste, zapalit školu?!
Post je objavljen 03.04.2022. u 19:55 sati.