Prošli tjedan, nekolicina nas dogovorila se da ćemo ići na prvi koncert nakon svih mogućih zabrana i lockdown-ova. Koncert je bio u subotu. Bilo je ludilo.
Ima jedna kolegica koja radi sa mnom u školi. Pokoju je godinu starija od mene, a s njom sam od prvoga dana odmah kliknuo i shvatio da smo na istoj valnoj duljini. Ona je vrlo društvena osoba i ima vrlo šaroliko društvo, s kojim je upoznala i mene. Tako smo se dogovorili da ćemo u velikom broju ići na taj veličanstveni, prvinakonkorone koncert i proslaviti što se život, iako puževim koracima, ipak vraća na #staronormalno. Bilo je genijalno, osjećao sam se ponovo onako kako sam se osjećao u studentskim vremenima i općenito kao mlada osoba. I ona i ja složili smo se da smo jako dugo čekali na taj dan kad se nećemo osjećati kao profesori, kao ozbiljne odrasle osobe s pravim obvezama. Također nam je trebao predah od učenika.
Naravno, na koncertu su se potrefili i neki naši učenici, iako se škola i klub gdje se održao koncert ne nalaze u istom mjestu. Došli su nas pozdraviti i izgrliti, valjda im je bilo fascinantno da se i nastavnici znaju urokati i zabaviti. I meni bi bilo, da se ne lažemo. Prijatelji su nam rekli da smo kao zvijezde s hordom fanova, a mi smo se osjećali kao zvijezde koje bježe od paparazzija. Ipak smo se osjećali kao zvijezde, što i nije tako loš osjećaj, da ne budem lažno skroman.
Koncert je završio i bilo je tek ponoć, pa smo odlučili nastaviti dugu i toplu noć koja je bila pred nama. Otišli smo na Ovčice, poznatu splitsku plažu koja se uvečer, zbog zatvorenih klubova, pretvori u open air diskoteku gdje ne možeš proći šetnicom od horde ljudi koja pleše na glazbu iz velikih zvučnika koje klinci donesu od doma i puštaju u pravilu cajke.
Nekoliko dana prije, čuo sam se s jednom prijateljicom koja živi u inozemstvu. Pitao sam je za savjet u vezi ove kolegice s kojom sam razvio nekakvu povezanost do te mjere da su se po zbornici već počeli širiti tračevi da smo skupa, iako među nama do sada nije bilo baš ništa. Budući da sam u prošlosti imao neka iskustva s muškarcima, nisam znao kako joj to reći, a htio sam. Prijateljica mi je savjetovala da za početak ništa ne govorim jer bi je to odmah ohladilo, kao što bi i bilo koju osobu ohladilo da joj budući partner/ica odmah u startu zna za svakoga s kim je spavao/la, neovisno o seksualnoj opredijeljenosti. Složio sam se s njom i odlučio ništa ne govoriti, iako sam po prirodi previše iskren i ne mogu tako nešto skrivati od nekoga tko mi je jako prirastao srcu.
Tijekom večeri na plaži, u jednom smo trenutku ona i ja ostali sami, a ostatak ekipe razbježao se na sto strana. Zapričali smo se u vezi nekih ljudi iz te ekipe, a onda mi je ona rekla za jednu prijateljicu da je biseksualka. To je bio savršen trenutak da kažem: "I ja sam biseksualan kao i tvoja prijateljica, čisto da znaš". Sjetio sam se razgovora s prijateljicom i nisam to rekao. Odmah sam se pokajao, ali već je bilo kasno, jer se u sljedećem trenutku dio ljudi iz ekipe već vratio do nas.
Osjećao sam se kao da izdajem sebe, bilo me je sram što sa svojih dvadesetipet godina još uvijek nisam u stanju reći tko sam i što sam nekome tko mi je drag i u koga imam povjerenja. I danas me je cijeli dan sram, možda mi bude malo lakše kada ovo podijelim s cijelim svijetom.
Post je objavljen 14.06.2021. u 01:22 sati.