Nedjelja je, jedini neradni dan za mene. U 2021-oj smo, napokon smo ostavili 2020-u za sobom. Ali meni to ništa ne znači. I dalje ne vidim smisao u življenju života, ne ovakvoga kakvoga sada živim.
Imam obitelj i posao. Krov nad glavom. Plaću koja mi osigurava okej život. I sad će netko reći da imam sve što mi treba za sretan život. Nemam. Apsolutno nemam. Nikad nisam bio nesretniji, nikad nisam bio pogubljeniji, nikad nisam bio ovoliko nesiguran u vezi svoje budućnosti. Jebe me se za sve pare ovoga svijeta ako nemam budućnost.
Budući da mi je danas jedini neradni dan, ustao sam se u 1 popodne. Jedva i tada. Nemam razloga da se ustanem, ništa me više ne diže. Korona (ili možda nešto drugo?) mi je oduzela sve i svakoga čemu i kome sam se radovao. Najbolju prijateljicu nisam vidio preko godinu dana. Ona nije bila doma godinu i pol. U međuvremenu je upoznala frajera i za Božić su se zaručili. Upoznala njegove prijatelje koji su postali i njezini. Ja nikoga od njih ni vidio nisam. Kako sam i mogao?! Sada su oni preuzeli ulogu koju sam ja imao, a ja sam tu samo da se čujemo kratkim generičnim porukama jednom u tjedan dana, čisto da ne ispadne da me skroz uklonila iz svojega života. Ja znam da jest i ne želim je kriviti zbog toga. Za mene tu više nema mjesta, vrijeme je da idem dalje. A gdje dalje da idem?!
Na proljeće sam rekao da smo se svi trebali praviti kao da korone i nema i nastaviti sa svojim životima, pa tko preživi, preživi. Sada se ta moja teorija potvrdila. Na ovaj način smo uništili ekonomiju, mnoge mlade ljudske živote koji su izgubili i posao i volju za životom, a mladi su ti na kojima svijet ostaje. Oduzeta nam je mladost u korist nečije starosti, a brojevi nisu puno optimističniji. I dalje korona hara, cjepiva su usporila, a mi stojimo doma i čekamo bolja vremena. Dosta mi je čekanja! Život ide dalje, svaki dan je dragocjen. Smrt neće čekati da ja proživim mladost kako spada. Više nikad neću imati 24.
Nastojim pronaći nešto čemu bih se radovao, ali toga nečega nema. Prijatelja nemam. Posao odrađujem buljeći u ekran, bez da osjetim energiju drugih ljudi koja mi daje volju za životom. Pobjeći nigdje ne mogu jer je putovati teže nego ikad. Ne mogu otići u teretanu i izbaciti sve svoje frustracije. Ne mogu nikoga novog upoznati jer nemam gdje. Zarobljen sam u ovome gradu u kojem se osjećam kao totalni autsajder.
Jedino što mi je ostalo su moje misli, koje su sve krhkije. Utjeha je u tome da će doći dan kad ću se napokon pretvoriti u jedno veliko ništa.
Post je objavljen 24.01.2021. u 13:36 sati.