U zadnje vrijeme nisam nešto aktivan na blogu. Razlog tome djelomično je taj što prolazim kroz osobni pakao koji mi je priuštila korona. Nema posla. Nema kruha. Nema dragih ljudi, nikoga ne mogu vidjeti, ni s kim ne mogu u četiri oka popričati.
Još do prije nekoliko mjeseci zadovoljno sam trljao ruke jer sam prošao razgovore za nekoliko poslova. Prvenstveno sam htio ići raditi na kruzer, a druge poslove sam prihvatio kao plan B i mislio ih svih odjebati jednom kad me budu zvali na kruzer. Međutim, od kruzera do daljnjega neće biti ništa. To mi se dogodilo baš u trenutku kad sam potrošio svu svoju ušteđevinu za pohađanje tečajeva i dobivanje svih dokumenata koji su mi potrebni za ukrcaj. Drugi poslovi su također propali, sve zbog korone, i ovaj je put SARS-CoV-2 taj koji se meni zlobno smije.
Sreća u nesreći je ta što sam dobio posao u struci, u toj struci od koje sam u zadnje vrijeme tako žarko htio pobjeći. Posao sam dobio ni ne pomišljajući na njega, na preporuku profesorice s fakulteta. Iznimno sam zahvalan i njoj i svima koji su mi pružili priliku dobiti iskustva u struci prije samog diplomiranja. Radim honorarno i honorar je nikakav pa od njega, da živim u podstanarstvu, ne bih mogao imati ni za kruh. Ovako imam dovoljno za osnovne mjesečne potrebe, a na sve više mogu zaboraviti. Barem to. Diplomski se i dalje piše, to je trakavica bez kraja.
Nesreća u nesreći je ta što, pored toga što nemam ni s kim otići niti na kavu jer su mi svi prijatelji negdje drugdje, moram živjeti sa svojima. Imam relativno razumne starce, ali ja želim svoj prostor, svoju privatnost, svoju neovisnost. Ništa od toga. Nemam ni najbijednije auto s kojim bih barem otišao na poneki eskapistički izlet.
Drugi razlog zašto sam neaktivan na ovom blogu je taj što sam odlučio poslušati savjete nekih od vas koji ste mi sugerirali da se vratim pisanju i otvorio novi blog na kojem pišem samo ono što je plod moga uma. Ovaj blog poslužio je, prije svega, iskaljivanju frustracija. Doći tu, kritizirati sve živo i neživo i popljuvati sve što je sveto, a zatim čitati vaše komentare gdje me šaljete na razna mjesta u meni su u najmanju ruku izazvali jedan dobar mentalni orgazam. Uživao sam u provokaciji, uživam još uvijek. Uživam kreirati tuđa mišljenja o sebi na temelju mojih tekstova, znajući da nitko nema pojma tko i što sam zapravo ja. Istina ionako ne postoji, postoji samo utisak.
Međutim, odlučio sam da ću se malo više posvetiti drugim načinima kanaliziranja svoje negativne energije, stoga i drugi blog - https://blog.dnevnik.hr/webnovele. Pisanjem priča ulazim u drugi svijet i bježim od svoje realnosti. Moji likovi proživljavaju sve ono što ja nisam, a htio sam. Oni vode upravo onakve živote kakve sam ja htio za sebe, stoga je pisanje za mene najbolji mogući vid eskapizma. Ako vi volite lagana ljetna štiva bez puno uključivanja mozga, bacite oko na moj drugi blog. Meni je dosta da me jedna osoba čita, skroman sam. Kritike su više nego dobrodošle.
Ipak, nemojte se tako brzo radovati, bit ću ja povremeno i na ovom blogu. Frustracije vrebaju sa svih strana.
Post je objavljen 09.07.2020. u 02:35 sati.