Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

četvrtak, 25.06.2020.

Zadar za dar

Ovaj vikend otputovao sam u Zadar povodom jednoga obiteljskog događaja. Ostao sam još nekoliko dana jer sam odlučio vidjeti se s dragim ljudima koji su mi studentske dane činili tako lijepima. Mnogi su već otišli, ali mnogi su tu i ostali.

Dok u Splitu nisam mjesecima ni s kim sjeo na kavu, ovdje sam išao s kave na kavu i slušao hrpu sočnih priča.

Jedna je prijateljica diplomirala i krenula volontirati u azilu za napuštene pse gdje ode jednom-dvaput tjedno prošetati pokoje divno biće koje ne prestaje mahati repićem i lizati ruke svakome tko ga s ljubavlju tretira. Ja sam isto za vrijeme studiranja mislio otići tamo i prošetati kojeg psa. Bilo mi je predaleko, pa na kraju nisam. Zato me je ona nagovorila da idem s njom i drage sam volje pristao. Psi su mi na kraju zaslinili svu odjeću, isplatilo se.

Kasnije smo ona i ja otišli na kavu s bivšom profesoricom koja nas i dalje tretira kao svoju djecu, kao i za vrijeme faksa. Jednom sam joj došao mortus pijan na predavanje i kreveljio se kao lud skupa s njom, na opće zaprepaštenje ostalih kolega. Otad me obožava. Inzistirala je da napokon budemo na "ti", ali meni to i dalje čudno zvuči. Od nje smo čuli mnoge interne tračeve, sada znamo više o profesorima nego oni sami jedni o drugima. Na kraju nam je htjela uvaliti sto kuna za pivo i nargilu na koju smo prijateljica i ja kasnije išli. Odbio sam, jer "ni prvoj materi ne bi dopustija da mi daje pare u ovin godinama".

Jedan prijatelj je počeo raditi u novom kafiću kao konobar. Ovo mu je već valjda dvadeseti kafić koji je promijenio, u svakom dobije otkaz jer daje sugestije za poboljšanje kvalitete obrta a šefovi nisu fleksibilni za tuđe ideje. Ne vjerujem mu ništa jer znam kako zna biti tvrdoglav. Sada je napokon našao šefa koji ga sluša, pa ga diže u nebesa - i prijašnje je dizao. Isto tako, ponovo se preselio u novi stan i našao novog cimera, stopedesetipetoga po redu. Nije nikako imao sreće ni s gazdama ni s cimerima, a nije imao love da živi sam. To mu pak vjerujem jer sam sâm svjedočio nekim incidentima koje je imao s određenim luđacima. Ovaj mu je cimer za sada dobar pa će skupa s njim tražiti novi stan, prestao sam više brojati koji po redu.

Drugi prijatelj je na osnovu jednoga pogledanog dokumentarca postao vegan, pa je i mene argumentima uvjeravao da je veganska prehrana najbolja. Nismo se skroz složili, ali sam mu obećao da ću tjedan dana probati biti na hrani isključivo biljnog podrijetla - bez mesa, bez mlijeka, bez jaja, bez čokolade. Nisam siguran da ću to i napraviti, ali ako budem sljedećih dana trkeljao gluposti po blogu, znači da me hvata apstinencijska kriza.

Jedna prijateljica će uskoro diplomirati i udaje se na ljeto. Rekla mi je da je jedna naša druga prijateljica isto u gradu i pitala me jesam li se njoj javio. Odgovorio sam da nisam, budući da zadnji put kad sam joj se javio za kavu nije mogla jer je tobože imala puno posla. Međutim, dok sam bio na kavi u mom najdražem kafiću u koji uvijek idem s onom prvom prijateljicom u tekstu, ova druga je ušla s cijelom ekipom i s osmijehom na licu koji je govorio sve osim da "ima hrpu kolokvija ovaj tjedan".

A taj kafić koji je zaslužan za većinu mojih ocjena u indexu promijenio je ime i vlasnika. Više nije to to, više nema onih konobara kod kojih bih naručio petu kavu dok bih spremao ispit koji je za dva sata.

I tako, šetajući gradom sve me podsjećalo na neka ljepša vremena. Vratio bih se odmah kad bi mi se druge stvari u životu posložile. Ipak, to bi značilo učiniti korak unazad, a činjenjem koraka unazad pokazao bih manjak poštovanja prema sebi samome. Trebam krenuti dalje, ma koliko me to košta. Ovaj je grad zbilja bio jedan veliki dar.

25.06.2020. u 00:29 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>