Prije nekoliko dana NAPOKON sam obranio diplomski rad, drugi od dva jer sam bio na dvopredmetnom studiju. Moj blog napokon je promijenio naslov, zasad će stajati "Dnevnik bivšega studenta" dok ne postanem nešto značajnije od "bivšega studenta". Sad sam napokon svoj čovik, kako mi je mnogo ljudi ovdje reklo. Ipak, nikada u životu nisam bio nesretniji.
Hrvatski mentalitet je takav da dok se ne oženiš/udaš, ne završiš fakultet i ne nađeš pristojan posao (dakle ne kurvanje ili influencanje djece preko Instagrama za hrpu love) nisi nitko i ništa. Ja sam odradio zadnje dvije stavke, a za prvu je vrlo upitno. Jasno mi je odakle takav mentalitet i apsolutno se slažem s njim, pod uvjetom da se stvari ne odrađuju da bi se zadovoljila očekivanja društva. Onda kada si i privatno i poslovno ostvaren, sretan si čovjek. Ali što kada si poslovno ostvaren, ali nisi privatno?
Radim posao koji volim. Međutim, to mi baš ništa ne znači u trenutku kad sam privatno neostvaren i kad se borim s osobnim demonima. Radije bih bio obrnuto.
Živimo u odvratnim vremenima. Vlasnici kugle zemaljske shvatili su da su se njihovi robovi previše oteli kontroli i odlučili nas svih dovesti u red ubacujući nekakvu koronu, kao kad bi učiteljica u nekadašnja doba poslala učenika u kut i ne bi mu dala da se od tamo makne sljedećih sat, dva, tri. Hoće li nama naši vlasnici dopustiti da se ikada maknemo iz toga kuta, pitanje je sad. Mislim da znam odgovor - neće. Sve dok ne dotaknemo samo dno, dok ne shvatimo da više nemamo što izgubiti i dok ne krenemo u rat, neće. Pitanje je samo koliko bi taj rat imao smisla, jer kad odu jedna govna, dođu druga i tako u krug. U ljudskoj je prirodi da budu govna.
Zato ja maštam o danu kad će me sile nebeske pretvoriti u prašinu. Lebdjeti svemirskim prostranstvima kao najobičnija nakupina prašine - bez svijesti, bez osjećaja, bez tuge, bez depresije - moja je vizija Raja.
Post je objavljen 16.09.2020. u 14:36 sati.