U zadnjih nešto više od godine dana, školska zbornica postala je moj nukleus, centar zbivanja u mom životu. Nisam sretan zbog toga, ali sam sretan jer bar imam nekakav nukleus, koliko god nesavršen bio.
Ovo ljeto, kao što sam i pisao tu, napokon sam se vratio svome starom životu, pa makar i samo na trenutak. Nakon dvije godine ponovo sam se osjećao kao mlada i dinamična osoba, a ozbiljni, odrasli život nastavnika ostavio sam tamo gdje mu je i mjesto, u školi. Godišnji odmor iskoristio sam u potpunosti. Dvogodišnje stajanje doma nadoknadio sam dvama europskim putovanjima, i nije mi bilo dosta. Korona mi u tih par tjedana što sam proveo na putu nije ni prošla glavom niti sam je doživljavao, i jebe me se što će netko reći da sam zbog toga neodgovoran.
Kad sam se vratio s godišnjeg odmora u školu, neki kolege komentirali su kako sam neodgovoran jer sam godišnji proveo u korona-crvenim zemljama. Naravno, to sam čuo od drugih kolega. Govorkanja po zbornicama su pravilo, a njihova zavist prema meni i prema mom slobodnom vremenu očigledna. Isto tako, govorkanja su uključivala i trač da smo jedna kolegica (o kojom sam već pričao na blogu) i ja skupa jer su nas par puta vidjeli na kavi, ili činjenicu da udanu kolegicu koja je nedavno došla u kolektiv oslovljavam nadimkom pa je to neprimjereno. Tko zna kakvi još tračevi kolaju kuloarima, a da još uvijek nisu došli do mene. Nebitno, mene ionako zaboli i muški i ženski spolni organ u paketu za te tračeve. Oni zapravo nisu ništa čudno za jednu zbornicu ili za bilo koju zajednicu u kojoj skupa radi veći broj ljudi, ne treba to shvaćati jako osobno.
Ono oko čega se trebam zabrinuti je osjećaj da i ja polako postajem takav. Proces moje mimikrije u prosječnog prosvjetarca započeo je prvim danom otkad radim u školi i otkad sam kročio u zbornicu, ali tek je odnedavno postao očiglednim i meni samom. Počeo sam previše komentirati druge kolege, i njihov rad i njihove osobne (ne)kvalitete. Počeo sam se previše uplitati u zborničke drame i intrige. Počeo sam previše ispoljavati onaj ružni dio mene, koji je svakako prisutan, ali radije bih da bude potisnut. Onaj unutrašnji glas koji mi govori "Daj otkaz, daj otkaz!" još je jači nego prije (a prisutan je od prvog dana otkad sam u školi), a ne odmaže ni činjenica da je na čelo škole došao novi ravnatelj koji blago rečeno nema pojma o svom poslu, a od zaposlenika traži iznadprosječni angažman, pa tako ove godine imamo još više administrativnih i sličnih pizdarija za obaviti. Istovremeno traži da se nastava digne na višu razinu sa svakojakim školama za život, ali ne ide za tim da je kolektiv od puste papirologije previše umoran za držanje kvalitetne nastave.
Kolege koje tu rade desetljećima kažu da im je ovako teška bila jedino prva godina kad su počeli raditi u školi, ali meni moja prva godina nije bila ni približno ovako naporna. Ne pomaže ni činjenica da sam razrednik, da pod svojom palicom imam hrpu klinaca koji prolaze kroz ionako teški period života u vrijeme pandemije, pa mi onda ne izlazi iz glave onaj mali Ivan iz trećeg be koji je počeo konzumirati teške droge, ili ona mala Josipa koja se već do sada par puta rezala. Volim tu djecu i stalo mi je do njih, ali dvadesete su vrijeme koje želim posvetiti sebi i samo sebi, a ne razbijati glavu oko toga hoće li neki moj učenik završiti kao prosjak i drogeraš.
Sve to utjecalo je na učvršćivanje moje odluke za otkazom, koji je odavno pred vratima, ali sam ga odgađao jer sam htio odraditi pripravništvo i položiti stručni ispit, pa da i to riješim. Obećao sam sebi da ću otići i to ću napraviti, radi svojega dobra.
Post je objavljen 18.09.2021. u 21:05 sati.