Sinoć sam doživio najkraći i najbizarniji spoj u svom životu. Taj "incident" naveo me je da razmišljam zašto su ljudi takve kukavice kad trebaju učiniti nešto za sebe. Zašto je toliko teško izaći iz comfort zone?
Ja sam sinoć izašao iz svoje i nije prošlo dobro. Hoće li me to obeshrabriti, hoću li se povući u svoje odaje i skrušeno čekati bolje dane? Neću. Ipak, bit ću malo oprezniji, više neću ignorirati onaj unutarnji glas koji ti govori "nije za vjerovati, nije za vjerovati, nije za vjerovati!"
Oduvijek me fasciniralo zašto se ljudi ne bore za svoju sreću, zašto odabiru uljuljkati se u svoje živote koji im ne donose ništa osim glavobolja? Zbog straha, zar ne? Tu emociju koja bi nam trebala pomoći u borbi za preživljavanje mi smo u našem sigurnom svijetu bez opasnosti okrenuli protiv sebe. Od svih strahova, najviše me frustrira ljudski strah da budu svoji, da se ne pretvaraju da su ono što nisu, da ih se živo jebe što će selo reći.
Priznajem, dugo mi je trebalo da se počnem dobro osjećati u svojoj koži, predugo mi je trebalo da počnem biti svoj. Naglasak na počnem, taj dugotrajni proces na svom je samom začetku. Međutim, kada gledam ljude oko sebe, vidim hrpu ovaca - bez karaktera, bez karizme, bez svoga ja. Mislim li da su ti ljudi u dubini duše ovce? Ne mislim. Strah je taj koji nas pretvara u ovce. Ja odbijam živjeti u takvom svijetu.
Nisam religiozan, ali ako postoji Netko-tko-sve-vidi-i-sve-čuje, sad sigurno govori: "Ha-ha-ha. On odbija. Koji naivac!"
Post je objavljen 11.05.2020. u 02:15 sati.