Danas sam guglao pojam "kriza dvadesetih", izašao mi je ovaj članak: http://infozona.hr/news/kriza-dvadesetih-godina/11044.
Prelazio sam iz reda u red toga teksta sa sve šire otvorenim ustima od zapanjenosti i shvatio kako taj članak savršeno opisuje moje trenutne misli (trenutne, ha-ha, traju već dvije godine). Od a do ž, tekst je objasnio ono što mi prolazi glavom, meni i, izgleda, 80% mojih vršnjaka. Znam da među mojim prijateljima i poznanicima s faksa to definitivno jest tako, ali moja trenutačna okolina ne pokazuje razumijevanje prema mojim problemima, koliko god beznačajni djelovali. Moji roditelji, bake i djedovi nisu imali ovakve faze, uvjeren sam, a nemaju ih ni brojni moji vršnjaci kojima sam sada okružen. Oni bi ma mom mjestu, obrazovani, s krovom nad glavom i pogledom na more, sa stabilnim poslom i solidnim primanjima bili presretni, ali o tome se i radi - kada ti je sve pruženo od malih nogu, život ti gubi smisao.
Želiš smisao, želiš izazove, želiš ponovo biti onaj mladi blesavi student koji se opija i povraća u nekom zapišanom kutku, pa sutradan dobije poruku od nekoga čije ni ime nije zapamtio, a kamoli činjenicu da je s tom osobom razmijenio brojeve. Želiš živjeti za petak ili subotu navečer jer ćeš tada obući najljepšu majicu ili košulju koju imaš i pokazati svijetu koliko si naporno radio u teretani. Ne želiš biti ozbiljni profesor i obavljati ozbiljne odrasle razgovore s roditeljima svojih učenika kako bi ih obavijestio da je njihov sinčić taj dan napravio neko sranje, jer istovremeno prešutiš da te je taj incident s čežnjom i nostalgijom podsjetio na tvoje tinejdžerske godine te da bi i ti najradije sebi dao za pravo da napraviš neko slično sranje.
Tekst mi je jasno dao do znanja da sam trenutno u drugoj od pet faza krize dvadesetih, zapeo sam u njoj već dugo, predugo. Vapim, urlam od nestrpljivosti da dođem do pete faze.
Post je objavljen 05.05.2021. u 13:57 sati.