Oduvijek sam volio putovanja. Odmalena sam zamišljao razne krajolike i želio kročiti nogom na sva moguća podneblja, po svakakvim klimatskim uvjetima. Sjećam se da sam kao jako mali, možda mi je bilo sedam godina, dobio na poklon ogromnu debelu enciklopediju koja je bila podijeljena na razna poglavlja s bogatim ilustracijama - od svemira, zemlje, povijesti, tehnoloških izuma, životinjskoga i biljnog carstva... Bila je to zaista debela knjižurina čije sam ja redove gutao.
Najdraže mi je poglavlje bilo ono o našem planetu, gdje su se i nabrojale sve države svijeta s glavnim gradovima i još puno toga vezano uz svaku od njih, uključujući krajolike, kulturološke podatke itd. Sve me fasciniralo - prašume, pustinje, ledenjaci, Inke, Maje, Eskimi, Kinezi, Bušmani. Zbog te sam enciklopedije cijelu osnovnu prošao s čistim peticama iz geografije, bio sam čak i na nekim natjecanjima.
U srednjoj me ta ushićenost prema geografiji malo popustila i bio sam više fokusiran na strane jezike. Na kraju sam se ipak odlučio za njih i završio kao profesor stranih jezika, ali ljubav prema putovanjima, ljubav prema raznolikim krajolicima, različitim kulturama i mentalitetima ostala je.
Međutim, ta ljubav dugo je vremena bila samo na papiru. Nisam putovao, uvijek su bile isprike da imam puno obveza, a zapravo samo nisam imao hrabrosti kročiti van svoje comfort zone. Srećom, na fakultetu sam upoznao prekrasnu osobu koja mi je i danas jedna od najboljih prijateljica, ako ne i najbolja. Ona me je uputila u Erasmus+ projekte zbog kojih danas imam hrpu predivnih sjećanja koja me drže na životu u ovim odvratnim vremenima ograničenih sloboda. O njima ću neki drugi put jer zaslužuju zaseban post.
Povratkom s fakulteta u rodni grad posvetio sam se poslu, s mišlju da ću uskoro ići raditi na kruzer, pa sam prestao ići na projekte. Uto sam dobio posao u struci, jedan, pa drugi, a onda se i pojavio prokleti virus. Stajao sam doma, propadao u rodnom gradu gdje nemam nikoga i grijao se na starim sjećanjima.
Ove godine, prije koji mjesec, dobio sam priliku ići na novi projekt u Turskoj, ali datumi mi nisu odgovarali jer baš u to doba imamo posljednje sjednice u školi, a mi razrednici uz to još imamo i hrpu administracije za odraditi. Nije me bilo briga, kombinacija očaja za putovanjima i osjećaja zarobljenosti u trenutnom načinu života natjerala me da prihvatim projekt, svakako sam mislio dati otkaz u školi. Nedugo zatim, u srcu ljeta, trebao sam otići tri tjedna u Grčku gdje mi radi ta ista prijateljica i onda bismo se skitali okolo te imali barem neki privid slobode. Međutim, korona se još jednom pobrinula da me sjebe jer je let koji sam bukirao otkazan, kao i svi drugi direktni letovi do Atene.
"Nema veze, ići ću kopnenim putem, autobusom najvjerojatnije, a okušat ću se i u autostopiranju, dugo maštam o tome", pomislio sam, dok mi prijateljica prije neki dan nije rekla da planira dati otkaz u Grčkoj i preseliti se u drugu državu.
Poludio sam, uhvatila me neizmjerna tuga, ali njoj sam to prešutio jer znam kakva je i da bi prije ili kasnije dala otkaz tamo, sâm sam si kriv. Kad mi je stvarnost ponovo dala pljusku, došao sam sebi te otkazao i projekt u Turskoj, iako sam već uplatio neke novce za sudjelovanje. Nestalan sam, zbunjen i u potpunoj krizi identiteta, više ni ne znam što činim.
Maloprije sam dobio obavijest da sam primljen na novi projekt koji je tek najesen, a ovaj put projekt se održava na kontinentu na kojem još nisam bio. Radujem mu se kao nikada, iako ne bih trebao jer ništa više nije sigurno - ni svijet, a najmanje ja sâm.
Post je objavljen 17.05.2021. u 18:24 sati.