Pozdrav dragom blogu.hr i malo manje dragim blogerima!
Nismo se dugo čitali. Imam i opravdanje za to, u poslu sam do grla. Formalno radim šest dana u tjednu, a stvarno svaki dan.
Kad sam zadnji put objavio tekst, pisao sam kako sam dobio posao u školi još prije no što sam diplomirao. Dobio posao, počeo raditi, a tjedan dana kasnije i obranio diplomski, drugi od dva, i tako se riješio ogromnoga tereta s leđa. Čim sam se riješio tereta školovanja (a sam bog zna, a i vi, koliko mi je dopizdilo učiti i biti student), prešao sam na drugu stranu katedre i stavio na sebe novi teret, iako puno blaži od onoga plus ovaj put me plaćaju. Ne mogu se požaliti, radim na dva mjesta posao koji volim.
Krenuo sam s nepunom satnicom, zatim prešao na punu i još povrh toga dobio razredništvo. Moj razred pun je 16-godišnjih pubertetlija o čijim nepodopštinama stalno slušam od kolega u zbornici, jedan su od "dinamičnijih" razreda u školi. Meni su zasad dobri. Oni zapravo o sebi misle da su puno opakiji nego što zapravo jesu. Kolegici su, prije no što sam ih preuzeo, rekli kako će me dotući u pojam, a ona im je rekla da im to ne pada na pamet jer sam ja tek krenuo raditi u prosvjeti i ne treba mi da me itko zafrkava. Čim sam ih preuzeo, toj istoj kolegici rekli su da sam strog i da su se zajebali u vezi mene. Ne smatram se strogim nastavnikom i zaista nisam takav, ali istina je da ne trpim ničija sranja.
Kolege su mi super i u zbornici mi je uvijek ugodno premda primjećujem tenzije između određenih ljudi, ali to je za zbornicu nešto što se podrazumijeva. Ja se držim podalje od tih priča i nadam se da neću u nekom trenutku biti uvučen u neku od njih.
Ipak, pitam se, ima li smisla raditi posao koji voliš i koji te ispunjava ako se sve oko tebe raspada?
Svijet je u kolapsu, ljudi koji me okružuju depresivni su, a ja samo želim pobjeći u neku pripizdinu. Gledam starije kolege koji rade isti posao već desetljećima, a i one koji rade puno kraće, i vidim da im je svega puna kapa, pa se pitam - je li ovaj posao stvarno "poziv"? Možda jest, ali je prije svega posao i sulude su mi spike ljudi koji govore da je to poziv i da se ovaj posao ne radi zbog novaca. A od čega mislite preživjeti?! Nemojte srati i nemojte glorificirati prosvjetu, to je posao kao svaki drugi. Nekad ti je drag, nekad ti nije ni do čega, ali odradiš to jer ti je potreban kruh na stolu i komad odjeće da se ne smrzneš. Ako još k tome imaš djecu ili bilo koga na tvojoj grbači, tim ti je potrebnija ta lova.
To smo dakle riješili. Ajmo sad dalje, na temu moga privatnog života i stanja uma.
I dalje je sve po starom, ne osjećam se dobro tu, ova okolina je toksična za mene, maštam o danu kad ću odjebati odavde.
Vratio sam se u rodni grad s mišlju da ću tu odraditi sezonu i otići raditi na kruzer, daleko od svega i svih koji me koče i koji me guše. Čekanje na kruzer odužilo se, a u međuvremenu sam počeo raditi u struci. Godinu dana kasnije, i dalje sam tu, diplomirao i dobio drugi posao. Korona dere li ga dere i od kruzera do daljnjega ništa. Sada sam u potrazi za stanom jer svaki dan što provodim sa svojima, sve sam luđi. Oni su super, ali meni treba moj mir, moja privatnost. Nekidan sam zamalo uhvatio idealan stan, od lokacije do kvadrature, namještaja, ugođaja itd itd. Javio sam se sat vremena prekasno i stan je dobio frajer koji se prvi javio. Njuškam po Njuškalu, zivkam okolo, ali taj mi stan ne izlazi iz glave, svi ostali su odvratne rupetine.
Što se tiče ostaloga, i dalje sam usamljen, okružen ljudima s kojima ne osjećam ama baš nikakvu povezanost, ljudima koji su za mene čista tabula rasa. Hrvatski mentalitet i stvari na koje Hrvati svršavaju nisu nešto što mene može dovesti do orgazma.
Prije koji dan bio sam na spoju nakon dugo vremena i shvatio jednu stvar - dejtanje u Hrvatskoj za mene je gubitak vremena. Nakon nekih mjesta koje sam obišao i kultura/mentaliteta koje sam susreo, shvatio sam da osjećam sve manju povezanost sa svojom državom i sa "svojim" narodom. Na dobrom sam putu da postanem anacionalan, to što mi možda piše u domovnici je čista laž. Ovu teoriju potvrdio sam kad mi je u posjet došla prijateljica koja je proputovala pola svijeta i koja me jedina u potpunosti razumije. Zbog korone je tu ostala duže no što je planirala i potvrdila ono što je i prije znala - u Hrvatskoj je najnesretnija. Sada planira pokrenuti svoj biznis na drugom kraju svijeta, a ja ću je, ako se ovo sranje od korone malo smiri, čim prije posjetiti i malo ublažiti osjećaj anksioznosti koji mi pruža ova država. A do tada, posao posao i samo posao. Posao je moja utvrda koja mi služi kao bijeg od stvarnosti.
Post je objavljen 05.11.2020. u 22:08 sati.