sve moje izjave o vremenu kad se nešto desilo ili koliko je trajalo su sasvim subjektivnog karaktera. moj pojam vremena, izvan okvira jednog dana, je nešto drugačiji od uobičajenog. (vrijeme unutar dana nesmiljeno je diktirano pogledom na sat)
postoji teorija da se neke duše nisu do kraja "spustile" u tijelo i da pomalo žive na kosmičkom vremenu (koje je ionako nepostojeće?), pa im je teško držati se vremenskih okvira zadanih zemljanima radi iskustva života na ovoj planeti.
nemem osjećaj žurbe, hitnosti.
mene je nemoguće dobiti na foru: vrijeme istječe, moramo brzo djelovati!...vrijeme ne postoji. ono je naša iluzija i ja to osjećam.
zanimljivi su mi paradoksi. život ih je pun -kad ih jednom počnete primjećivati. roje se ko sumanuti.
paradoks je da mi vrijeme istovremeno ne znači ništa i da ga itekako osjećam.
živim u dvije dimenzije istovremeno.
moja duša zna da je sve "lila", "maja", kosmička šala, privid, igra.
moj ego zna da je sve važno, ozbiljno, da mu vrijeme prolazi, a ja sam uspjela provesti u djelo ono što psihijatri zovu: nerealiziran život. ništa stvorila, ničim se bavila, nikoga pobijedila, ništa novo spoznala. ostala nitko i ništa na pozornici svijeta, gdje se svi trude što više imati ili biti. ja sam sve promašila.
ako sam ja strijela koju su moji roditelji odapeli da stvaram ono što je u odnosu na njih budućnost, ta strijela se izgubila u dubinama svemira, života, odlutala nekontrolirano u nepoznato......... ne. to zadnje nije točno. točnije je: toliko prožeta strahom od iskustva života na zemlji, ostala sam paralizirana od začeća i slijepo sam se držala ranijih poznatih iskustava i utabanih staza. ne, ja se nisam pokoravala diktatu okoline i slijedila društvene norme, naprotiv. ja sam uvijek na van bila protiv. protiv svega. pobuna je moje svjetovno ime. ali, iskustva taložena iznutra su daleko dublja i presudnija i bolnija i tu sam se držala kukavički samo sigurnih puteva ili onih koji su meni tako izgledali. oblikovala sam se u biće koje vjeruje samo sebi, oslanja se samo na sebe i pristaje živjeti makar samo djelić života, nikako i nikada punim plućima- ali, samostalno.
moj kontakt s vanjskim svijetom je prisilan I ograničen na neizostavno za preživljavanje. ja ljude ne doživljavam kao drage i dobre i prijatelje.
ja ljude ne volim.
ne vole ni oni mene.
neki me trpe, kao što je moja majka morala....i svaki odnos mi na kraju izgleda kao ponavljanje tog nerazrješenog odnosa s majkom.
samoća je moj element. između mene i svijeta postoji zid.
tom zidu su udareni prvi temelji pri mojem neželjenom začeću i mnogo kasnije osvještenom spoznajom da sam teret i da bi život moje majke bio lakši da mene nema. krivica, stid, tuga, bijes.i sve potisnuto daleko u podsvijest, jer nema se s kim razgovarati, a i čemu?
njezin jedini način kako je znala izaći sa tom situacijom na kraj bio je - emocionalna distanca. ja sam bila nešto što je trebalo obući, nahraniti i školovati. i to je to.
s djecom se nema o čemu pričati, jer djeca ništa ne razumiju.
zid je rastao kako sam ja rasla.
kad je moja majka ostarila, taj zid je bio toliki da ga nisam mogla preskočiti ni ignorirati. postala sam ga bolno svjesna, fizički sam ga vidjela i nisam mogla ništa. bila sam zazidana u svoju samoću.
ona je ostala s jedne strane tog zida. sama.
ja sam bila s druge.
vrata između nije bilo.
bila sam tada i danas sam - izgubljena.
