skeniranje2

Dan je počeo normalno i uhodano.
Provirim kroz balkonska vrata da vidim trenutačnu temperaturu, odjurim do toaleta zbog prirodnih razloga, stavim veliku džezvu na plin -za čaj i kavu grijem vodu istovremeno. štednja, racionalnost i lijenost su "strašna" kombinacija. često se sjetim kako je onaj jedan genijalac (možda Steve Jobs ili slično) rekao da rado zapošljava lijene ljude, jer oni probleme rješavaju u najkraćem roku!...ta sam! nikad okolokere ni na mala vrata.
u moju kavu uvijek (odnedavno) ide i malo cimeta da bude "kristmasi" -kako to pravi Berta za Charlija Harpera
zatim, dvaput uzastopce kihnem . ne znam zašto, valjda alergija na život općenito.
u normalnoj situaciji, vratim se u krevet, ali -moj krevet je razvučena fotelja smještena tik do balkonskih vrata, vrlo volim svježi zrak. tik pored je i polica s knjigama i koječime što ni ne znam nabrojati, a lijevo tik do mene je stol sa 1,285,346 sitnica...sve nadohvat ruke, sva prilagođeno mojoj urođenoj sklonosti da se što manje krećem. (postoji neprovjerena teorija po kojoj sam u prethodnom životu bila onaj mali, čudesni ljenivac koji se toliko malo kreće da se na njega uhvati mahovina - moja srodna duša )
ovih dana, svako jutro tu se uvalim okružena svime što mi treba i ne treba i čitam - trenutačno je to jedna meni sjajna knjiga o kojoj vam neću pričati, jer zahtjeva jaaaako široke horizonte, maštu i vjeru u sve. a, malo je ljudi s tom kombinacijom vrlina. mogli bi biti u iskušenju da mi popujete , a tu vam priliku neću dati volim ovu knjigu i s užitkom čitam malo po malo da traje što duže.
i onda se DESILO!
ne znam šta je TO bilo.
vrtim film unazad....čudno mi izgleda, ali možda je lavinu pokrenio GLS-ovac pozivom da siđem po paket. to me istjeralo iz kreveta, hitno sam se preobukla, ćapila lovu u šaku i sletila niz 60 stepenica! ŠEZDESET STEPENICA x 2 = sto dvadest stepenica! ako to nije temeljito razgibavanje onda ne znam šta jeste....
ovo je poremetilo sveukupnu ravnotežu molekula i energija u mojem organizmu, neki čudni motori su zabrujali, iz dubina mojeg bića pokrenio se tzunami i desilo se čudo ili čarolija, sve oko mene je jurnilo , zavrtilo se, stvari su se pokrenule i podmetale pod moje ruke koje su same od sebe čarale, bajale, plele, mrsile, gladile, ribale, brisale, čupale, sadile, glancale,bacale i slagale, peglale, vješale, skidale, rastezale i neumorno izmišljale nove poteze ...
totalni poremećaj u mojem mirnom, tihom svemiru, nenajavljena erupcija vulkana s kojom je bratski surađivao i vjetar što mi je s balkona srušio praznu posudu za cvijeće - još 2x60 stepenica dole i gore! sve u jednom danu.
o, kako je lijepo stati pod tuš!
a, sada odmaram na najjače sve moje jadne izmučene mišiće koje pokreće plemenita plava krv ljenivaca nenaviklih na fizikalije.

...nigdje nikog, pustinja....
osim na mojoj kopakabani, gdje se lagano roštiljaju ko sardine poslagani i nagurani jedan do drugoga, bijeli prašćiči što ih život okrutno uskrati za tamni afrički ten, pa sad očajno vataju D vitamin i boju, boju, boju, dajte nam boje, jer utjehe nema u 50 nijansi bijele kojima nas obdari grka sudbina i šaljivi svemir što nam se sad cereka sa svojih beskrajnih bespuća nama nedohvatljive zbiljnosti, ajme ženo stavi točku, nisi krleža!
ako skupin na hrpu dovoljno volje, snage, karaktera, upornosti, e ona ću ponedjeljkom ujutro biti i ja tamo, ali u doba kad nema skoro nikoga i bazeni su samo moji, pa se osjećam ko da sam bogati kalifornijski oligarh.
a voda plava, mirna, bistra, hladna, pozivajuća i obećavajuća, baš kao da se cijeli prethodni vikend nitko od stotina i stotina kupača nije drznio malo povećati vodostaj bazena....upotrijebite maštu, jer ja pazim kako se zražavam.
a, moguće se parkiram uz dravsku obalu na novodonešenom bijelom pijesku kojim grad potkupljuje svoje glasače da izađu na izbore, jer na tom mjestu sam se brćkala odrastajući uz hladne riječne valove, muljevito neravno dno puno dubokih rupa u koje odjednom propadneš i nenamjerno se temeljito i munjevito smočiš i osvježiš -dravu nije briga što si šćeo polagano ulazit i dlanom se kukavički malo po malo zapljuskivat njezinom smeđom vodom da izbjegneš temperaturni šok....jok. drava ima svoje smicalice i ti il si spreman ili nisi -na isto ti dođe.

sivi.
eno ga visi na vješalici zakačenoj na vrata ormara.
da ga mogu gledati i diviti mu se.
jedan izuzetno nepraktičan komad odjeće.
moderan baš ovog ljeta.
ova baba nije modni frik, ali .....
slijedim onu staru filozofsku: relax, nothing is under control.
nikad ne znaš koje ljeto će ti biti zadnje ljeto, stoga isprobaj jednom u životu i taj jumpsuit!
najNEpraktičniji komad odjeće, još od onih ekstra širokih krinolina, ali ......jesu li one zaista bile nepraktične ili naprotiv? + , - , jin, jang.....pa, ispod ti je lako stao cijeli ljubavnik! kad je ikad prije ili poslije u cijeloj povijesti postojalo nešto tako praktično?!!...
naravno, čim je paket stigao, ja sam "uskočila" u taj jumpsuit, samo da što prije provjerim oćel' mi pucat šavovi u predjelu moje dvije ukrasne lopte, sada smještene na sigurniju visinu nešto bliže zemlji ili će mi salce oko struka poskakivat i trbušče se prelijevati -u kom slučaju oma sve pakiram i vraćam natrag -ne bu mene ni'ko z mojim salcem zezal!
ali, sivi se iskazao!
savršen je.
ajne perfekcijon! (znam kako se piše, ali NEĆU!)
jedno malo, sitno, beznačajno i nevino priznanje: ko neiskusan mladi ptić uletila sam s obje noge u svoj prvi ikada jumpsuit. noge su glatko kliznule do dna i uspješno aterirale, ali krilca! krilca su lamatala i savijala se i lomila i molila anđele, bogove i vragove da se smiluju, ja sam se smijala do suza svojem odrazu u ogledalu i onaj odrasli dio mene se pitao -a, šta će ti to ?!
ignorirala sam ga.
dostojastveno, premda u čudnim pozama, lamatajući rukama uvrnutim pod neprirodnim kutevima, al sad znam da i TO mogu!
operacija "Novi kombinezon" je uspješno okončana.
zaključak ovog najnovijeg osobno-znanstvenog eksperimenta: uvijek imati na umu -NIKADA vani ne ići na wc u ovome!
lakše se je popišat u Nasa-inom skafanderu.
stvarno: može li se na Marsu pišati niz vjetar? ok. to je tema za neki drugi post.

Hodala je lagano kroz tihe prostorije stana...vijugajući između fotelja, stolića..polica.... Bila je sama u stanu. Stan je bio nekako prazan. Točno je osjećala nedostatak nečega čemu je mjesto ovdje...i prazninu samoće bez tog nečeg pripadajućeg...osvrtala se oko sebe, po kuhinji, dvije prazne šalice nesice na stolu još od jučer...pretraživala je polako pogledom... Sve je potvrđivalo prvi dojam: nema nikoga.
Nikada još nije tako jasno osjetila prazninu oko sebe. Kao da je jedini preostali čovjek na svijetu.
Čula je nejasne glasove iza zatvorenih vrata stana. Susjedi su bili tu....naslućeno prisustvo drugih ljudi...živih ljudi koji se bave nekim svojim uobičajenim poslovima, imalo je pomalo utješan i blagotvoran učinak na to beskrajno ništavilo koje joj je preplavilo biće, u kojem je gubila orjentaciju kao da je u sama u svemiru i nigdje ničega oko nje. Osjetila je nagonsku potrebu da krene prema vratima...prema tim glasovima i odjednom je shvatila što nedostaje: nema mame.
Nema bitnog sastojka atmosfere stana, sastojka koji se inače jasno osjećao i kada nije bio fizički prisutan....ali, sada mame više nema! Stan je u tišini odisao sasvim drugačijom energijom. I ona se osjećala napuštenom, napuštenom, napuštenom.....
Ne bi mogla reći kako, jednostavno je znala da se mama spakirala i otputovala. Zauvijek. A ta riječ je bila nepodnošljiva! Nije joj ništa rekla, nije ju obavjestila da odlazi, nije ništa pitala, nije rekla kuda ide....samo je otišla. Sjetila se maminih moždanih udara, njezinog opadajućeg zdravlja, truda da pred njom ništa ne pokaže kao da je to uopće moguće, kao da joj je bilo neugodno biti bolesna...tišine između njih dvije i maminog otužnog lica iza kojeg se skrivao cijeli jedan život o kojem joj nije bilo dano da išta sazna. Mama nije pričala o sebi. Ili si s njezinog lica čitao priču ili ju nikada nisi saznao. A ona sada nije više bila sigurna da li je zaista taj rukopis bio za nju nečitak ili je u stvari znala, ali se bojala priznati sebi....
Mama je oduvijek. I mora biti i zauvijek. Ne može drukčije. Kako bi moglo biti drukčije?! To je tako nepojmljivo....nemoguće....
Odnekud je izronila jasna misao: „Moram ju pronaći! Moram ju vratiti! Netko mora znati gdje je! Pitat ću susjede!“
Pojurila je prema vratima da stigne dok su susjedi još na hodniku....dugačkom betoniranom hodniku u kojem je samo 3 metra širine dijelilo vrata jednog stana od drugog....susjedi. Susjedi sve znaju. Oni uvijek sve znaju. Ljudi su takvi. Ona je kriva što se nije više družila s njima, samo ih je uljudno pozdravljala i prolazila, a oni bi stajali i pričali i dijelili i sitne nevažne detalje i velike, krupne događaje...shvatila je da ih treba! Kako čudno...nikada nije ni pomislila da bi ona mogla trebati susjede, ali sada....sada su oni znali, imali su odgovore na njezina pitanja i na brzinu je smišljala kako da ih ljubazno zamoli, zapita...tako da ne mogu odbiti,tako da joj pomognu...jer netko joj je morao pomoći! Nesigurna u njihovu reakciju, imala je dojam da se suviše daleko držala, trebala je biti bliskija s njima....kao i s mamom.
Ali sada nije imala izbora, morala im je prići i pitati. Bilo je hitno! Bilo je suviše važno da bi oni odbili pomoći! Pa, ljudi pomažu ljudima! Mama možda još nije predaleko, možda nije izvan njezinog dohvata...ali mora brzo djelovati....bože, toliko loših stvari bi joj se bolesnoj i nejakoj moglo desiti! Ona ne zna šta radi...nije trebala otići...nije svjesna opasnosti...Vrijeme je bilo odlučujući faktor! Požuri, požuri....
Otvorila je vrata koja su dijelila ogromni zaglušujući beskraj tišine i praznine stana od hodnika na kojem su dvije postarije susjede pričale. Domaćice. Žene koje se svakodnevno viđaju, piju kavu, jadaju se i hvale jedna drugoj, točno znaju da jedna uvijek stavlja 4 peršina u juhu, a druga samo dva, jer njezina ga djeca baš ne vole, a treća susjeda se pravi važna i ne koristi peršin ko sav svijet, već stavlja isključivo xxx,...žene s kojima se i njezina mama povremeno družila...kao da su vječne, uvijek negdje postoje takve žene u sve upućene, čavrljave, hihotave, sveprisutne, ponekad otrov, ponekad melem....nadala se da su njezin melem.
S nelagodom, ali bez namjere da odustane, prekoračivši sve svoje ustaljene granice komunikacije s okolinom, hrabro je izašla iz stana i prišla ženama.
Osjećala je neku toplinu prema njima, one su tu...prisutne...žive..one znaju..one su tako utješno tu gdje su uvijek bile, gdje ih uvijek možeš naći:
-oprostite....-prekinula je njihovu svakodnevnu razmjenu ženskih problemčića
-oprostite, jeste li vidjeli gdje je otišla moja mama? –sve u njoj napeto je očekivalo i znalo da znaju! One sve znaju! One su spas...
-a, ona je otišla s Larijem...
-s kim?!
-s Larijem....onim što prevozi ljude do Njemačke...već je nekoliko grupa odvezao...
-gdje da ga nađem? Gdje je on? – pred očima je vidjela svoju majku, postariju ženu, tihu i mirnu, bolesnu i blijedu, koja odlazi sa koferom u ruci nekud u nepoznato ne znajući što radi i kakvoj se opasnosti izlaže! Panika je u njoj rasla...moram ju brzo pronaći...dok nije kasno...dok stvari nisu otišle predaleko....osjećala je da se mama htjela skloniti negdje drugdje, da nju ne opterećuje svojim staračkim bolestima, svojim nemoćima...i neopisiva tuga je prostrujala cijelim njezinim tijelom. Njoj je to sve bilo tako svejedno, samo da je mama tu!
Nije bitno što njih dvije tako malo razgovaraju.
Nije bitno što se njih dvije ne razumiju.
Bitno je da je mama TU.
Jer ako ona ode...ako ona ode.....ne, ne...prevelika je praznina koja ostaje za njom ......prevelika je ta praznina i prijeti da proguta cijeli njezin svemir u kojem sada bestežinski pluta pokušavajući naći uporište, rukohvat, oslonac u vakumu.....ne!
Netko mora znati gdje je taj Lari!
Strčala je s drugog kata van na ulicu i preko ceste....do onih tamo preprodavača za klupama malog pijaca koji su u vezi sa svim i svakim. Trgovačko podzemlje ima sve informacija o svemu što se događa u gradu...oni sigurno znaju Larija! Znala je da znaju!
Vrtila se između betonskih klupa i tražila nečiji pogled, svi su bili tako zauzeti slaganjem robe po klupama....a, ona je tražila samo taj jedan nečiji pogled dozvole da priđe i pita, jer hitno je morala pitati...ali, koga od njih? Jedan pogled...samo jedan pogled.....o, da! Mršavi ćelavac s brkovima!
-oprostite..molim vas...da li možda poznajete Larija? –sasvim tiho mu se obratila.
Uzvratio je dugim neočekivano blagim pogledom ravno u njezine preplašene oči...
-da.....dašta....ko ne zna Larija. Šta's ti s njim? U Njemačkoj je. Klon' se njega...
-molim....što....zašto....da li možda znate moju mamu? –osjećala se zbunjeno poput male djevojčice, tako je nekako i zvučala, kao djevojčica koja je u gomili izgubila mamu...bilo je nekako blesavo da pita trgovca nasred ulice da li poznaje njezinu mamu, ali njoj se činilo da bi mogao....on stalno tu prodaje...mogao bi ju znati! Morala je pokušati...
-a, da...ošla je s Larijem. Ona ti se dosad već i udala.
-šta?!!! –val straha i beznađa sasvim ju je preplavio! Njezina jadna mama! Njezina bolesna mama, koja ju je trebala da ju pazi i čuva...a nje nije bilo! Njezina mama nije znala što radi! Ona je trebala paziti na nju...trebala je biti uz nju....Bože, što li joj se sad dešava tamo daleko negdje ne zna ni gdje....tko je taj tip za kojeg se već udala? Pa, tamo prodaju ljude, tamo kradu ljudima organe, kako da zna što se desilo s mamom? Kako doći do informacija? Tko je taj Lari, što on to radi i gdje je mama?! Gdje je mama?!!
Sklopila je oči da zaustavi navalu bepomoćnosti i suza.
Kad je ponovo otvorila oči, pogled joj je pao na zidni sat koji je pokazivao 7:30 h.
Hitro je iskočila iz kreveta i odjurila do wc-a.
Zatim je točno uhodanim pokretima stavila džezvu punu mlijeka na plinski štednjak.
Za nesicu. Novi dan je upravo počeo.
Nigdje u sobi, predsoblju, kuhinji nije bilo slika na zidovima, s ni jedne police nije gledalo uramljeno ničije lice. Bila je sama u stanu i nigdje ni traga koji bi pokazivao da još netko živi ovdje.
Uostalom, njih dvije su se proteklih petnaest godina povremeno sretale u snovima. Dva sasvim strana svijeta povezana jedan s drugim tankom niti odsanjanih snova.
A sad više nije bilo nikoga s njom čak ni u snovima. Mama je otišla čak i iz snova.
U njima su ostale samo praznina i tuga. a, život ne staje .....nemilosrdan ili neumoran ili tko bi znao....
Na kuhinjskom stolu pušila se samo jedna šalica nesice.