skeniranje2

po HBO serijama
po Netflix filmovima
po video igrama i
podkastima...

bježim po cijelom internetu,
ogromnom prostranstvu
beskrajno je to lutanje

bježim po člancima i knjigama,
knjigama s opisima tuđe stvarnosti,
knjigama punim savjeta i duhovnosti

jer obični romani, posebno ljubavni, tako su ofucani.
istrošeni.
predvidivi.
i šta ostaje?
misterije, koje su i nakon čitanja misterije.
krimići i avanture u kojima stalno netko nekoga traži, goni,mlati

čitam o višim stanjima svijesti kao jedinom izlazu iz pakla karme
u krug, u krug, u krug i u krug....dok ne iskoračiš u stranu.
ali kako, kad je put u krug tako duboko utaban?

za iskorak trebaju snažni heroji.
a ja sam samo još jedan zombi što ide u krug i u krug i u krug....

teške su mi ruke i šake....a treba ih pomicati za pisanje...
teško mi je cijelo tijelo -to je objektivna situacija, ali subjektivno je još teže...
i sve tromije i sve bezvoljnije....

šta je uopće život?
i čemu sve to? čemu?
znam odgovore na intelektualnom nivou.
ali oni su bezvrijedi, dok se do njih ne dođe iskustveno.
kao i sam život.

razmišljam.
lažem.
ne razmišljam, već osjećam i to pobuđuje misli koje se nekontrolirano roje u glavi, pa to ostavlja dojam razmišljanja.
danas je moja glava ogroman, pretežak kamen koji jedva stoji uspravno i puno draže bi mi bilo da legnem i nastavim zauvijek spavati.
danas u meni nema ni tragova volje da ustanem i pokrenem se, naprotiv - danas želim svakom stanicom svojeg tijela ležati, spavati, možda sanjati i više se ne buditi.
buđenja su rijetko kada radosna u mojem osobnom svemiru.
objektivno - nema za to razloga, za ta neradosna buđenja.
subjektivno -to je tako. na žalost, rekla bih da nitko ne može živjeti život objektivno.
danas je moj rezervoar energije prazan. punjač nije na vidiku, a ja ga nema volje tražiti.
danas, dok ležim pored otvorenih balkonskih vrata i gledam moj predivni fikus (obična, svakodnevna sorta fikusa) kako nezadrživo buja i raste u vis, dok se divim tom lijepm cvijetu snažno zelenih, jakih listova sa crvenim moćnim izdankom na vrhu u kojem se sprema razviti novi, mladi list..gledam tu životnu energiju kako buja, kola, teče nezadrživo i stvara svoje nove kreacije kao totalnu suprotnost praznini u meni.
ja sam u vakuumu.
da li je neka nada ili utjeha u pomisli da je ovo matrix?
danas nije. ako je ikada. jer i matrix je stvaran.
danas svaku misao koja nosi i najmanju mogućnost da se od nekud probije trak svjetla do mene -majstorki blokiram preciznim, ubojitim i nemilosrdnim kontra zaključkom.
danas ......

ali trebalo bi stalno nešto pisati...
okolo švrljati, komentirati....
a, ljeto je...vrućine su...

puno je lakše lupiti lajk na fejsu i otići dalje!
da, to je linija manjeg otpora, ali...pa, šta?

čekam kišu.

See Me
Feel Me
Touch Me
Heal Me