skeniranje2

nešto radim krivo.
vidim da su mi fotke uz prethodne objave iščezle.
da vidim da li će i ova.......tehnika je takva jedna gnjavaža....

kojim alatom vi uploadate vaše fotke? ovaj moj je postimages.....

po HBO serijama
po Netflix filmovima
po video igrama i
podkastima...

bježim po cijelom internetu,
ogromnom prostranstvu
beskrajno je to lutanje

bježim po člancima i knjigama,
knjigama s opisima tuđe stvarnosti,
knjigama punim savjeta i duhovnosti

jer obični romani, posebno ljubavni, tako su ofucani.
istrošeni.
predvidivi.
i šta ostaje?
misterije, koje su i nakon čitanja misterije.
krimići i avanture u kojima stalno netko nekoga traži, goni,mlati

čitam o višim stanjima svijesti kao jedinom izlazu iz pakla karme
u krug, u krug, u krug i u krug....dok ne iskoračiš u stranu.
ali kako, kad je put u krug tako duboko utaban?

za iskorak trebaju snažni heroji.
a ja sam samo još jedan zombi što ide u krug i u krug i u krug....

teške su mi ruke i šake....a treba ih pomicati za pisanje...
teško mi je cijelo tijelo -to je objektivna situacija, ali subjektivno je još teže...
i sve tromije i sve bezvoljnije....

šta je uopće život?
i čemu sve to? čemu?
znam odgovore na intelektualnom nivou.
ali oni su bezvrijedi, dok se do njih ne dođe iskustveno.
kao i sam život.

razmišljam.
lažem.
ne razmišljam, već osjećam i to pobuđuje misli koje se nekontrolirano roje u glavi, pa to ostavlja dojam razmišljanja.
danas je moja glava ogroman, pretežak kamen koji jedva stoji uspravno i puno draže bi mi bilo da legnem i nastavim zauvijek spavati.
danas u meni nema ni tragova volje da ustanem i pokrenem se, naprotiv - danas želim svakom stanicom svojeg tijela ležati, spavati, možda sanjati i više se ne buditi.
buđenja su rijetko kada radosna u mojem osobnom svemiru.
objektivno - nema za to razloga, za ta neradosna buđenja.
subjektivno -to je tako. na žalost, rekla bih da nitko ne može živjeti život objektivno.
danas je moj rezervoar energije prazan. punjač nije na vidiku, a ja ga nema volje tražiti.
danas, dok ležim pored otvorenih balkonskih vrata i gledam moj predivni fikus (obična, svakodnevna sorta fikusa) kako nezadrživo buja i raste u vis, dok se divim tom lijepm cvijetu snažno zelenih, jakih listova sa crvenim moćnim izdankom na vrhu u kojem se sprema razviti novi, mladi list..gledam tu životnu energiju kako buja, kola, teče nezadrživo i stvara svoje nove kreacije kao totalnu suprotnost praznini u meni.
ja sam u vakuumu.
da li je neka nada ili utjeha u pomisli da je ovo matrix?
danas nije. ako je ikada. jer i matrix je stvaran.
danas svaku misao koja nosi i najmanju mogućnost da se od nekud probije trak svjetla do mene -majstorki blokiram preciznim, ubojitim i nemilosrdnim kontra zaključkom.
danas ......

ali trebalo bi stalno nešto pisati...
okolo švrljati, komentirati....
a, ljeto je...vrućine su...

puno je lakše lupiti lajk na fejsu i otići dalje!
da, to je linija manjeg otpora, ali...pa, šta?

čekam kišu.

See Me
Feel Me
Touch Me
Heal Me

Dan je počeo normalno i uhodano.
Provirim kroz balkonska vrata da vidim trenutačnu temperaturu, odjurim do toaleta zbog prirodnih razloga, stavim veliku džezvu na plin -za čaj i kavu grijem vodu istovremeno. štednja, racionalnost i lijenost su "strašna" kombinacija. često se sjetim kako je onaj jedan genijalac (možda Steve Jobs ili slično) rekao da rado zapošljava lijene ljude, jer oni probleme rješavaju u najkraćem roku!...ta sam! nikad okolokere ni na mala vrata.
u moju kavu uvijek (odnedavno) ide i malo cimeta da bude "kristmasi" -kako to pravi Berta za Charlija Harpera
zatim, dvaput uzastopce kihnem . ne znam zašto, valjda alergija na život općenito.
u normalnoj situaciji, vratim se u krevet, ali -moj krevet je razvučena fotelja smještena tik do balkonskih vrata, vrlo volim svježi zrak. tik pored je i polica s knjigama i koječime što ni ne znam nabrojati, a lijevo tik do mene je stol sa 1,285,346 sitnica...sve nadohvat ruke, sva prilagođeno mojoj urođenoj sklonosti da se što manje krećem. (postoji neprovjerena teorija po kojoj sam u prethodnom životu bila onaj mali, čudesni ljenivac koji se toliko malo kreće da se na njega uhvati mahovina - moja srodna duša )
ovih dana, svako jutro tu se uvalim okružena svime što mi treba i ne treba i čitam - trenutačno je to jedna meni sjajna knjiga o kojoj vam neću pričati, jer zahtjeva jaaaako široke horizonte, maštu i vjeru u sve. a, malo je ljudi s tom kombinacijom vrlina. mogli bi biti u iskušenju da mi popujete , a tu vam priliku neću dati volim ovu knjigu i s užitkom čitam malo po malo da traje što duže.
i onda se DESILO!
ne znam šta je TO bilo.
vrtim film unazad....čudno mi izgleda, ali možda je lavinu pokrenio GLS-ovac pozivom da siđem po paket. to me istjeralo iz kreveta, hitno sam se preobukla, ćapila lovu u šaku i sletila niz 60 stepenica! ŠEZDESET STEPENICA x 2 = sto dvadest stepenica! ako to nije temeljito razgibavanje onda ne znam šta jeste....
ovo je poremetilo sveukupnu ravnotežu molekula i energija u mojem organizmu, neki čudni motori su zabrujali, iz dubina mojeg bića pokrenio se tzunami i desilo se čudo ili čarolija, sve oko mene je jurnilo , zavrtilo se, stvari su se pokrenule i podmetale pod moje ruke koje su same od sebe čarale, bajale, plele, mrsile, gladile, ribale, brisale, čupale, sadile, glancale,bacale i slagale, peglale, vješale, skidale, rastezale i neumorno izmišljale nove poteze ...
totalni poremećaj u mojem mirnom, tihom svemiru, nenajavljena erupcija vulkana s kojom je bratski surađivao i vjetar što mi je s balkona srušio praznu posudu za cvijeće - još 2x60 stepenica dole i gore! sve u jednom danu.
o, kako je lijepo stati pod tuš!
a, sada odmaram na najjače sve moje jadne izmučene mišiće koje pokreće plemenita plava krv ljenivaca nenaviklih na fizikalije.

...nigdje nikog, pustinja....
osim na mojoj kopakabani, gdje se lagano roštiljaju ko sardine poslagani i nagurani jedan do drugoga, bijeli prašćiči što ih život okrutno uskrati za tamni afrički ten, pa sad očajno vataju D vitamin i boju, boju, boju, dajte nam boje, jer utjehe nema u 50 nijansi bijele kojima nas obdari grka sudbina i šaljivi svemir što nam se sad cereka sa svojih beskrajnih bespuća nama nedohvatljive zbiljnosti, ajme ženo stavi točku, nisi krleža!
ako skupin na hrpu dovoljno volje, snage, karaktera, upornosti, e ona ću ponedjeljkom ujutro biti i ja tamo, ali u doba kad nema skoro nikoga i bazeni su samo moji, pa se osjećam ko da sam bogati kalifornijski oligarh.
a voda plava, mirna, bistra, hladna, pozivajuća i obećavajuća, baš kao da se cijeli prethodni vikend nitko od stotina i stotina kupača nije drznio malo povećati vodostaj bazena....upotrijebite maštu, jer ja pazim kako se zražavam.
a, moguće se parkiram uz dravsku obalu na novodonešenom bijelom pijesku kojim grad potkupljuje svoje glasače da izađu na izbore, jer na tom mjestu sam se brćkala odrastajući uz hladne riječne valove, muljevito neravno dno puno dubokih rupa u koje odjednom propadneš i nenamjerno se temeljito i munjevito smočiš i osvježiš -dravu nije briga što si šćeo polagano ulazit i dlanom se kukavički malo po malo zapljuskivat njezinom smeđom vodom da izbjegneš temperaturni šok....jok. drava ima svoje smicalice i ti il si spreman ili nisi -na isto ti dođe.

sivi.
eno ga visi na vješalici zakačenoj na vrata ormara.
da ga mogu gledati i diviti mu se.
jedan izuzetno nepraktičan komad odjeće.
moderan baš ovog ljeta.
ova baba nije modni frik, ali .....
slijedim onu staru filozofsku: relax, nothing is under control.
nikad ne znaš koje ljeto će ti biti zadnje ljeto, stoga isprobaj jednom u životu i taj jumpsuit!
najNEpraktičniji komad odjeće, još od onih ekstra širokih krinolina, ali ......jesu li one zaista bile nepraktične ili naprotiv? + , - , jin, jang.....pa, ispod ti je lako stao cijeli ljubavnik! kad je ikad prije ili poslije u cijeloj povijesti postojalo nešto tako praktično?!!...
naravno, čim je paket stigao, ja sam "uskočila" u taj jumpsuit, samo da što prije provjerim oćel' mi pucat šavovi u predjelu moje dvije ukrasne lopte, sada smještene na sigurniju visinu nešto bliže zemlji ili će mi salce oko struka poskakivat i trbušče se prelijevati -u kom slučaju oma sve pakiram i vraćam natrag -ne bu mene ni'ko z mojim salcem zezal!
ali, sivi se iskazao!
savršen je.
ajne perfekcijon! (znam kako se piše, ali NEĆU!)
jedno malo, sitno, beznačajno i nevino priznanje: ko neiskusan mladi ptić uletila sam s obje noge u svoj prvi ikada jumpsuit. noge su glatko kliznule do dna i uspješno aterirale, ali krilca! krilca su lamatala i savijala se i lomila i molila anđele, bogove i vragove da se smiluju, ja sam se smijala do suza svojem odrazu u ogledalu i onaj odrasli dio mene se pitao -a, šta će ti to ?!
ignorirala sam ga.
dostojastveno, premda u čudnim pozama, lamatajući rukama uvrnutim pod neprirodnim kutevima, al sad znam da i TO mogu!
operacija "Novi kombinezon" je uspješno okončana.
zaključak ovog najnovijeg osobno-znanstvenog eksperimenta: uvijek imati na umu -NIKADA vani ne ići na wc u ovome!
lakše se je popišat u Nasa-inom skafanderu.
stvarno: može li se na Marsu pišati niz vjetar? ok. to je tema za neki drugi post.