Hodala je lagano kroz tihe prostorije stana...vijugajući između fotelja, stolića..polica.... Bila je sama u stanu. Stan je bio nekako prazan. Točno je osjećala nedostatak nečega čemu je mjesto ovdje...i prazninu samoće bez tog nečeg pripadajućeg...osvrtala se oko sebe, po kuhinji, dvije prazne šalice nesice na stolu još od jučer...pretraživala je polako pogledom... Sve je potvrđivalo prvi dojam: nema nikoga.
Nikada još nije tako jasno osjetila prazninu oko sebe. Kao da je jedini preostali čovjek na svijetu.
Čula je nejasne glasove iza zatvorenih vrata stana. Susjedi su bili tu....naslućeno prisustvo drugih ljudi...živih ljudi koji se bave nekim svojim uobičajenim poslovima, imalo je pomalo utješan i blagotvoran učinak na to beskrajno ništavilo koje joj je preplavilo biće, u kojem je gubila orjentaciju kao da je u sama u svemiru i nigdje ničega oko nje. Osjetila je nagonsku potrebu da krene prema vratima...prema tim glasovima i odjednom je shvatila što nedostaje: nema mame.
Nema bitnog sastojka atmosfere stana, sastojka koji se inače jasno osjećao i kada nije bio fizički prisutan....ali, sada mame više nema! Stan je u tišini odisao sasvim drugačijom energijom. I ona se osjećala napuštenom, napuštenom, napuštenom.....
Ne bi mogla reći kako, jednostavno je znala da se mama spakirala i otputovala. Zauvijek. A ta riječ je bila nepodnošljiva! Nije joj ništa rekla, nije ju obavjestila da odlazi, nije ništa pitala, nije rekla kuda ide....samo je otišla. Sjetila se maminih moždanih udara, njezinog opadajućeg zdravlja, truda da pred njom ništa ne pokaže kao da je to uopće moguće, kao da joj je bilo neugodno biti bolesna...tišine između njih dvije i maminog otužnog lica iza kojeg se skrivao cijeli jedan život o kojem joj nije bilo dano da išta sazna. Mama nije pričala o sebi. Ili si s njezinog lica čitao priču ili ju nikada nisi saznao. A ona sada nije više bila sigurna da li je zaista taj rukopis bio za nju nečitak ili je u stvari znala, ali se bojala priznati sebi....
Mama je oduvijek. I mora biti i zauvijek. Ne može drukčije. Kako bi moglo biti drukčije?! To je tako nepojmljivo....nemoguće....
Odnekud je izronila jasna misao: „Moram ju pronaći! Moram ju vratiti! Netko mora znati gdje je! Pitat ću susjede!“
Pojurila je prema vratima da stigne dok su susjedi još na hodniku....dugačkom betoniranom hodniku u kojem je samo 3 metra širine dijelilo vrata jednog stana od drugog....susjedi. Susjedi sve znaju. Oni uvijek sve znaju. Ljudi su takvi. Ona je kriva što se nije više družila s njima, samo ih je uljudno pozdravljala i prolazila, a oni bi stajali i pričali i dijelili i sitne nevažne detalje i velike, krupne događaje...shvatila je da ih treba! Kako čudno...nikada nije ni pomislila da bi ona mogla trebati susjede, ali sada....sada su oni znali, imali su odgovore na njezina pitanja i na brzinu je smišljala kako da ih ljubazno zamoli, zapita...tako da ne mogu odbiti,tako da joj pomognu...jer netko joj je morao pomoći! Nesigurna u njihovu reakciju, imala je dojam da se suviše daleko držala, trebala je biti bliskija s njima....kao i s mamom.
Ali sada nije imala izbora, morala im je prići i pitati. Bilo je hitno! Bilo je suviše važno da bi oni odbili pomoći! Pa, ljudi pomažu ljudima! Mama možda još nije predaleko, možda nije izvan njezinog dohvata...ali mora brzo djelovati....bože, toliko loših stvari bi joj se bolesnoj i nejakoj moglo desiti! Ona ne zna šta radi...nije trebala otići...nije svjesna opasnosti...Vrijeme je bilo odlučujući faktor! Požuri, požuri....
Otvorila je vrata koja su dijelila ogromni zaglušujući beskraj tišine i praznine stana od hodnika na kojem su dvije postarije susjede pričale. Domaćice. Žene koje se svakodnevno viđaju, piju kavu, jadaju se i hvale jedna drugoj, točno znaju da jedna uvijek stavlja 4 peršina u juhu, a druga samo dva, jer njezina ga djeca baš ne vole, a treća susjeda se pravi važna i ne koristi peršin ko sav svijet, već stavlja isključivo xxx,...žene s kojima se i njezina mama povremeno družila...kao da su vječne, uvijek negdje postoje takve žene u sve upućene, čavrljave, hihotave, sveprisutne, ponekad otrov, ponekad melem....nadala se da su njezin melem.
S nelagodom, ali bez namjere da odustane, prekoračivši sve svoje ustaljene granice komunikacije s okolinom, hrabro je izašla iz stana i prišla ženama.
Osjećala je neku toplinu prema njima, one su tu...prisutne...žive..one znaju..one su tako utješno tu gdje su uvijek bile, gdje ih uvijek možeš naći:
-oprostite....-prekinula je njihovu svakodnevnu razmjenu ženskih problemčića
-oprostite, jeste li vidjeli gdje je otišla moja mama? –sve u njoj napeto je očekivalo i znalo da znaju! One sve znaju! One su spas...
-a, ona je otišla s Larijem...
-s kim?!
-s Larijem....onim što prevozi ljude do Njemačke...već je nekoliko grupa odvezao...
-gdje da ga nađem? Gdje je on? – pred očima je vidjela svoju majku, postariju ženu, tihu i mirnu, bolesnu i blijedu, koja odlazi sa koferom u ruci nekud u nepoznato ne znajući što radi i kakvoj se opasnosti izlaže! Panika je u njoj rasla...moram ju brzo pronaći...dok nije kasno...dok stvari nisu otišle predaleko....osjećala je da se mama htjela skloniti negdje drugdje, da nju ne opterećuje svojim staračkim bolestima, svojim nemoćima...i neopisiva tuga je prostrujala cijelim njezinim tijelom. Njoj je to sve bilo tako svejedno, samo da je mama tu!
Nije bitno što njih dvije tako malo razgovaraju.
Nije bitno što se njih dvije ne razumiju.
Bitno je da je mama TU.
Jer ako ona ode...ako ona ode.....ne, ne...prevelika je praznina koja ostaje za njom ......prevelika je ta praznina i prijeti da proguta cijeli njezin svemir u kojem sada bestežinski pluta pokušavajući naći uporište, rukohvat, oslonac u vakumu.....ne!
Netko mora znati gdje je taj Lari!
Strčala je s drugog kata van na ulicu i preko ceste....do onih tamo preprodavača za klupama malog pijaca koji su u vezi sa svim i svakim. Trgovačko podzemlje ima sve informacija o svemu što se događa u gradu...oni sigurno znaju Larija! Znala je da znaju!
Vrtila se između betonskih klupa i tražila nečiji pogled, svi su bili tako zauzeti slaganjem robe po klupama....a, ona je tražila samo taj jedan nečiji pogled dozvole da priđe i pita, jer hitno je morala pitati...ali, koga od njih? Jedan pogled...samo jedan pogled.....o, da! Mršavi ćelavac s brkovima!
-oprostite..molim vas...da li možda poznajete Larija? –sasvim tiho mu se obratila.
Uzvratio je dugim neočekivano blagim pogledom ravno u njezine preplašene oči...
-da.....dašta....ko ne zna Larija. Šta's ti s njim? U Njemačkoj je. Klon' se njega...
-molim....što....zašto....da li možda znate moju mamu? –osjećala se zbunjeno poput male djevojčice, tako je nekako i zvučala, kao djevojčica koja je u gomili izgubila mamu...bilo je nekako blesavo da pita trgovca nasred ulice da li poznaje njezinu mamu, ali njoj se činilo da bi mogao....on stalno tu prodaje...mogao bi ju znati! Morala je pokušati...
-a, da...ošla je s Larijem. Ona ti se dosad već i udala.
-šta?!!! –val straha i beznađa sasvim ju je preplavio! Njezina jadna mama! Njezina bolesna mama, koja ju je trebala da ju pazi i čuva...a nje nije bilo! Njezina mama nije znala što radi! Ona je trebala paziti na nju...trebala je biti uz nju....Bože, što li joj se sad dešava tamo daleko negdje ne zna ni gdje....tko je taj tip za kojeg se već udala? Pa, tamo prodaju ljude, tamo kradu ljudima organe, kako da zna što se desilo s mamom? Kako doći do informacija? Tko je taj Lari, što on to radi i gdje je mama?! Gdje je mama?!!
Sklopila je oči da zaustavi navalu bepomoćnosti i suza.
Kad je ponovo otvorila oči, pogled joj je pao na zidni sat koji je pokazivao 7:30 h.
Hitro je iskočila iz kreveta i odjurila do wc-a.
Zatim je točno uhodanim pokretima stavila džezvu punu mlijeka na plinski štednjak.
Za nesicu. Novi dan je upravo počeo.
Nigdje u sobi, predsoblju, kuhinji nije bilo slika na zidovima, s ni jedne police nije gledalo uramljeno ničije lice. Bila je sama u stanu i nigdje ni traga koji bi pokazivao da još netko živi ovdje.
Uostalom, njih dvije su se proteklih petnaest godina povremeno sretale u snovima. Dva sasvim strana svijeta povezana jedan s drugim tankom niti odsanjanih snova.
A sad više nije bilo nikoga s njom čak ni u snovima. Mama je otišla čak i iz snova.
U njima su ostale samo praznina i tuga. a, život ne staje .....nemilosrdan ili neumoran ili tko bi znao....
Na kuhinjskom stolu pušila se samo jedna šalica nesice.
