Porod riječi...
Sjećam se pričali smo o ljubavi. Tražili smo druge riječi.
Nismo ih pronašli.
Želim taj dijalog pretočiti u štivo. Igram se slovima.
Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše.
Počiva beznačajna na monitoru.
Lakše je osjećati nego pisati.
Između misli i osjećanja su odkucaji srca i ritam disanja.
Tu nemogućnosti postaju moguće.
Ljubav.
U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti
jedna te ista riječ ima tisuću lica. Izmišljam riječi.
Dušograd, srcograd, srećograd, tugograd,
zvjezdograd, lahorgrad, mistralgrad
su riječi u kojima se ogleda mogućnost nemogućeg.
Postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.
Igram se.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.
Pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
u stranicu jezikoslovlja upisati novu riječ za ljubav?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo,
zagrljeno, poljubljeno, nasmiješeno, ozbiljno i sanjivo.
Iz rađanja jezikoslovlja i tvog osmijeha izranja ta riječ, ne tragam više, sada znam, ti si ta riječ.
Dijana Jelčić
|
