dinajina sjećanja

nedjelja, 22.12.2024.

Anđeoska svijeća...








To je dimenzija postojeća
samo na koordinatama srca.
a kad mjesećina dotakne pučinu
oceana sna uzburkaju se dubine,
plima osjećanja raste, nebo naginje
praskozorju zime.
Vidjeh smjenu sazviježđa, na sjevernom
nebu povratak Plejada, porod najdulje noći.
Prema drevnoj legendi, sve želje i misli bit će
ispunjene u noći zimskog solsticija …

Noćas sanjah plamen četvrte, anđeoske
svijeće. ona najavljuje porod ljubavi. ..






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 21.12.2024.

Dan žalosti...





Jučer na početku dana su bili djeca veselja i sreće,
Pred njima je bilo školsko ferije, zimske radosti,
Badnja večer, pod okićenim borom ostvarenje želja
i mnogo iznenađenja u zavijutcima i kutijicama,
smijeh. zagrljaji i ljubav.
A onda iznenada užas, strah, ranjavanje, jedno srce
je prestalo kucati, duša odletjela s anđelima.
Danas tuga i Dan žalosti.




Za preminulog djećaka palim svijeću plahe svjetlosti


Dijana Jelčić

- 05:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 20.12.2024.

Sveta biljka...






Imela, sveta biljka keltskih druida
korištena je u magijskim obredima
za dobivanje napitaka za snagu, hrabrost,
nepobjedivost i za lječenje svih bolesti,
kao talisman bila je simbol ljubavi.
djevojke su grančicu
imele stavljale pod jastuk da bi sanjale supruga
i vjerovale da će se san ostvariti.
Vjerujem u mit o njenom poslanju.
Spustila se sa Elizejskih polja i
donijela sreću na naše ovozemaljske
puteve. njeni grmovi uljepšavaju u zimskim
mjesecina opustjele krošnje bijelih breza.
U parku pod našim prozorima su tri breze
Bijele kuglice imele kao pahulje najavljuju
zimski solstici, dolazak zime i pobjedu
svjetlosti nad tminom.
Granćica imele na prozoru, statua zagrljaja,
privid legende o njoj.
U vrijeme došašća kao ukras domu
zaziva ljubav, mir i blagostanje.
Zagrljaj u njenoj blizini je
simbol sreće





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.12.2024.

Senzualno pamćenje...







Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike,
a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš







Senzualnost su trenuci slavlja svih pet osjetila.
Slušam tišinu, romor srca, jezik duše,
nestajanje u zanosu htijenja.
Nečujni romor svemira oslobađa nemire,
uzburkava senzualnost, probija se
kroz tkivo osjećaja, dotiće srž bitka, kovitla želje,
oplemenjuje bdijenje među uzdasima i izdasima.
Zagrljaj izranja iz žudnje, osjetih nestajanje
slutnje u jecaju strasti i pokretima ruku.
Okusih dodir, vidjeh na dlanovima odu sudbini,
Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće,
u toplini tvojih dlanova.
Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu.
Pore su udisale mirišljavu bliskost, blagi nemiir
se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih
u gnjezdo sjećanja, ucrtava neizbirisive ikone
na zidovima nutarnjeg svetišta.






Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 18.12.2024.

Pišem srcem za dušu...




Jure Kaštelan, hrvatski pjesnik i književnik. rodio se u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini na obroncima Mosora.18. prosinca 1919.
umro u Zagrebu, 24. veljače 1990.
"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.
Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..",nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Sjećam se naših razgovora, poticao me govoreći o sebi,
iz sjećanja na postojeće obrasce izranjaju novi oblici,
slijedio je poslanje antičkih pjesnika, oslanjao se na
izvore iz kojih je učio, sučeljavao svijest i prirodu,
fizičko i metafizičko.
Rekoh mu, prisjećam se vaše poetske drame
„Pijesak i pjena“
bilo mi je devet godina i na premijeri ništa nisam
razumjela.

Nasmješio se, ni vlast je nije razumjela,
dobili smo zabranu izvođenja.
Presudne su bile riječi čuvarice zatvora
ja bih one gore stavila dole, a vas poslala gore,
tražili su da je izbrišem iz drame, na to nisam
pristao
sa sjetom u očima je priznao svoj tadašnji grijeh.
Odgledala sam je par puta zbog mame i njene lutke
S trinaest godina osjetih ljepotu dijaloga
sjećam se lutkinog razgovora s nepoznatim,
vidijeh dvoje ljudi usamljenih pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svijetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem leda i žudnje.

Meni je ova molitva djevojke i Arlekina divan kraj priče.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu,
uvedi nas u san. Neka zora rodi Afroditu,
neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Ti pišeš o ljubavi i katarzi, o hramu koji je postao gubilište
i o suncu koje proćiščava sve, pišeš srcem za dušu.





Nakon dvadesetisedam gudina skupih napisano u korice i više ne izdajem zbirke... prolazim katarzu, pišem srcem za dušu...



Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 17.12.2024.

Buket ruža za nezaborav...




Slavlje rođendana u Švicarskoj.
Ona je došla iz dalekog kantona
u bijeloj jakni, s osmijehom i buketom crvenih ruža.
Nismo se često viđale, ali neraskidiva veza djetinjstva
u gradu mojih pradjedova
je bila nit, vječna poveznica. Povratkom u domovinu
je više nisam vidjela, telefon bi zazvonio na rođendane.
Vijest o njenom iznenadnom odlasku zauvijek
je uskovitlala misli dinamikom uspomena.
Slike se vrtlože zbrkanim redoslijedom.
Bol je nadvladala sva druga ćuvstva.
Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje,
ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena.
Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost,
uzdigla se iznad zemaljske boli,
preletjela rijeku zaborava, odletjela u nebesku krošnju.
Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja.
Ostala je uspomena, tvoj lik
i za nezaborav uslikan buket ruža..





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.12.2024.

Kao u pjesmi...










Proljeće, ljeto, rana jesen ljepota sutona
izazov za šetnju do kafića pod brezama.
Vjetar u njihovim krošnjama romori
prču o našem vjenčanju na obali
Neretve, u gradu njegove mladosti.
Tamo za sreću posadismo bijelu brezu.
Tridesetišest godina njenog rasta i
duplo naših života, ona blista pod suncem,
romori vjetrom u krošnji, pričinja mi se
raduje se svakom našem dolasku.
zaustavljeni bolestima dugo nismo
bili na obali zelene rijeke.
Zato rado sjedimo u najljepšem kutku
našeg kvarta i slušamo njen
dijalog s vjetrom.

Kao u pjesnikovoj pjesmi!




Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.12.2024.

Neopoziva budućnost...




J. Borges piše u „Vrt razgranatih staza”
”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta:
Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.”




Madrid je divan u proljeće, šatali smo i zaustavili
na Puerta del Sol ili Vrata Sunca. Trg je okružen
restoranima i kafićima. U jednom restoranu
smo gledali ples ciganskog flamenka
Ulaznica u koju je uključeno piće dobrodošlice
košta 39 eura, a gostima su u ponudi i tapasi,
juha gazpacho, iberijska šunka i paelja.
El Prado je najvažniji španjolski nacionalni muzej
Sjetih se Velazquezove slike "Las Meninas",
sliku u slici vidjeli u ogledalu koje je kustos muzeja
postavio na zidu nasuprot djela i probudio u nama
iluziju beskraja.
Prohujala su desetljeća, kao na modnoj pisti
godišnja doba presvlače odore prirodi,
ruže mirišu uvijek istim mirisom,
leptiri žive samo jedan dan,
a ljubav se rađa sama u sebi
iz sebe same.



u izmišljaju želje namećem tebi i sebi
neopozivu budućnost.

Dijana Jelčić

- 08:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 14.12.2024.

Budno srce...






Ljudska se bića ne rađaju jednom zauvijek
onog dana kada ih majka donese na svijet,
nego ih život prisiljava da još mnogo puta
sami sebe rode... kazivao si misao pisca
knjige koju sama držala u ruci čekajući
kraj mamine predstave u Gavellinom
kafiću.
kad je s brodske ograde vidio rt kolonijalne četvrti,
nepomične strvinare na krovovima, sirotinjsko rublje
na balkonima tek je tada shvatio da je postao žrtvom
nostalgije, punu pedeset i jednu godinu, devet mjeseci
i četiri dana nije prestao misliti na nju nijedan jedini tren…
pročitah mu pasus sa stranice koju sam upravo čitala

Ljubav u doba kolere, ovo je trenutak
bez minulog i budućeg, iskoristimo ga!

Osjetih moć trenutka, porod nove mene,
Izdrži srce rasti izrasti iznad horizonta
tamo gore je sunce, sloboda i san.
Zbilo se dosanjano međuvrijeme,
onaj željeni djelić vječnosti, ono
istinito između jučer i sutra.
Očutih stisak ruku i dodir
sudbinskih linija.

Gugut bijele golubice, kraj potopa samoće
u ljuljačci vremena budno srce.






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 13.12.2024.

Sveta Lucija i halkionski dani...









Danas je dan svete Lucije i mi uranjamo u
najsretnije od svih dana,
zamišljene i blažene halkionske dane!
Tada ptica vodomar iliti halkion po
vjerovanju starih grka gradi
svoje gnjezdo za porod njene ljubavi
i širenje svjetlosti.

Digni luce pauca „Malo je dostojnih svjetlosti“.
Svijetlost je zanos bogova i ljudi,
prije tebe je bila moć tame i jedno veliko ništa.
Ti otvaraš dane, vodiš kroz šume i pustinje,
daruješ riječima značenje, mislima tok.
U tebi susrećemo sebe u tijelu koje
tek tobom vide naše oči.

Budimo dostojni svjetlosti. Jutros za sve
Lucije, Luciane i Svjetlane
palim tri svijeće, sijem mladu pšenicu i šapćem,

Sretan vam imendan!!!





Dijana Jelčić

- 09:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.12.2024.

Anđeli će zapjevati s tobom @nisan el Diablo...




U magli svitanja, ljestve ka nebu i moć sjećanja
na klapu Maslina i nezaboravnog nažalost
zauvijek otišlog @nisan el Diablo...

Da te mogu pismom zvati
ja bi piva život cili
da se barem opet vrati
vrime kad smo sritni bili...

i pjevao si dragi prijatelju,
objavama i komentarima plijenio srca.
U titrajima svitanja anđeli fanfarama
simfonijom univerzuma slave tvoj dolazak.
Zapjevaj ti njima basom iz dubina da ušuti
grmljavina, da oblaci budu meka postelja
tvom vječnom snu.

Anđeli će zapjevati s tobom...





Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 11.12.2024.

Školice...







Školice" su opus magnum argentinskog književnika Julija Cortázara i jedno od najvažnijih djela hispanoameričke književnosti. Ovaj se roman značenjski račva u nekoliko smjerova, ima mnoštvo mogućnosti interpretiranja, a samo je čitanje prava avantura s obzirom na to da pisac nudi čitatelju - kao istinskom sustvaratelju značenja - barem dva različita načina čitanja knjige. Cortázarove "Školice" igraju se na dva kontinenta: s one i s ove strane, u dva grada: Parizu i Buenos Airesu, u čijim se toposima, atmosferama i putanjama likova ogleda istinsko tkanje života.

iz pogovora Dinka Telećana








U ovoj velikoj razigranoj cjelini se pojedinostima zameo trag,
progutalo ih minulo, nedohvatno dolazeće
zaziva znatiželju i čuđenje
Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti,
pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima,
pisanja tekstova o umijeću življenja.
Umreženost pamćenja je nenapisana knjiga
u kojoj su sjedinjene sve razine istinskog postojanja.

Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice
u nelinearnoj strukturi, zašto njegovi bljeskovi proze nude
mogućnost čitanja nasumice.
Ni do čega ozbiljnog ne dolazi se bez igre, a školice
traju od pamtivjeka, o njima su pisali stari kinezi, grci i rimljani

Kao djevojćica sam rado igrala školice.
Sada ih osjećam kao metaforu života,
ljubavnu igra, mahnitanje u dvoje..





Dijana Jelčić

- 11:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 10.12.2024.

Zlatno doba...








Zlatno doba je prvo doba nakon stvaranja svijeta, u kojem su ljudi živjeli u idiličnom skladu.
O zlatnom dobu i njegovom nestajanju slično utopiji i distopiji u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje:
»Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.






Kada sam iz znatiželje čitala distopijske romane nisam slutila dolazak
literaturom naslućivanog vremena. Nažalost upravo to vrijeme se
nadvilo nad epohu. Ipak vjerujem u vječno mjenjajuću sliku zbilje...


u zbilji kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći,
godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i moćnika.
Plamte bojišnice, tutnji oružje, ruše gradovi, umiru nevini.
Nad nama sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljeni bogovi.
U nama radoznalost za otkrivanjem tajni Saturnia regna
zlatnog doba iz prologa Dundo Maroje.
Sanjala sam život u Edenu, Atlantidi, gradu sunca,
na cvijetnoj livadi od sna i poželjela da život
postane i ostane bajka.
Ljubav, svećenica sunca, nedodirljiva, neuništiva, vjekuje
u pričama, snovima, radostima i tugama, u nama.
Vrijeme došašća, u gradu svjetleće zvijezde repatice i anđeli.
mirisi fritula i kuhanog vina, na licima osmjesi, utopijska radost
je moćnija od fikcije distopije i straha od dolazečeg sutra...

Osjetih utopije su stanje uma i ritam srca.
Zvuk crkvenog zvona pozivom na
zornicu budi mladi dan.






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.12.2024.

Nenašminkana...






Neiscrpljujuća ljepota nedejeljnog jutra.
Sa prozora se smiješi anđeo. Zapalio si
drugu svijeću došašća. Volim naša jutra i
naše razgovore, miris kave i dim cigarete.
svjesna nezdravog početka svakodnevice.
U zbroju naših godina mnogo nezdravih
navika urušava svrhovitost moćnika,
njihovu volju za vladavinom našim životima.
njegova rečenica me razbudila.
Nemoj urušavati ljepotu ovog osunčanog jutra.
U pravu si, divan je dan pred nama, soba miriše
cimetom, vanilijom, narančama i parfemom chanell5.
Još nenašminkana osjećam buđenje nemira,
voliš me bez šminke koju, iz navike svakodnevno,
stavljam na lice.
Idem obaviti dnevni ritual, pod tuš i stavljanje maske,
rekoh ispijajući zadnji gutljaj kave.




Danas bez šminke! zapovijed, a blagost tvog lica mami ispunjenje.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 07.12.2024.

Kao malo sunce...






Vlado Gotovac, pjesnik, esejist i političar (Imotski, 18. IX. 1930 — Rim, 7. XII. 2000).

Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta...
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba...






Bilo je vrijeme došašča. Ti si sjedio za radnim stolom i pisao.
Sjedila sam na divanu, mačak je spavao kraj mojih nogu,
listala da Vincievu monografiju, zaustavih pogled na
na slici slijevanja dva lica u jedno. Upitah glasno,
Je li ovo znakovlje dvojnosti Leonardova lica
spoj mladosti i starost ili on i djelić Mona
Lizinog tajanstvenog osmijeha?

Prišao si, nekoliko trenutaka prommatrao sliku,
Oči i usta tog osmijeha su drugi dio prtreta
pišem o tome, o koristi simbioze različitosti,
o prividu istosti u zrcalu zajedničkog
vremena.
kao u Kaštelanovom stihu,
Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi,
ako si izvor, ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.
a možda kao Gotovac ...
Gledam tvoj osmijeh
Na svakoj usni jedan trag neba,
možda zametnut, možda zaboravljen,
pravedan trag anđela, gledam tvoj osmijeh,
tišinu zrcala među usnama, krila nad mojim ponorom…






Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.12.2024.

Nikolinje, sjetih se želje...







CIPELICE SREĆE
S nostalgijom se sjećam svojih djetinjih snova o Sv. Nikoli, o darovima o kojima sam maštala a on ih nikada nije donio. Na dan dolaska Sv. Nikole vladalo je veliko uzbuđenje među svom djecom u susjedstvu. Svi smo glasno izražavali svoje želje, jedva smo čekali trenutak kad ćemo tik prije odlaska na spavanje uglancati svoje jedine cipele do kristalnoga sjaja...jer i to je znak koliko ga željno čekamo... uglancane cipele!


Mihela Hadrian nažalost prerano preminula blogerica @Lobotomija je pisala o blagdanu Sv. Nikole, o njenom djetinjem iščekivanju poklona, uzbuđenju zbog njegovog dolaska. Njene cipelice sreće su ostavile dubok trag u sjećanju i bude moje uspomene iz djetinjstva.





Večer u dnevnoj sobi none i nonića, iz kamina se širio miris borovine, a oni su pričali legendu o svetom Nikoli, njegovoj dobroti i njegovom noćnom darivanju kroz dimnjak... stavljala sam čizmicu kraj kamina i odlazila sretna na spavanje. Jutrom se radovala darovima...
Mi u stanu nemamo kamin, ali nismo prestali slijediti snove, kao da je sveti Nikola ljubavlju u nama zaustavio vrijeme ozbiljnosti, darovao nam vrijeme snova i vječnog djeteta, dijete u meni se još uvijek raduje daru koji me dočeka u svitanju...

Nikolinje je. Sreću čine male stvari. Pjevušiš, miris kave se širi sobom,
pored šoljce uvijutak. Sjetih se želje tek naznačene pričom o djetinjstvu.





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.12.2024.

Porod riječi...







Sjećam se pričali smo o ljubavi. Tražili smo druge riječi.
Nismo ih pronašli.
Želim taj dijalog pretočiti u štivo. Igram se slovima.
Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše.
Počiva beznačajna na monitoru.
Lakše je osjećati nego pisati.
Između misli i osjećanja su odkucaji srca i ritam disanja.
Tu nemogućnosti postaju moguće.

Ljubav.

U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti
jedna te ista riječ ima tisuću lica. Izmišljam riječi.
Dušograd, srcograd, srećograd, tugograd,
zvjezdograd, lahorgrad, mistralgrad
su riječi u kojima se ogleda mogućnost nemogućeg.
Postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.

Igram se.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.

Pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
u stranicu jezikoslovlja upisati novu riječ za ljubav?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo,
zagrljeno, poljubljeno, nasmiješeno, ozbiljno i sanjivo.






Iz rađanja jezikoslovlja i tvog osmijeha izranja ta riječ, ne tragam više, sada znam, ti si ta riječ.


Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 04.12.2024.

. Sveta Barbara vjesnica došašća...









Sveta Barbara, njena kula s tri prozora kao znamen Svetog Trojstva
njena mučenićka smrt stvori je zaštitnicom života, rudara u rudnicima
ratnika na bojištima.
Njene relikvije su pohranjene u katedrali sv. Vladimira u Kijevu.
Pod paljbom oružja, u gradu i bojišnici Ukrajine na obrazima
djece, majki, očeva i branioca zasjaje cvijetići soli, suze umirućih.
Barbara im daruje blagu smr.


Molitva sv. Barbari za blagu smrt
Sveta djevice Barbaro, kad si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju,
premilostivi Isus je obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć, biti oslobođeni
od teške smrti. Učini da se Isus sjeti prolivene djevičanske krvi i žarke ljubavi
tvoje te po dobrostivom obećanju ne dopusti da duša moja izađe iz tijela
prije nego se očisti pravom ispoviješću i svetim se Oltarskim sakramentom
okrijepi za put u vječnost! Amen! (Pučka predaja)








U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo.
Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući.
Moja draga nona je slavila rođendan i imendan.
Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu
sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni,
da bude ures blagdanu mira.
U zemljama njemačkog jezičnog područja odreže se na blagdan
sv. Barbare grančica s trešnje, stavi u vodu i na toplo da za Božić procvjeta.
U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu,
na dan svete Lucije sijali pšenicu...

Dan svete Barbare vezujem sa svim minulim adventima,
u sjećanju titraju vjenci i paljenje prvih svijeća, za
vjerovanje i nadanje. Ova je jedna u nizu
godinama užganim za sve Barbare.

Sretan im imendan!





Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 03.12.2024.

Aorta svemira...




Bio si kao Selingerov lovac u žitu
bjegunac iz stvarnosti,
bila sam bjegunica iz dana
kao noćna mjesećeva pratilja..
Susreli smo se na livadi od sna.
Lov je cilj. Šapnuo si.
Budi ono što jesi, budi lovkinja.
budi lovac mojim lovištima
Rađao se mladi dan.
sjećali smo se mladalećkih htijenja,
maštarija o putovanjima
zvjezdanim stazama,
o našoj nedjeljivosti od kozma,
o osjećanju valova galaksija.
o odbrojavanju bila vremena
i plesanja ritmom aorte svemira




Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.12.2024.

Njegov glas...






02. prosinca 1986...
Nismo se vidjeli od ljetnog solsticija,
bila je promocija moje zbirkice,
osamnaest crvenih ruža
susreli slučajno u Lapidariju,
na jutru poezije.
Pogledi nam se susreli,
srce je zatitralo, ustao je,
njegov glas i moj stih,

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim...

Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći
Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni…odgovorih

Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko,
tako daleko da samo mislima mogu
približiti tvoju udaljenost... izazivao me

Na putu tvome iz kraja tužnog sreo si djevojku
kose plave, zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave. Ko davna
bajka, krotka ko nebo položi
glavu na tvoje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah njegovu pjesmu…

Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i
je li moj glas budućnost koju želiš.
tiho završi naš dijalog moj do tada bezimeni pjesnik.

Znao je, sutra odlazim u njemu nepoznate daljine.
Znala sam, sutra odlazi u meni nepoznatu blizinu.
Znali smo, ne znamo ništa jedno o drugom.

Vratila sam se u daljine srca punog nježnog pamćenja,
osjećaj slijevala u pjesme, osjećala, njegov glas je
buduđnost koju želim.






i dogodila se promocija zbirke i njegov glas!!!

Dijana Jelčić...

- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.12.2024.

Blagovijest...



chelli

Sandro Botichelli...

arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji bezgrešno začeće
Sina Božjega po Duhu Svetome. Dogodilo se to
u Nazaretu,.'Marija je prihvatila Božji naum riječima:
'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' .






Na trgovima svijeta su upaljene prve sviječe,
u obiteljskm hramu na vjencima Došašća.
u našem na dragom nam svijećnjaku
U plamenu prve svijeće vjera i nada,
druga mir, treća radost, četvrta
ljubav.
Zakoračili smo u vrijeme ostvarenja
blagovijesti, anđeli nam mašu s
okićanih jelki, bude sjećanja
na vrijeme minulih radosti.





Dijana Jelčić

- 12:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>