Budno srce...
Ljudska se bića ne rađaju jednom zauvijek
onog dana kada ih majka donese na svijet,
nego ih život prisiljava da još mnogo puta
sami sebe rode... kazivao si misao pisca
knjige koju sama držala u ruci čekajući
kraj mamine predstave u Gavellinom
kafiću.
kad je s brodske ograde vidio rt kolonijalne četvrti,
nepomične strvinare na krovovima, sirotinjsko rublje
na balkonima tek je tada shvatio da je postao žrtvom
nostalgije, punu pedeset i jednu godinu, devet mjeseci
i četiri dana nije prestao misliti na nju nijedan jedini tren…
pročitah mu pasus sa stranice koju sam upravo čitala
Ljubav u doba kolere, ovo je trenutak
bez minulog i budućeg, iskoristimo ga!
Osjetih moć trenutka, porod nove mene,
Izdrži srce rasti izrasti iznad horizonta
tamo gore je sunce, sloboda i san.
Zbilo se dosanjano međuvrijeme,
onaj željeni djelić vječnosti, ono
istinito između jučer i sutra.
Očutih stisak ruku i dodir
sudbinskih linija.
Gugut bijele golubice, kraj potopa samoće
u ljuljačci vremena budno srce.
Dijana Jelčić
|
