Zvuk ponoćnog zvona...
Stara fotografija krije u sebi tajnu pripadanja.
Tata, mama, teta, ujo, nona ja i nonić.. ostala sam samo ja
i sreća ubrizgana u pamćenje.
U plamu svijeća tajna početka i još jedan Božić bez njih.
Sjećam se božićnog rućka i upoznavanja njih s mojom
prvom ljubavi. Bilo mi je 17. godina i nonič je umjesto
božićne pjesme odpjevao Robićevu
sedamnaest ti je godina tek. Jadan dećko, drhtale mu ruke i
prosuo žlicu juhe pored tanjura. Ipak je dobio dozvolu da me
poslije ručka odvede u kino.
zahvaljujem njima na vremenu uz njih i sidrim u zbilji.
Slušamo zvuk ponoćnog zvona,
nadilazi sluh, zrcali slike Božića u dvoje...
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli,
oblik sna u koji te pretvaram... upitah.
Šapatom oblikujem tvoj lik
u svjetlost beskraja... šapnuo si.
U svjetlosti tvoje blizine, u sebi tišinom
tebe u tebi ljubim, a ti mi odgovaraš.
Spokojno odrastamo srcem u srcu,
u nama titra sreća prohujalih Božića...
Neka nam bude sretan i ovaj...
Dijana Jelčić
|
