Marketing
Njegov glas...
02. prosinca 1986...
Nismo se vidjeli od ljetnog solsticija,
bila je promocija moje zbirkice,
osamnaest crvenih ruža
susreli slučajno u Lapidariju,
na jutru poezije.
Pogledi nam se susreli,
srce je zatitralo, ustao je,
njegov glas i moj stih,
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim...
Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći
Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni…odgovorih
Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko,
tako daleko da samo mislima mogu
približiti tvoju udaljenost... izazivao me
Na putu tvome iz kraja tužnog sreo si djevojku
kose plave, zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave. Ko davna
bajka, krotka ko nebo položi
glavu na tvoje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah njegovu pjesmu…
Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i
je li moj glas budućnost koju želiš.
tiho završi naš dijalog moj do tada bezimeni pjesnik.
Znao je, sutra odlazim u njemu nepoznate daljine.
Znala sam, sutra odlazi u meni nepoznatu blizinu.
Znali smo, ne znamo ništa jedno o drugom.
Vratila sam se u daljine srca punog nježnog pamćenja,
osjećaj slijevala u pjesme, osjećala, njegov glas je
buduđnost koju želim.
i dogodila se promocija zbirke i njegov glas!!!
Dijana Jelčić...
Post je objavljen 02.12.2024. u 09:19 sati.