Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)
"Ja sam zapravo volio ljude.Ja sam zapravo opraštao ljudima,
oduševljavao se ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila
ljudska glupost i privukla kakav divan uspon ljudske volje ili
zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi,
ja sam slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve
prirodno, dobronamjerno i pomirljivo "
Na rubu pameti Miroslav Krleža
Pjesma svjetioničara
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.
Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
Miroslav Krleža
Dočitavam Krleržu, sjećam se pitanja na maturi, analiziraj prvu rečenicu novele
Bitka kod Bustrice Lesne
“Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj trista trinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!”
Krležianska rečenica, profesor se smješkao i rekao odlično. Zar to nije razlog dočitavanju njegovih novela, drama i pjesama?