dinajina sjećanja
petak, 31.01.2025.
Sjećanje na slavuja iz Brezja...
 Utihnuo je pjev i smijeh, bolna tišina se širi Brezjem, fejsom i blogosferom. Zadnji razgovor s njom je ostavio dubok trag u srcu, bio je to smijeh koji boli, smijući se je kazala, boli me što ne mogu pjevati sa Slavujima. Ostavila je vječan trag knjigom ‘Dobro, kome ja pričam? To su isključivo smijehotvorine, priče koje ne sadrže žuč, politiku, ne vrijeđaju, to su situacije u kojima se svatko može prepoznati, pričice iz obitelji, o kuhanju,smijeh i samo smijeh.  Mi smo danas siromašniji tvojom blizinom, a nebo bogatije tvojom vedrinom. Dijana Jelčić |
četvrtak, 30.01.2025.
Kolektivnost...
 Arhetipovi, mitska, obredna, religijska ili simbolička bića koja se nesvjesno obnavljaju. neiskustvena bića iz kojih izranjaju skike prauzora, bića kolektivnog uma. Sudjelovanje u ljudskosti je nedjeljivost od promjena u nutrini, u kolektivnoj svijesti je naš otpor prema ludilu svjetskih moćnika koji polako, ali iznutra svjesno ubijaju svijet. Nad životom bdije ljubav, kao univerzalno ljepilo, drži ljudska srca na okupu, otapa lednicu, kazuje, podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin koji tinja i brani od hvatanja u mrežu prodavača magle, oslikava stazu ka zori zajedničke svijesti.  Kolektivna svijest obrazuje um i bori s izazovima zla… |
srijeda, 29.01.2025.
Događanja u tramvaju... ...
 ‘Događanja u tramvaju, Stilske vježbe premijeru 19. januara 1968. u teatru ITD reprize traju otprilike pola stoljeća a zbog dugovječnosti ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. Pero Kvrgić i Lela Margitić.  Događanja u stanu glumca... Gdje si? U kuhinji. Dođi. Eto me odmah. Ništa odmah, u isti čas! Čula sam papigu. Propustila si dijalog. Trideset joj godina. Kućni ljubimci su zakon. I kod nas doma. Znaš li da volim tišinu sunoćavanja? Čujem šum mjesečine u krošnji breze. Grizemo istu jabuku, ja na jednoj ti na drugoj strani je li jezik razdora jezik ljubavi ili grizemo istu jabuku... ne govori grizi.. Danijelu je jučer bio rođendan. Umro je u kasno ljeto. Imam riječ duboko, imam... riječ duboko je umorna. Izvuci je iz mene. Učini nešto za mene. Evo knedla s šljivama. Šta je s kavom? Odmah će. ništa odmah, isti čas! Ne volim imperativ. Nisam ja bio je papagaj na TV. Volim tvoje sitne laži. Govorim istinu. Istina se sanja. Ti budna sanjaš. San je u tvojim očima. Opet pretjeruješ. Zašto opet? Zato što ja to kažem. pa neka moja bude zadnja za večeras. Neka bude!!!  Dijana Jelčić |
utorak, 28.01.2025.
Susret s imaginarnim...
 Oslonjen na nosač mosta gledao sam kako odlazi. Po prvi put otkako sam je upoznao, ona se okrenula i pogledala me. Krenuo sam nekoliko koraka napred ka slijedećem nosaču sa željom da joj se pridružim. Potom, kada je bila još dalje, ona se okrenula po drugi put, stala potpuno mirno i pogledala me, prije nego što je nestala zauvijek. Da li je to uradila zato što je htjela da tiho i sa udaljenosti potvrdi njeno naređenje da je ne pratim? Ili je možda željela da mi dozvoli da joj još jednom vidim lice? Nikada nisam saznao odgovor. Alain Fournier... Veliki Mon  Gledala sam u nebo očima djeteta koje se gubilo u obmanama nekog nametnutog mu vjerovanja. Svetom vodom krštenja su mi oduzeli pravo odabira, mislila sam. U sebi sam nosila meni samoj nepristupačnu tajnu, tajnu grijeha. Gimnazijska ljubav, ispit zrelosti, brucošijada, unutarnji rast poželjeh učiniti korak ka ljubavnom činu, ali korijenje me čvrsto držalo za koljevku rođenja. Kratkotrajna čarolija je nestala, izgubila se u vrtlogu bezimenog osjećaja i okusu razočaranja. Čitala sam Velikog Mona. imaginarni sudionik je bio čovjek kojem, odgojem žigosana, ne uzvratih želju bliskosti. Upitah se, što je grijeh, nosim li ga u sebi, koji je to grijeh? Uzročnik mog bijega iz koljevke odgoja je misao Svetog Augustina, Ako opraštaš, opraštaj iz ljubavi!!! Oprostih odgojiteljima i oprostih sebi zabludu.  . Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 27.01.2025.
Miruj, miruj srce moje...
 „Tko je, srce, u te dirno, Da si tako sad nemirno? Kao ptica u zatvori, Za svietom te želja mori: Nij' u svietu nebo tvoje; Miruj, miruj, srce moje!..” Pjesnici su u davnim vremenima često bili prognani sa ognjišta, bjegunci, buntovnici. Iz njihove nijeme boli su izranjale pjesme, njihova tugovanja su postajala poezija koju pamtimo. Davno napisana pjesma je zrcalo sudbine Petra Preradovića. Zrcalo naše sudbine, zemlja čokolade i satova je ostavila tragove u pamćenju. Nije to bila dijaspora, bili smo samo hodoćasnici novim iskustvima. sakupljači novih izazova Bili smo sretni, radosni i ponekad zbog slabosti tužni. Nakon četiridestljeća boravka nudili državljanstvo. Imali smo mogućnost izbora. Izabrali smo povratak u dolinu djetinjstva. Cvjetni plac nas je dočekao bez cvjećarica za tezgama pod suncobranima, okružen staklenim kućicama, savršeno složenim buketima i aranžmenima za vjenčanja, rođenja, slavlja rođendana, matura, diploma, godišnjica, okružen stablima, i novim kafićima. U mladosti smo poslije noći prepune izazova tu slavili zore. Statua pjesnika oduvijek bdije nad cvijećem. Danas djeca igrom, trgom šire žamor radosti, veselja i smijeha. Povratak na cvjetni trg nas je usrećio  Dijana Jelčić |
nedjelja, 26.01.2025.
jedinstvo osjeta... sinestezija, suosjet, psihološka pojava u kojoj se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga, slušni kao vidni ili dodirni, vidni kao mirisni. U književnosti se sinestezija javlja kao figura i poetsko načelo. Kao figura, sinestezija se tumači kao oblik metafore. Tako se u Ilijadi Odisejeve riječi opisuju kao snježne pahulje, a u Odiseji se zavodljivi pjev sirena naziva medenim. U Bibliji se Božja riječ opisuje kao nešto što se kuša, a Božji glas kao nešto što se vidi. .  Ako pomislite uvodim vas u svijet bajki ugodan je to osjećaj, ali želim vam dočarat svijet jedinstva osjetila glas Arsena plava boja. a pjesma Olivera boje višnje. neboder okus čokolade, ime Ivana miris bijelih ljiljana vidim pjev slavuja, čujem miris jasmina, kušam suton, dodirujem tišinu. Ljepota koljevke parfema blješti glazbom vjenčanog marša. Udišem ljubav okus jagoda na usnama.  Dijana Jelčić |
subota, 25.01.2025.
Most za povratak...
 Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Ostavi bar jedan most između srca i mene. U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti, Mogle bi te nazad nagnati uspomene… Ivo Andrić  Spavanje bez sna je kratka smrt, a san nije bijeg iz stvarnosti, preslika je svih njenih nijansi, svih dimenzija, svih obličja skrivenih budnom oku. San je most između srca i uma, na tom mostu doživimo i odživimo tisuću života, provlačimo se kroz bolne, tužne, radosne i sretne pukotine zaborava. Pred zoru se ukaže most za povratak u zbilju.  Dijana Jelčić |
petak, 24.01.2025.
Ukazanje...
 Usred razaranja Prvog svjetskog rata, u mjestu Cova da Iria, u blizini portugalske Fatime, Blažena Djevica Marija ukazala se malim pastirima: Luciji, Franji i Jacinti Marto. Gospa se djeci ukazival pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917., nazočilo je 70 000 ljudi koji su doživjeli čudo sa suncem koje je, prema očevicima, 'zaplesalo'. Djeca su čula glas i kazivala poruke ushićenim ljudima Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Istina da je Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje… Sve to govori kako u ukazanje u Fatimi treba vjerovati i osjećati kao snažnu poruku mira i ljubavi. Zgusnuće svjetlosti, veliki prasak neba, svetost i njena moć. Ljepota onkraj sunca, modrina zenita pretočena u zaslon i tek djeci vidljivu siluetu majke nad majkama. U glasu vjetra njen glas, ponavljajuće čudo podnevne vizije, silueta sjajnija od sunca, a rođen iz sunca prožimajući, nezemaljski sjaj. znamen bezuvjetne ljubavi,  Noćas, u vremenu nesanice, odgledah film Fatima iz 2020- te godine... sukob vlasti i crkve, a vijest o gospinom proročanstvu se širila, skupina vjernika se uvećavala. Vjerovali su u čudo sunca. Ono što tamo dožive, zauvijek će im promijeniti živote. Dijana Jelčić |
četvrtak, 23.01.2025.
Treba živjeti...
 Koliko puta smo se bojali, osjetili besmisao, nutarnju prazninu? Praznina ne postoji tvrdi znanost! Ona postoji, osjetih je u strahu. Misao nobelovca mi reće, neboj se, živi život Doživjeh preobražaj osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Zavoljeh igru neiskustvenosti i želja. Osjećam nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Otvaram prozor. Udišem svježinu jutra. nebom plutaju oblaci, pločnikom kračaju ljudi, trče djeca, cestom automobili. življeni život budi grad!  Zidna ura otkucajima klatna svjedoći nezaustavljivost življenog života. Dijana Jelčić |
srijeda, 22.01.2025.
Uzlet ka početku...
 Gledam li danas život kroz prizmu ljepote? Vidim li do sada ne viđene obrise snovite zbilje? Uspijevam li u dijalogu sa samom sobom razotkriti sjene prošlosti i obasjati ih mislima? Misao kao dobroćudan virus titra u pamćenju. Vraća se uskovitlana, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu uspomena. Progoni me kao nemir, prati kao sjena, odzvanja kao eho, dokazuje se vrtloženjem znatiželje, uranja u svijest. Ne pušta, guši, zasjenjuje sve drugo. Pokušavam je odagnati, a ona iznenada postaje odana prijateljica, vodićica kroz vrijeme zaboravljeno porodom.  Kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja. Vraćam se u zgusnuće do ćelije. Osjećam samoostvarivanje, put pretvorbe u svjesno biće. Rastem, plešem tango eona, ritmom krotim kaos, klizim kroz tisućljeća, uzlijećem ka početku. Rađam se, anđeo čuvar me dahom istine uvodi u dolinu suza, budi usnulo sunce, odvaja noć i dan, iskri svitanje. Ljubav pruža meke dlanove, grli me i cjelovom ushićenja slavi moj ulazak u život.  Dijana Jelčić |
utorak, 21.01.2025.
Dan zagrljaja...
 Svi smo mi anđeli sa jednim krilom. Možemo leteti samo ako jedni druge zagrlimo. (Luciano De Crescenzo)  Talija,Uranija,Melpomena... Polihimnija Erato,Caliopa,Clio,Euterpa,Terpsihora U bljesku pamćenja devet lica, Tum Peccet, u biserima riječi, u neizrecivosti, nedodirljivosti, neusporedivosti osmijesi Muza.. Lutajući Toskanom zaustavili smo se u Firenci, gradu na rijeci Arno, prešli Ponte Vecchio, posjetili Galleria Palatina di Palazzo Pitt, Baldassare Peruzzi,)talijanski slikar iz petnaestog stoljeća je naslikao Muze, Tada nam prijatelji Tulio iMorganti darovao repliku. u mitologiji božice, kćeri Zeusa i Mnemozine, čuvarice svih umjeća, a poezija je srce svih umijeća umjetnosti, u danu zagrljaja ljudske i božanske istosti. .  Andrea Mantegna, talijanski slikar: Parnas, planina Muza koje plešu u sredini, gore na stijeni su Mars i Venera Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 20.01.2025.
Četrdeset i jedna godina...
 1986- ta godina za pamćenje, gornjogradski lapidari, jutro poezije. mladi pjesnici, titraj nečeg bezimenog, svijet osunčanog dana, koljevka početka. Dugodnevica traje, bez pomaka. Ljubav je sišla s neba i ostala. Zauvijek. U tvom zagrljaju osjetih moć ljetnog solsticija i mekoću usana, krunisanje ljubavi na žrtveniku vremena, čaroliju zbilje slivenu u sreću dosanjanu na oltaru noći, u ognjilo zanosa u kutu male kavane za stolom za dvoje na trgu već sanjajućeg Zagreba...  Život je bio tu, u zrcaljenju tebe u tebi i mene u meni. Dijana Jelčić... |
nedjelja, 19.01.2025.
Kao zrake sunca... Nedjeljno jutro, hladnoća zagrlila grad. tišina se širi praznim ulicama, na stolu buket mimoza budi sjećanja. Minule su godine od našeg povratka na trg cvijeća, bio je tjedan borbe protiv okrutne bolesti. Poželjeli smo da pod grmom mimoza odživimo povratak. Grmovi kao zrake sunca u perivojima juga uljepšavaju zimske dane, daruju radost nebesku. Toga dana su i na sjeveru cvjećarice prodavale sjaj sunca, grijale hladan dan. Jučer si donio buket kao znak sudjelovanja u borbi.  Dijana Jelčić |
subota, 18.01.2025.
Svijesnost...
 Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti. dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju. Kazuje nam psihoanalitičar! Već sama pomisao na taj sukob nutarnjih svjetova zaustavlja dah, pokušavam disati riječima, izgovarati riječi ritmom udaha i izdaha... Požari, poplave, uragani, potresi, ratovi, ubojstva, obiteljska nasilja, čedomorstva, tragači proždrljivom rijekom, nepažnja očeva. Pa ako je Weltschmerz jedan od najpopularnijih pojmova vremena romantizma, to je stara pojava, naglašeni pesimizam, izričaj pojedinca ugroženog i izmučenog nepodnošljivim događajima u trenutku raspada normi i vrijednosti, satira minulog vremena, Jean Paul humorom raskrinkava bolest svjetske zbilje.  A sunce titra nad stoljećima, nad ponavljajućim stanjem svjetske boli. Svjesni svoje nemoći jer ne možemo mijenjati svijet, osjetimo sreća je u nama, darujmo joj moć... Dijana Jelčić |
petak, 17.01.2025.
Negdje duboko...
 Imam riječ duboko. Imam i druge riječi. Ali riječ duboko, ona je umorna, umornija od drugih. Ona mi kaže učini nešto za mene, izvuci me iz mene ako sam u sebi, izvuci me iz tebe ako sam u tebi, izvuci me iz bilo gdje ako sam bilo gdje, izvuci me, pa da svanem, da se nasmijem i rasprostrem kao ovaj zeleni otok koji je došao do površine ravno s dna i ti po njemu sada hodaš. Danijel Dragojević... Negdje  Negdje duboko… 2013.naš povratak iz Švicarske, ljepota zasluženog umirovljenja. 26. studenog slavlje 25 godina braka. Vjenčani kumovi nam darovali pjesmu. jednog posljepodneva u vrijeme došašča, smo pili kavu i divanili. Odlazeća godina je bila puna događanja, uživali smo u teatarskim predstavama, izložbama slika, filmovima, glazbi i poeziji. Sreću čine male stvari. Stolujemo u zavjetrini zbilje ulovljeni u mreži iluzija. Jesmo li to uistinu mi?... pitao si me ispisujući Negdje na komadiću papira. Idem prošetat do blještavog trga, da kupim knjigu. Sjetih se želje tek naznačene u jednom uzdahu. „Negdje“ u zraku lebdi riječ duboko, šapnuh. imam i druge riječi, odgovorio si, izvuci je iz mene ako sam u sebi, poigrah se stihom…  Razumjeli smo se. uz sjaj svijeća si mi darovao želju ukoričenu u pjesnikov san. Dijana Jelčić |
četvrtak, 16.01.2025.
Četvrtak...
 Četvrtak Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak, četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu. Danijel Dragojević ... Kasno ljeto Kasno je ljeto, zbirka koja čuva esenciju bavljenja svijetom i poezijom. U njoj je Danijel Dragojević sažeo svjetlost, njegov otok, njegov Mediteran, trenutak u kojem ljeto traje i vječno je... U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu. Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju. Kako sačuvati ovo danas ? Danas je četvrtak, vidim otok, svjetlost i ljude, iluminaciju istine.  Danas je Danijelov dan, dan pun ljeta i poezije, danas je dobar dan!!! Dijana Jelčić |
srijeda, 15.01.2025.
Život s umjetnikom...  Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe same i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima. Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do zajedničkog sna o plavim daljinama. I kada šutimo razgovaramo. Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda tražeći pogled. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem osjećajnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru snovitosti. U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.  Dijana Jelčić... |
utorak, 14.01.2025.
Mozaik...
 Mama ispod slike lutke koju je utjelovila na daslama koje život znače. U tišini nesanice lutam starim fotografijama, iz podsvjesti izranja emocija, prožima me nemir iz priče odgledane u djetinjstvu. Bilo mi je devet godina tada nisam razumjela poantu, gledala sam mamin ples između dvoje ljudi koji su govorili za mene nerazumljivim jezikom. Kasnije pročitah dijalog djevojke i Arlekina. Ta noć je bila zrcalo nečega nestvarnog, noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Sama, ostala sam sama glas razbijene lutke izranja iz tišine. Srce se budi, prelazi planine, mora, a onda zaspe pod zvijezdama. Sjetih se jednog našeg dijaloga, govorili smo o ljepoti te poetske drame. o ptici koja je ukrala srce, o lovcu koji ubija pticu, o srcu koje padajući govori, kako je lijep ovaj svijet.  Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 13.01.2025.
Elzas...
 Krenuli smo jedno jutro u nepoznato nam Elzas, u pokrajini Francuske koja granići sa Švicarskom. Zaustavili smo se u Colmaru, romantičnom gradu, punom do tada ne viđenih ljepota. Zbog svojih mostova i kanala, Colmar nosi nadimak Mala Venecija, Predivan je u svako doba godine, a najfotogeničniji je u proljeće kad procvjeta i sunce obasja njegove šarene kućice, a zimi kad se pretvara u pravu malu božićnu bajku. Na glavnom trgu restoran Dva goluba, specialitet, Puževi, poslužuju kao predjelo, a serviraju bez kućice prelivene umakom od češnjaka. Goluba se ne ubija, njega se utapa, reće nam gazda, servirajući nam juhu od goluba. Pečeni golub u Francuskoj se smatra delikatesom od 16. stoljeća, meso uzgojenih golubova, nazvanih pahuljice je pečeno odlično u umaku od kiselog vrhnja. posluženog sa polentom. a deseri kugelopf s Tramincem. U Colmaru pred crkvom svetog Martina vrhunac slavlja. Kolmarski kuglof, nazvan i kruh sv. Martina, serviran uz mirišljavi traminac.  Dijana Jelčić |
nedjelja, 12.01.2025.
Etienne...
 Avignon, Rhona, most i Papinska palača. Nalazi se u staroj jezgri a njen toran i kula se uzdižu iznad grada. Prolutali smo jednim dijelom svetišta, a onda otišli u, unaprijed rezervirano mjesto, u Etienne. restoran u sklopu palače.  Doček nezaboravan, na ulazu konobar koji nas vodi do stola u kutu za dvoje, na stolu bijele ruže i svijeće. dvoranu ispunja miris jasmina i žamor drugih gostiju. Mladić s osmjehom na licu i manirom gentelmena donosi čaše pjenušca i uvertiru, paštetu od gušće jetre i topli kruh. To je bio dar kuće, a onda je slijedio meni iznenađenja. Prvo sorbet od limuna, onda su se redala predjela, minijaturne porcije raznih okusa. Glavno jelo prepelićja prsa punjena mješavinom gljiva, mekanog sira i raznim začinima i graten od krompira. desert je bio nevidljiv francuski kolač s jabukama, tako tanko narezanih da se gube u tijestu. Za kraj konjak uz veliki izbor francuskih sireva.  Ugodna večer i večera je trajala od osam do ponoći. Poslije ponoći svježina zraka i zvuci tanga iz obližnjeg kafića, zapleseli smo pod sjajem mjesećine i krenuli prema hotelu. Dijana Jelčić |
subota, 11.01.2025.
osvrt na život...
 O životu mogu pisati vraćajući se u prošlost. Misao mi omogućava putovanje kroz vrijeme, povratak do granice pamćenja. Pokušavam iz davno napisanog izvuči riječi kojima sam oslikavala pojavnosti uma, Susrećem se sa spletom metafora koje danas imaju drugačije konotacije. Osjećam barikade u osjećaju, čitam na glas davno napisano i smiješim djetinjarijama, ne pronalazim krucijalna značenja u kojima bi prepoznala ovu mene. Tvoja prisutnost povezuje onu i ovu ženu. Slušaš moje ispovjesti, sudjeluješ u pretakanju nekada u sada i tvrdiš, neophodno je odživjeti sagorjevanje na ognju vremena da bi osjetili inače nemjerljive spoznaje promjena u sebi.  Dijana Jelčić |
petak, 10.01.2025.
Anđeo...
 Anđeo je novela Ranka Marinkovića. Priča o zadnjim danima života starog i cijenjenog skulptora Alberta Kneza. Prožeta je sumornim i mračnim razmišljanjima Alberta par dana prije njegove smrti. No, u isto vrijeme je prepuna ironičnih i smiješnih ispada starog umjetnika. Mudar, plemenit i vrijedan doživio je veliko razočarenje pred kraj svoga života... “Ni bijesa, ni mržnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. Čak neka jadna samilost ovlaži mu oči. Zbog te šupe, tog ležaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tužne ljubavi na onom bijelom jastuku što je Frida brižljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni anđeo kandilom osvjetljava svečevo bičevanje, a sam grli život i roni u slatki ljubavni san” Tragika ljudskog življenja čita se iz osobnog konflikta čovjeka u kojemu nastaju trenuci samozavaravanja, zadovoljstvo stvaranja i nezadovoljstvo postignućem, kao nemir i smiraj, sukob i katarza.  Švicarska kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Upoznala sam ih na slavlju dana švicarske državnosti. prvi kolovoza. Bračni par Pestalozzi. On šarmatno prosijed, dobro držeći šedesetogodišnjak, profesor. Ona lijepa četridesetogodišnjakunja, flautistica. Sprijateljili smo se, Ona je svirala na našem švicarskom slavlju vjenčanja. Sredinom devedesetih godina Ona se zaljubljuje u vršnjaka violinistu, novog člana simfoniskog orkestra ciriškog teatra. Želi otići, osloboditi se utega braka. On osjeća njenu ravnodušnost. a želio je njenu blizinu, dodire, a Ona mu to više nije mogla, ntii željela darovatti. U kobnom sutonu čekajući nju je izašao na balkon. Pred vratima kuće auto, u autu Ona i violinist u zagrljaju.  Ljeto 2015, dobih od nje obavijest Fritz počiva u miru. Nije otišla ostala je s njim do kraja. Dijana Jelčić |
četvrtak, 09.01.2025.
Ruke...
 "Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice." Novela Ruke Ranka Marinkovića je zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.  Promatram pokrete prstiju na tastaturi. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na monitoru vidljivi slijed misli. oblikuje rečenice u štivo. Dlanovi su pametni i vrijedni, stišću se u šaku i šire u lepezu, a savijanjem lakta sklopaju u molitvu. Ruke grle, miluju i udaraju, grade i ruše, u nekom nesretnom času i ubijaju. Dlanovi pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Ruke se probude prve, Isključuju budilicu, uključuju radio, iz ramena rastežu tijelo, šake otvaraju slavinu tuša, tubu zubne paste, nanose kremu na lice i prave jutarnju kavu. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz odluke i mi tek u dijalogu s njima postajemo virtuozi ili gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo.  Rukama prevodim govor srca na jezik ljubavi i pritiskom na tipku objavi stavljam svoju intimu na dlan virtualnog svijeta. Dijana Jelčić |
srijeda, 08.01.2025.
Tiha pedagogija...
 Nono, dobri moj nono... Reka si, sićan se dobro i glasa tvog: Život je spleten od tuge i od veselja i pamti, uvik puni smo želja, al' malo se ostvari od tog. Glas Tereze Kesovije kruni moja sjećanja na moga nonića, Rođen u najljepšoj uvali na svijetu u gradu svetog Donata i Krševana, sv Sošije, morskih orgulja i pozdrava suncu. u vihoru prvog svjetskog rata je napustio grad svoje mladosti i zaustavio na sjeveru. Završio naćetu učiteljsku školu, zaposlio se i studirao pedagogiju, a onda radio na odgoju i obrazovanju djece u osnovnim školama Njegova tiha pedagogija me vodila stazama djetinjstva. usmjeravala me putem odrastanja, naučio me voljeti sva živa bića, ljude, životinje, drveće, cvijeće, glazbu, knjige i more. A onda sam odrasla i spoznala da je život spleten od tuge i veselja. U vrijeme došašća i Božića se uspomenom vratim u idilu Badnjaka i njegova glasa. Njegov bariton oživi u sluhu kad čujem tonove klape Intrade Tomislava Bralića. Pričinja mi se njegova tiha pedagogija još uvijek živi u meni.  Dijana Jelčić |
utorak, 07.01.2025.
Mir... Slike u isti mah bliske i daleke, bliske kao radost djećja, daleke kao titrajuća struna, kao svjetlost zvijezda koja odmakom u vremenu našim očima postaje vidljiva.  Dva kalendara jedna istina. Istovjetnost blagdana, porodom na slamici ljubav ubrizgana u čovjeka, Božić postaje vidljiv u svakoj ljubavi među ljudima! Sinoć gorući badnjak u domu domaćina, danas na trpezi koljivo, smaljevena pšenica u medu i česnica, sveti kruh sa skrivrnim novčićem za sreću, mir i blagostanje. Neka ovaj dan bude sretan i radostan!!! Mir Božji, Hristos se rodi!  Dijana Jelčić |
ponedjeljak, 06.01.2025.
miris tamjana i smirne u zlatu...
 Mirisi, zlato i tamjan, roman Slobodana Novaka Radnja traje točno osamnaest dana, započinje nekoliko dana prije Božića 1965. godine i traje do Sveta tri kralja 1966. godine. Blagdan Sveta tri kralja otkriva nam i simboliku naslova romana.  Daniel Golemann, autor "Emocionalna inteligencija" naziva nos mozgom mirisa, arhaićno osjetilo mirisa. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa razvijamo emocionalnu mudrost. Miris nas čuva, miris nas brani, vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Miris maminog mlijeka, miris tamjana u katedrali mog krštena, miris sapuna jastuka za previjanje, miris dunja u sobi praroditelja, ljubičica u proljeće, naranči, vanilije i cimta u vrijeme došašča, miris tamjana i smirne u zlatu darovi kraljeva u parfemu zagrljaj Amora i Psihe, metafora moći emocionalnog pamćenja.  Dijana Jelčić |
nedjelja, 05.01.2025.
Ispovijest... Tennessee Williams rođen je u Columbusu, Mississippi, 26. ožujka 1911. godine, a preminuo je u New Yorku 24. veljače 1983. godine. Zbog siromaštva mijenjao je razna zanimanja, no uporno je pisao, te je nakon teško dočekanog uspjeha drama »Staklena menažerija«, »Tramvaj zvan čežnja« i »Mačka na vrućem limenom krovu« postao profesionalni književnik i stekao slavu jednog od vodećih američkih dramatičara nakon Drugog svjetskog rata.U njegovim rastrojenim protagonistima slabih živaca kao da se ogleda neuroza suvremenog društva i sve veća depresija u koju polako, ali sigurno i duboko tonemo  Sumom minulih godina postajem tragačica za vrijednostima koje su obilježile moj život Jedna od njih je film, Iznenada prošlog ljeta, sjetih se škrinje i već zaboravljene kućne kinoteke, Tennessee Williams kao terapeut. Odgledala sam ga u mladosti. zrelosti i jučer ponovo. Zazvonili glasovi umukli u žamoru zbilje vrisak optužbe, jecaj tuge, vapaj boli. Svjesno ranjavah samosažaljivu sebe. Provodih je kroz koridore tmine u kojima su ostali njeni tragovi. Prisiljavah je da osjeti bol u sebi i bol koju je drugima zadavala, ona mućenica i griješnica. Samoranjavanje nije mazohizam, ono oplemenjuje zbilju, rezultira odbacivanjem tereta prošlosti. Jutros pogledah sliku Lovre artukovića i spoznah život je lomljiv i nepredvidiv.  Dijana Jelčić |
subota, 04.01.2025.
Pod zastavom...
 Albert Camus Mondovi, 7. studenoga 1913. – Villeblevin, 4. siječnja 1960. francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru" Radi se samo o vjernosti pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje, umijeće umjetnosti i ništa do umjetnosti imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.  Ulični svirači zaglušuju tišinu, trgaju kobaltnu koprenu noći, najavljuju početak predstave. Dolaze glumci i kukičaju čarobni igrokaz. Bruj glasova pretače riječi u zvijezde. Slušamo. Rifovi u razotkrivaju duše ispod kojih stoluje Hermes, glasnik bogova, vodič između vizije i zbilje. Aplaudiramo. Ovacije. Ćutim čudesan zakon umijeća. Osjećanja pretvara u dragulje, san u stvarnost, stranca u znanca, neprijatelja u brata. Širimo ruke, ispreplićemo ih u krug, blagost se slijeva u poglede, nose nas ka suncu, nadlijećemo brdo tuge, oblijećemo visove boli, uranjamo u ekliptiku srca. Kristali na stijenkama klijetki se slažu u memoriju. Srce pamti emocije. slušaći smo ljepote, na licima se ocrtava nestajanje ružnih uspomena, rađanje drugačijih nas, nas oslikanih na stazama razgranatog vremena, nas daleko od prebivališta nesreća, od proročišta, od jazbina zla. Glumci odlaze. Mi ostajemo pod zastavom Libertas omamljeni ljepotom viđenog.  Dijana Jelčić |
petak, 03.01.2025.
Mozak slavi pobjedu... Karl R. Popper i John c. Eccles, i njihova zajednička knjiga. "Mudro "Ja" i njegov mozak" Priča o evoluciji od Hominida do Homo sapiensa je jedna od najčudesnijih priča uopće. To je priča o nama i mi jednostavno moramo shvatiti da je hominidna evolucija bila naša jedina šansa da postanemo ovo što jesmo. Karl R. Popper  U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, se krije tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U glavi lepetm krila slobodnih ptica se često mjenja reljef sive tvari, nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tuga, strah, spoznaja i doživljaj. Neurofiziolozi tvrde nahveća revolucija 21 stolljeća će se događat u našim glavama. Revolucija u mojoj glavi, pokušavam osjećaje prevesti na jezik neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice. Uzbuna misaonih ćelija, ovo je bezvlašće, revolucija jede savoju djecu, glas istine. Svjesno razaram barikade, slobodni osjećaji lepršaju pred nutarnjim očima, melem su nutarnjem sljepilu i gluhoći. Mozak slavi pobjedu nad mudrim Ja.  Dijana Jelčić |
četvrtak, 02.01.2025.
Vrijeme je iluzija...
 Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Neki mtvrde vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. prostor piramide kao predodžba vječnosti i u njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki slovo alef kao predođba cijelog svemira, pretoćeno u slovo alfa zrcali početak prije našeg vremena, beskonačnost u konačnosti naših tijela. Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija bezvremenog kozma, iz kojeg proizlazi vrijeme. U prostoru naših tijela titraji minulog vremena, iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca, Hrt i clownovi su svijetlost sjećanja.. Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo te iluzije koja traje već milijardama godina.  Dijana jelčić |
srijeda, 01.01.2025.
Novogodišnje želje...
 Nad križištem sudbina sjaj ponoćnog sunca i trenutak odlaska minule i dolaska nove godine. komorno, uz zvuke nocturna i sjaj svijeća smo odbrojavali dvanaest udaraca zidne ure. uz pjenušac kazivali želje za sreču a sreću čine sitnice, susret, osmijeh i zagrljaj prijatelja. a kad je utihnulo slavlje, vatrometi i petarde, šapnuo si pred snove Oliverov stih Sve će zvijezde s tobom leći Pune tajnih putovanja Prije sna ti moram reći Budi dobra, lijepo sanjaj! Sanjala sam zvjezdano nebo i ljubićasto svitanje tek naćete mlade godine  Neka vam, dragi prijatelji, bude sretnija od minule! Dijana Jelčić |
