Uzlet ka početku...
Gledam li danas život kroz prizmu ljepote?
Vidim li do sada ne viđene obrise snovite zbilje?
Uspijevam li u dijalogu sa samom sobom
razotkriti sjene prošlosti i obasjati ih mislima?
Misao kao dobroćudan virus titra u pamćenju.
Vraća se uskovitlana, dolazi kao stihija, uznemiruje,
struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu uspomena.
Progoni me kao nemir, prati kao sjena, odzvanja kao eho,
dokazuje se vrtloženjem znatiželje, uranja u svijest.
Ne pušta, guši, zasjenjuje sve drugo.
Pokušavam je odagnati, a ona iznenada postaje
odana prijateljica, vodićica kroz vrijeme
zaboravljeno porodom.
Kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja.
Vraćam se u zgusnuće do ćelije. Osjećam
samoostvarivanje, put pretvorbe u svjesno biće.
Rastem, plešem tango eona, ritmom krotim
kaos, klizim kroz tisućljeća, uzlijećem ka početku.
Rađam se, anđeo čuvar me dahom istine uvodi
u dolinu suza, budi usnulo sunce, odvaja noć i dan,
iskri svitanje. Ljubav pruža meke dlanove, grli me
i cjelovom ushićenja slavi moj ulazak u život.
Dijana Jelčić
|
