Zlatno doba...
Zlatno doba je prvo doba nakon stvaranja svijeta, u kojem su ljudi živjeli u idiličnom skladu.
O zlatnom dobu i njegovom nestajanju slično utopiji i distopiji u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje:
»Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.
Kada sam iz znatiželje čitala distopijske romane nisam slutila dolazak
literaturom naslućivanog vremena. Nažalost upravo to vrijeme se
nadvilo nad epohu. Ipak vjerujem u vječno mjenjajuću sliku zbilje...
u zbilji kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći,
godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i moćnika.
Plamte bojišnice, tutnji oružje, ruše gradovi, umiru nevini.
Nad nama sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljeni bogovi.
U nama radoznalost za otkrivanjem tajni Saturnia regna
zlatnog doba iz prologa Dundo Maroje.
Sanjala sam život u Edenu, Atlantidi, gradu sunca,
na cvijetnoj livadi od sna i poželjela da život
postane i ostane bajka.
Ljubav, svećenica sunca, nedodirljiva, neuništiva, vjekuje
u pričama, snovima, radostima i tugama, u nama.
Vrijeme došašća, u gradu svjetleće zvijezde repatice i anđeli.
mirisi fritula i kuhanog vina, na licima osmjesi, utopijska radost
je moćnija od fikcije distopije i straha od dolazečeg sutra...
Osjetih utopije su stanje uma i ritam srca.
Zvuk crkvenog zvona pozivom na
zornicu budi mladi dan.
Dijana Jelčić
|
