Pišem srcem za dušu...
Jure Kaštelan, hrvatski pjesnik i književnik. rodio se u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini na obroncima Mosora.18. prosinca 1919.
umro u Zagrebu, 24. veljače 1990.
"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.
Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..",nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Sjećam se naših razgovora, poticao me govoreći o sebi,
iz sjećanja na postojeće obrasce izranjaju novi oblici,
slijedio je poslanje antičkih pjesnika, oslanjao se na
izvore iz kojih je učio, sučeljavao svijest i prirodu,
fizičko i metafizičko.
Rekoh mu, prisjećam se vaše poetske drame
„Pijesak i pjena“
bilo mi je devet godina i na premijeri ništa nisam
razumjela.
Nasmješio se, ni vlast je nije razumjela,
dobili smo zabranu izvođenja.
Presudne su bile riječi čuvarice zatvora
ja bih one gore stavila dole, a vas poslala gore,
tražili su da je izbrišem iz drame, na to nisam
pristao
sa sjetom u očima je priznao svoj tadašnji grijeh.
Odgledala sam je par puta zbog mame i njene lutke
S trinaest godina osjetih ljepotu dijaloga
sjećam se lutkinog razgovora s nepoznatim,
vidijeh dvoje ljudi usamljenih pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svijetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem leda i žudnje.
Meni je ova molitva djevojke i Arlekina divan kraj priče.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu,
uvedi nas u san. Neka zora rodi Afroditu,
neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Ti pišeš o ljubavi i katarzi, o hramu koji je postao gubilište
i o suncu koje proćiščava sve, pišeš srcem za dušu.
Nakon dvadesetisedam gudina skupih napisano u korice i više ne izdajem zbirke... prolazim katarzu, pišem srcem za dušu...
Dijana Jelčić
|
