Hekuba...
Zdenko Jelčić... kratak pogled unazad
«SVATKO IMA SVOJU HEKUBU KOJA MU NIJE NIŠTA»
Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom,
u predstavi, na dvoru u Helsingoru,
Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, pita se:
"Što je njemu Hekuba ili što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na
Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971. mu odgovara:
"Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa".
Kako tad, tako i danas nakon 55 godina, sada već stari
provincijalac odgovara
Hekubu, nesretnu trojansku kraljicu mosim u sebi, a nije mi ništa...
Sukob mene i Hekube u meni. Istina i san,
jedan san, jedini san. Sutra će biti bolje
bilo bi teško živjeti bez utjehe.
On ljubomorno čuva uspomenu na
položen diplomski, na osmijeh profesora
Joška Juvančića i njegove riječi,
Bravo, nosi Hekubu u sebi.
Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš, rekoh
Hekuba je moja sudbina, reće.
Ne žeilm da bude i moja, rekoh
zagrio me i reće, zavoli misli i sjećanja,
budi ono što jesi lovkinja na istine
Oslobodih se Hekube!.
Dijana Jelčić
|
