dinajina sjećanja

subota, 30.11.2024.

Tumač osjećanja...






Tin Ujević
HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.







Volim zvuk dana, kazivanje ruža,
tvoju blizinu i govor naših tijela.
Tijelo je tumač osjećanja,
oči odaju zov srca,
koža pamti,
usne cjelovima bude svijest.
Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja, tajne suza,
na njima su obrisi uspomena.

Na rondou zabluda, na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
svijest uranja u tajne renesansnih i baroknih
ljepota, tijelo manirizmom povezuje jučer i sutra,
a danas se osmjehuje svitanju u kojem se budimo.







Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 29.11.2024.

Oblaci prolaze...





Noć u provinciji...

Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

Kako je već više od 70 godina suvremen
Miroslav Krleža u svojoj pjesmi o odnosu
vlasti prema narodu!





Razgovarale smo dugo, scype je divna izmišljotina,
ona živi u Rimu, prijateljica iz gimnazijskih dana,
završila povijest umjetnosti. njen suprug je
politolog, sretna je u braku, ali je brinu
riječi supruga o situaciji u svijetu.

Pročitala sam joj Krlažinu pjesmu, ona je utihnula
i da me razveseli darovala ovu kičastu sliku,
dijete znatiželjno gleda put bijelih oblaka,
odrasli mute nebo crnim pticama i reće mi
iako sam odrasla ne volim svijet odraslih.
rekoh joj, pokušavam ne slušati vijesti
zaboravit crnu kroniku, zov poludjelih
umova, sučeljavanja moćnika,
prijetnje izgovorene na rubu nemoći.
Razumijem te za uzvrat mi pošalji
Krležinu pjesmu prevest ću je i pročiti suprugu,

O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.








U daljini se čuje lavež razigranih pasa, a oblaci prolaze
i ostavljaju svitanja, podneva i sutone u sjećanjima.


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.11.2024.

Okus oskoruša...





Djevojka iz moga kraja, na usnama njenim kušam
okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša.
slušam dragu mi Arsenovu pjesmu.
Budi uspomene,

U vinogradu tvojih pradjedova zalaz sunca
u opustjeloj krošnji prastarog drveta,
mirisom brani grozdove.
U voćnjacima ponosna u proljeće bdije
nad pupoljcima, ljetu, jeseni nad plodovima .
Njeno drvo je ukras parkovima, daruje
ljepotu glazbalima, zvukom plijeni osjetila.

U sjećanju jesenja idila naših susreta,
okus oskoruša i prvih poljubaca.






Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 27.11.2024.

U Arkadiji...





“Cijeli naš život je potraga za ljubavlju. Naša potraga osujećena je mnogim zamkama koje nas čekaju na putu.
Jedna od najopasnijih zamki je vrijeme. Dovoljno je da zakasnimo na sekundu i već smo propustili našu sreću.”
Dubravka Ugrešić






Zalutala u močvari poželi ubrzati vrijeme.
u daljini smijeh odraslih, smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan.
Ona pruži ruke ka suncu,
jedan svjetli pogled dotkanu je kao
vjetar u sutonu odlazećeg ljeta
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama sjaj zalazečeg sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje,
hladno, suho korito rijeke
proromori toplinom.
Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla okusom kestenja,
jabuka i vina iz kamena.
Ja sam u Arkadiji, pomisli osjećajući
moć krševite zemlje, močvare, lotosa
i zarljaja čovjeka nježnih dlanova.





sretna je, nije zakasnila ni sekundu...


Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 26.11.2024.

Dogodilo se i ostalo...






U škrinji tajni čuvam zapise iz osamdesetih godina
prošlog stoljeća. Odjeljeni vlakovima i narodima
mi smo se jednostavno morali voljeti,
izmješani sa svima, s muškarcima
i ženama,osjetismo da je sada kao
nikada i kao uvijek.

Vrtložile se godine, smjenjivala godišnja doba,
osjećanja sreće, tuge, boli i straha.
Sa tornja obližnje crkve odzvanja zornica.
Danica objavljuje rađanje mladoga dana.
Miris kave izmješan sa mirisom tvoga tijela
se ovija oko mojih osjetila i uzdiže me na
pijedestal vjerovanja u dolazeće. Osunčano jutro,
slično onom prije 36 godina je izazov
prisjećanju na vjenčaonicu, ozbiljnost matičara,
izgovorena obećanja i slavlje u Lanterni.





starost nam nije obuzdala žudnju, nije umanjila čežnju, nije okrhnula kalež vjerovanja u ljubav.



Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.11.2024.

U svakom slučaju...






Volim te uvijek, čak i tada,
Kad ne volim te, kad si sama,
Kad večer pada iznad grada,
Volim te kad se praviš dama,
Kad ne voliš me, kao sada,
U tome i jest život naš,
U svakom slučaju te volim,
Luko Paljetak






Lubav je opium sna, eliksir života, peti element,
blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanje,
sjetna kao jesenja večer, ali ponekad
hladna kao zimski vjetar…
Rođena kao suza umiruće Jakovljeve školjke,
ona je majka, učiteljica, nastavnica, profesorica,
mentorica znanja, sutkinja čina, iscjeljiteljica tuga,
tkalja tkanice života, kao meki velur, dodiruje svijest,
provlači se nježno kroz svitanja, sutonom uranja u noći,
pleše s ponoćnim suncem, igra s mjesečinom, svjetionik
je putnicima kroz tminu, jedro pustolovima oceanom snova,
spasenje brodolomcima, zaklon bjeguncima od bijesa vjetrova,
mirna luka povratnicima s putovanja dalekim, uzburkanim morima.






Jednostavno ljubav, danas te volim kao jučer, kao sutra, kao svaki dan
u svakom slučaju te volim

Dijana Jelčić...
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.11.2024.

Kuduz...




Pula 1989, među mnoštvom publike u areni smo
gledali film Kuduz. Po scenariju Abdulaha Sidrana
je istinita priča s tragićnim završetkom utjelovljena
nekoliko puta nagrađivanim filmom.
Glazbu je skladao Goran Bregović i staru sevdalinku
voljelo se dvoje mladih prepjevao
u Žute dunje..


Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
Kad su htjeli da se uzmu,
da se uzmu, aman, aman,
dušmani im ne dadoše.

Razbolje se l'jepa Fatma,
jedinica u majke,
poželjela žute dunje,
žute dunje, aman, aman,
žute dunje iz Stambola.

Ode dragi da donese
žute dunje carigradske,
al’ ga nema tri godine,
tri godine, aman, aman,
nit’ se javlja, niti dolazi.

Dođe dragi sa dunjama,
nađe Fatmu na nosilima:
“Dv'jesto dajem, spustite je,
tristo dajem, otkrijte je,
da još jednom Fatmu ljubim ja!”


Minulih 35 godina, zidni sat otkucava prolaznost.
Jesen se šulja gradom, mi slušamo Žute dunje,
glas umrlog prijatelja Davorina Popovića nas
prisjeća na film. Kuduz je svevremen, vrišti
na sav glas zaustavimo nasilje.





Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 23.11.2024.

Dan za pamćenje...





Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. Nalazi se 5 km uzvodno od Vitine i oko 12 km od Ljubuškog. Visina slapa je pet, a dužina 50 metara. Prirodna oaza hercegovaökog kamenjara... suze zemlje talože”sedru” u poeziju prohujalog vremena... vodopad Koćuša romori povijest krša i rodoslovlja dobrih ljudi.




Sanjam te, promatram tvoje lice, pitam se
sanjaš li isti san?
Pričinja mi se postali smo simbioti,
godine su učinile svoje.Otvaraš oči,
probudila te moja budnost i tišina,
muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće,
koliko dugo si budna?
nisam spavala, samo sam sanjala,
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno, gubitak vremena,
ne volim praznine u postojanju, puko spavanje
je nemoć, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe!

Mudruješ, to nije zdravo.
ni minulo nije zdravo!
Zaobilaziš temu.
Zaokružujem evoluciju u snovitost istine,
uranjam u zbilju bez ograničenja slobode,
bez moćnika, vlastodržaca i zabrana,
u našim glavama se zrcali svemir,
mi bdijemo nad globusom i
bojimo se ulaska vanzemaljaca u naš san…

To je razlog tvom bdijenju?
da, bdijem na vratima našeg vremena,
igram se riječima, lutam labirintom svijesti,
vidim nas na Kočuši, čujem romor našeg sna...




Dijana Jelčić


Oznake: Koćuša, slap, Hecegovina, san
- 16:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 22.11.2024.

Krug pripadanja...






Camus piše, Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači
odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više
dimenzija, a duša devet ili dvanaest oblika je poslije toga.
Nietzscheova tvrdnja da mislioc, koji želi biti dostojan
poštovanja propovjeda osobnim primjerom.
Slučaj Wagner je taj primjer, njegova
osobna priča o slušanju glazbe Richarda Wagnera.
to je tajna svjesnosti, završan čin sudbine.
Očiglednost koju srce osjeća i tumači
duši je ravnoteža između svijesti i
podsvjesti, moć skladnog života.

Čitala sam i doćitavala knjige dvojice mislioca.
Teško je osjetiti pravi tren u kojem taj korak u
tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran.
Odustajanje od tog koraka je slično
posljednjem činu melodrame
kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.

Što učiniti, kako spriječiti nastajanje nutarnje
melodrame i njenog završnog čina?
Čitajući mit o Sizifu osjetih kako u prirodi naših života
postoje djelići različitih životnih poziva,
osvajač, zavodnik, pisac i glumac.
Glumac na sceni dokazuje kako je čovjek bez iluzija
sam sebi stranac, a čin ljubavi krug pripadanja.





Iz utrobe vremena je izronio začarani krug pripadanja.


Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.11.2024.

Četvrta dimenzija...








U našem prostru između nekad i sad titraji vremena,
uvijek mislim na tebe, u svakom trenu te volim.
njegov izazov i poziv u neomeđen prostor,
u nepoznatu panoramu svijesti.
priznaj neznanje, vjeruj onima koji znaju više od tebe,
širili su nam horizont spoznaje, brzina misli nadmašuje
brzinu svjetlosti, naučili nas misaono putovati vremenom.
Volim uranjati u nedovršene uratke spoznaje, osmišljavati
trenutke u sklad prostora.






.

Na zaslonu svijesti kružnica i čovjek u njoj, kvadriranje kružnice,
matematički nedokazivo, dokazano čovjekovim pokretom.
tvrdnja da nema istovremenosti, u sjećanju prošlost
udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje u mraku.
Suton, ponoć, svitanje, podne.
proljeće, ljeto, jesen, zima,
visina, širina, duljina, dubina,
djetinjstvo, mladost, zrelost, starost,
obnavljajuće svjedočanstvo naše prolaznosti kroz
nepromjenjivu četvrtu dimenziju prostor- vrijeme.








Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 20.11.2024.

Vrijeme samoće...







Sto godina samoće roman je nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španjolskoj 1967. godine. Knjiga je postigla nevjerojatan svjetski uspjeh te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najveće otkriće postmodernog stila pisanja. Postiglo je i komercijalni uspjeh, kada je postala druga najprodavanija knjiga u cjelokupnoj povijesti španjolske književnosti, odmah nakon Don Kihota.
Sto godina samoće Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama.
wikipedia









Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. To su bile godine previranja, studij, diploma, odvajanje od obitelji, odlazak u Švicarsku. Sredinom osamdesetih kupih knjigu Hundert jahre einsamkeit. Odličan njemački prevod, sto godina života jedne obitelji u Makondu, gradu izvan vremena, gradu pod nezaustavljivom poezijom kiša. Počela sam razmišljati o rodoslovlju, sto godina moje obitelji, rođenja praroditelja, prvi svjetski rat, između dva rata rođenja mojih roditelja, njihovi gradovi, kuće, stanovi. Dogodilo se mnogo toga prije mene, zadržali su ljepotu prostora u kojem sam odrastala. Odživjeh sto godina samoće razmišljajući o njima.
Samoća nije usamljenost, osjetih je kao milovanje. Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Dogodilo se vrijeme samoće u dvoje...







u dvoje se ljepše sanja...


Dijana Jelčić …
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 19.11.2024.

Osmjehnuo si se...





Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje,
nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje.
Bio si ti. bili smo mi, stvarni u nestvarnoj zbilji.

Bio si u blizini. Osjećala sam te u mjericama
tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina
pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile
su podnevnim Suncem.

Tada nisam znala da se u podsvjesti
krije vizija doživljene istine. Bio si
dijelić nečega što nisam znala
da postoji, davno osjećanje
zgusnuto u lednici nutrine.

Dogodilo se naše naglo ljeto,
dogodio se susret zrelosti u
uvali djetnjstva, iz oblaka
nad oceanom snova je
san prokapao javom.




Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se.


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.11.2024.

Bezimeni križevi...





Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom
i jecajem




U prividu pamćenja govor Dunava i Vuke
utiha ravnice, svjedočanstvo obnove
baroka i ljubav čovjeka…
Vukovar, 2018.




Sjećanje na polje bezimenih križeva, mladu ženu pod raspelom,
njene suze i jato ptica,
"Dolazi ovamo svakoga dana." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam preživjela vrijeme umiranja."
"Koliko ih oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smiraj u smrti"
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Učiteljica mladosti koja je iz školskih klupa
branila grad i danas ovdje počiva bezimena"






Škabrnja danas obilježava godišnjicu stradanja civila i branitelja,
Mučki je ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja.
Nakon rata još je šestero mještana stradalo od zaostalih
minsko-eksplozivnih sredstava.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.11.2024.

Brdovita zemlja...







Razderaše nutrinu tvoju, na grudima ti gnječili ljiljane,
palili vatre gnjeva, a oči tvoje, tvoja jezera nebom
obojena praštaju srcem majke što bludnom
sinu nježn, topao konak sprema..

Praštaš, a sinovi ti utrobu dijele i srce tvoje
stavljaju na vagu, rađala si nevjenčana.
pa tako ranjena i gola, prkosna stojiš,
na dlanovima gasne toplina žetvi,
a njivama tvojim niču plodovi
nekoga davnog zla,
krvavi ožiljci na lijepomu se licu množe.

Tvoje srce je kucalo ritmom vjerovanja
u zajedništvo triju naroda, u slavlja
bajrama i dvaju božića, u radost
njhove igre Eve, Ande, Have
Adama, Avrama, Adema,
u njhovu ljubav, a kao
topovi s Navarona,
zatutnjalo oružje
s planine, ubilo
ljubav.

Ti praštaš vjetrom što ti rane cijeli
i šutiš šumama prkosna i sjetna,
brdovita zemljo nesretna!





Dijana Jelčić... Pelinjak, rukovet gorkih stihova
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 16.11.2024.

Radost odlaska...






Prvih desetak godina, četiri razreda osnovne škole, prva prijateljstva,
rastankei s mamom uz nonu i nonića proživjeh u gradu na Miljacki,
a onda su oni odlučili da je moje mjesto uz majku.
Nizali se dani, mjeseci, godine bez vremena za tugu za tobom.
Zaboravih tvoj jezik, pamtim imena nekih iz prve đačke klupe,
Višnja, Josip, Mukadesa, Neđad, Jovan i Mileva
Maglovita su sjećanja u galeriji uspomena, aquareli pastelnih boja,
impresionizam djetinjstva skriven na putevima sazrijevanja,
fijakerom alejom kestena ka Izvoru Bosne, livada puna makova,
obrisi kolodvora, markala, baš čaršie, sahat kule, Begove đamije.

Tri tornja, tri vjere, danas tri istine. I ruševine hramova,
knjižnica, krhotine snova. Strah je dolazio s neba,
a na okrvavljenoj cesti, slomljenih krila, bijela
golubica s maslinovom grančicom u kljunu.
tvoje krvavo proljeće otvori srce, sjetih se
djetinjstva, none i nonića i radosti
odlaska iz grada na Miljacki.






Dijana Jelčić... Pelinjak, rukovet gorkih stihova.

- 12:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2024.

Pelinjak, rukovet gorkih stihova...







Čitali smo zajedno, slovkali priču, vjerovali u prijateljstvo,
u kraj priče, bili sretni što se dječak probudio iz ružnog sna.

danas živiš tako daleko, da te ne mogu dotaknu moje misli,
tako daleko da radost zajedničkoga djetinjstva postaje
suza na licu zrelosti.
A činilo se kao da čitamo iste knjige, volimo iste pjesme,
živimo istu mladost. Prošlo je malo vremena,
a ti si tako daleko, između nas vječnost i
nestale uspomene.
Danas i sreća okove nosi, snagom želje živi
u crnini udovica i plaču siročadi.
Kao topovi s Navarona, iz novonastale
republike Pale, ratne prijestolnice,
tutnji moć oružja, pokolj ispred Markala, smrt nesretnika,
a čeklai su u redu za kruh u gradu na obali Miljacke.
Ostani daleko da blizinom svojom ne povrijediš molitve umirućih!
Ja stojim na zgarištu prvih snova,
na okrvavljenu asfaltu kojim smo veseli pješačili u školu.





Sarajevu, gradu mog rođenja, s ljubavlju...

Dijana Jelčić ... napisano devedestih godina prošlog stoljeća, u Švicarskoj.
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.11.2024.

Trgovi Pariza...








Svitalo je u gradu na Seini, a mi smo, poslije noći probdite
u caffe Hemingway, lutali trgovima. susretali perače ulica,
prodavače cvijeća, knjiga i ptica. To je bilo ostvarenje
našeg davnog sna, lutati trgovima i promatrati život.
Na trgu cvijeća opijajući miris jutra, na trgu knjiga
stoljetna izdanja majstora pisane riječi.
Na trgu ptica cvrkutanje i gugut, zaustavih se i
uronih u dubinu sivila oka bijele golubice.

Je li ova ptica za prodaju, upitah mladića koji nam se približio.
Ona mi je jako draga, svako jutro je doletila iz dedine volijere
i zobala mrvice moga kruha. Deda je umro, golubovima smo
darovali slobodu, ona je ostala.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, ali ako je kupite morate je držati u krletki,
slobodna bi se opet vratila meni, reče mladić iskreno.

Kupili smo bijelu golubicu, na obali Seine otvorili vratašca
i poželjeli joj sretan let tamo gdje zoblje mrvice njegova kruha.






Pariz je uistinu grad ljubavi!

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2024.

Budim se...








Danas je dan ljubaznosti i osmijeha, dan govora srca i poezije zbilje...
govorom često ušutkamo um i kazujemo ono što nam je u srcu.

Branko Miljković,1934- 1961... bio je jednim od najpoznatijih
srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Njegove
pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja
i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita.
iako je tvrdio da piše umom, njegova pjesma
"Uzalud je budim" je govor njegova srca:

Sigurno je rekla, neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim...

Kad sam je čitala osjetih snagu njegova pjesništva,
osjetih nadahnuće i napisah Budim se ...

Budim se zbog sunca,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te,
krenimo do kraja svijeta,
dotaknimo rosu na travi,
te darove sretnog buđenja.

Budim se zbog svemira i vremena,
te daleke ljepote skupljene u ovdje i sada.

Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova i tišine, zbog parkova i ptica,
zbog istine u srcu, zbog sreće u oku.

Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe.
Budim se drukčija, a ista, ti šapućeš mirisom sna,
probudimo se sjedinjeni u obećanju, izađimo pod koplja
sunčeve svjetlosti, koračajmo pjeskom vremena i u svakom
zrnu zrcalimo ljubav!




Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 12.11.2024.

Tinova kocka vedrine...







"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević






Svitanje bijelom svjetlošću budi dan. U boji vjenčanice sjaj vedrine.
Miris ruža utjelovljuje davno, od nekog svetca, izrećene misli:
In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas,
u bitnome jedinstvo, u dvojbi sloboda, u svemu ljubav.

U bitnom se slažemo, u dvojbi slobodna osjećanja,
ljubav slijeva tvoje vjerovanje u moje povjerenje,
tvoju iskrenost u moju spontanost, tvoje vrline
u moje besmislii, naš život u darovanu nam
kocku vedrine. Sunce na prozoru.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2024.

Pod svodom godina...







U danima nedogađanja čekah pustolova,
kralja bez krune. tebe u odori zbilje.

Zbrajah godine.

U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
tad zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.

Sanjah kuću od cedra i svodovlje čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah srebrnu mjesečinu
za blagost tvoga sna.

Ljubav romorom tišine budi ritam vremena,
budno srce ga osjeća, pamti, slijedi.
Bio si strast, bila sam žudnja
dosanjane budućnosti.







pod svodom godina život.

Dijana Jelčić...
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.11.2024.

Omamljujuća samoća...






Na dlanu zbilje ranjeno srce, širio se pjesaž
neostvarenih želja, na oltaru zrelosti
lice bez osmijeha.

U omamljujućoj samoći zavoljeh tugu,
laž izrećenu na žrtveniku rastanka,
jecaj pričina neželjenog htijenja,
prevara pobješnjelih osjećaja,
dugo tugovanje i traganje
za nekom uspomenom. .

poljupci nestadoše u buketu tek ocvalih ruža,
u gustišu trnovitog zaborava, želje zgusnute
u krater umrlog vulkana. Dugo tihovanje!
Erupcija je bila nježna, kao san u snu,
kao želja u noći zvijezda padalica,





Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 09.11.2024.

Nestvarno stvarna...








Nebom se razlijevaju kapi predvečerja. Sunce šuti.
U nebeskom akvatoriju bisernica otvara oklop,
slijeva sutonsko zlato, daruje gradu laku noć.
Nad žrtvenikom dana privid kraja svijeta.

Ruše se planine. Rađaju oceani.
Prohujalo umire purpurom zapada.
Kobalt noći guta dnevne nedoumice.
Krhotine želja se slijevaju u kolaž iskona.
U nutrini bukti ognjilo suštinskog postojanja,
spoznaja, začudnost apstraktnog razmišljanja.

Čujem jeku davnog razgovora.

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje.
Kuda odlazi?
U nebo.
Vraća li se ista?
Da, kao poezija kiše.
U čemu je njena snaga?
Čuva uspomene, ispire navike,
briše svrsishodnosti, brani od zabluda,
daruje kraj jednoj našoj još bezimenoj priči.
Krstimo je!




Krstili smo je imenom... nestvarno stvarna...

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 08.11.2024.

Još uvijek pamtim...






Još uvijek pamtim susret nakon trideset i pet godina čekanja.
Slavio si četrdeseti rođendan, bilo mi je trideset i osam.
bilo je ljeto 1986.
Na daskama koje život znače si kazivao svoju monodramu...
Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa...
tada na plakatu i navlakuša, Moj jebeni život.
Pljesak je bio gromoglasan, pozivali smo te bezbroj puta
ponovo na scenu. Na kraju osobna čestitanja, rukovanja,
stajala sam na kraju reda. uzbuđena.
Hoće li se sjetiti susreta u vlaku prema jugu?
Voda dolazi iz zemlje, rekao je grleći me.

Još uvijek pamtim tren preobražaja, osjećaj rađanja drugačije mene.
pamtim jesen i susret u teatarskom kafiću.
Još uvijek mirišeš na chanell5!
A ti još uvijek imaš Hekubu koja ti nije ništa!




Kako tad, tako i sad!!!

.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.11.2024.

Lakoća besmisla...







"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

A. Camus Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.





Suton jedne davne ljetne noći. Pozdravljali smo odlazak sunca, a onda promatrali zvijezde. Kazivao si Goetheovu misao iz Camusovovog mita o Sizifu. sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo će biti tek zvjezdani put. Apsurdnost te izjave je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada.
Odlučimo se za umiranje i rađanje, suprostavljenost između nas i tišine svemira se ogleda u tragovima vječne poezije.

Osjetih duboka osjećanja su više od onoga što kazuju. Postojanost nekog odbijanja se ponovo zrcali u posljedicama koje svijest ne spoznaje. U podsvijesti titraj nečeg bezimenog, naslutih da svjesno ulazim u iracionalnost nostalgije, u besmisao nježne golotinje svjesti, u trojstvo životne drame.

Probdjeli smo noć, svitalo je, sunce nam je dokazivalo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Bijela svjetlost njegova uranjanja u jutro je potvrđivala istinu, sutoni su tek iluzija, apsurd našeg vjerovanja u logiku slijeda prolaznosti vremena.




Eto starimo zajedno!

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 06.11.2024.

Osmijeh bijele Lune...









Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena, govorio si
vodeći me u grad tvoje mladosti. Ponosan na povijest
pokazao si mi ostake rimske utvrde, vratio u vrijeme
ratova, puteva, osvajača obale smaragdne rijeke.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike,
svijet je počinjao u dubini mog pogleda, svijet
vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus smokve, na obali šum
vjetra u krošnji tužne vrbe, grmu Ive i vitke breze,
nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.

Vratili smo se na početak, na izvorište gdje se,
ne tražeći se, uvijek susrećemo. Tu smo, u
tragovima rijeke i vjetra, oblaka i kiša.
Bila je blaga ljetna noć, na terasi
Mogorjela je orkestar svirao
mjesečevu sonatu,
na lazurnom baršunu se smiješila bijela Luna.






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.11.2024.

Ljubav, a ne obaveza...









Pariz je u jesen prekrasan. Grad se kupao u podnevnom suncu. Šetali smo obalom Seine.
Njeni otoci čine grad tajnovitim. U uličici pored Notre- Dame kuća kanonika Fluberta.
Na kući uklesana imena i godina.
"Abelard i Heloize godine 1117".
"I ništa više." reće
"Zar to nije dovoljno?" upitah.
Sjeli smo u kavanu na obali Seine. Sunce je krenulo prema zapadu.
"Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh.
"Abelard je bio njen učitelj."
"Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili."
"Ljubav je najbolji učitelj."
Abelard je govorio,
"Treba sve napustiti i baviti se filozofijom, tada ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko."
"Heloize je bila iostala objekt njegove čežnje."
"Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." govorila je Heloize.

"Njihova ljubav nikada nije prestala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh
"I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." reče
Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem.
Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena
devetsogodišnja ljubav Abelarda i Heloise. .
Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na grob i zaklinju se na vjernost.
Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali.
Neka nas ljubav spaja dragi moj, ljubav, a ne obaveza.





Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.11.2024.

Dragomila...








Ime Dragomila relativno je rijetko ime u Hrvatskoj, javlja se uglavnom u Dalmaciji. Nona po tati je rođena u Šibeniku, gdje je maturirala, udala se i 1918 napustila rodni grad. Posljeratni vihor ih je odnio u djedovu Liku, među Starčeviće. Zvala sam je bakagomila,
Darovali su mi ime, za katoličku crkvu, pogane boginje Dijane... poškropljena svetom vodom dobih ime Dragomila... čudesno dvojstvo se ugnjezdilo u meni... u rodnom listu sam Dijana, njome slavim rođendane u profanom svijetu... u krsnom listu Dragomila, njome slavim imendane u svetom svijetu. . privilegirana sam od djetinjstva, darivali su me i rođendanima i imendanima ... i danas u sumi godina volim slavlja i darivanja...
Danas mi je imendan... Dobih pjesmu na dar...

Posveta mojoj ženi

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje.
Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misli iste misle bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit' od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš
Al' posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnosti tebi upućene.

THOMAS STEARNS ELIOT







da, divne su to godine

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.11.2024.

Bakljonoša...






Silueta bakljonoše je izronila iz kobalta noći,
šapnuo je... bila si nezavršena u mašti; kao da je
vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam
mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda,
u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje...

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si
poeta moje snovitosti, izranjao na obali sunoćja,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, donosioc nečujnih
poruka sa dalekih obala sna.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja bezimenih
godina, nisam ih brojala.
sudionici smo iste
imaginarije, vrijeme nije radilo protiv nas.






Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2024.

Dušni dan...







Mary Elizabeth Frye... prepjev i obrat pjesme Enes Kišević


Sinoć je nebo nad grobljima bilo crveno, ne od zalaza sunca, nego od plamena svijeća zapaljenih svim svecima i mučenicima vremena. Danas palimo svijeće na grobovima naših zauvijek otišlih, ali oni nisu tu, tu su samo ostaci njihova pepela, mjesto oproštaja. Tin kaže leti dušo, za let si stvorena, nebo nema granice, let je sloboda u carstvu anđela. Dušni dan mirisom ruža i krizantema, titrajima voštanica je tek jedan u nizu svih onih tužnih i sretnih u kojima ih osjećamo u sebi i vodimo vječni dijalog s njima.






Osjećam, tek svojom srećom ih mogu učiniti sretnima, jedino tako se mogu odužiti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2024.

Blagost neumitne smrti...







Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

Mary Elizabeth Frye...






Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>