Oblaci prolaze...
Noć u provinciji...
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
Kako je već više od 70 godina suvremen
Miroslav Krleža u svojoj pjesmi o odnosu
vlasti prema narodu!
Razgovarale smo dugo, scype je divna izmišljotina,
ona živi u Rimu, prijateljica iz gimnazijskih dana,
završila povijest umjetnosti. njen suprug je
politolog, sretna je u braku, ali je brinu
riječi supruga o situaciji u svijetu.
Pročitala sam joj Krlažinu pjesmu, ona je utihnula
i da me razveseli darovala ovu kičastu sliku,
dijete znatiželjno gleda put bijelih oblaka,
odrasli mute nebo crnim pticama i reće mi
iako sam odrasla ne volim svijet odraslih.
rekoh joj, pokušavam ne slušati vijesti
zaboravit crnu kroniku, zov poludjelih
umova, sučeljavanja moćnika,
prijetnje izgovorene na rubu nemoći.
Razumijem te za uzvrat mi pošalji
Krležinu pjesmu prevest ću je i pročiti suprugu,
O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
U daljini se čuje lavež razigranih pasa, a oblaci prolaze
i ostavljaju svitanja, podneva i sutone u sjećanjima.
Dijana Jelčić
|
