dinajina sjećanja

srijeda, 06.11.2024.

Osmijeh bijele Lune...









Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena, govorio si
vodeći me u grad tvoje mladosti. Ponosan na povijest
pokazao si mi ostake rimske utvrde, vratio u vrijeme
ratova, puteva, osvajača obale smaragdne rijeke.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike,
svijet je počinjao u dubini mog pogleda, svijet
vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus smokve, na obali šum
vjetra u krošnji tužne vrbe, grmu Ive i vitke breze,
nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.

Vratili smo se na početak, na izvorište gdje se,
ne tražeći se, uvijek susrećemo. Tu smo, u
tragovima rijeke i vjetra, oblaka i kiša.
Bila je blaga ljetna noć, na terasi
Mogorjela je orkestar svirao
mjesečevu sonatu,
na lazurnom baršunu se smiješila bijela Luna.






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.11.2024.

Ljubav, a ne obaveza...









Pariz je u jesen prekrasan. Grad se kupao u podnevnom suncu. Šetali smo obalom Seine.
Njeni otoci čine grad tajnovitim. U uličici pored Notre- Dame kuća kanonika Fluberta.
Na kući uklesana imena i godina.
"Abelard i Heloize godine 1117".
"I ništa više." reće
"Zar to nije dovoljno?" upitah.
Sjeli smo u kavanu na obali Seine. Sunce je krenulo prema zapadu.
"Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh.
"Abelard je bio njen učitelj."
"Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili."
"Ljubav je najbolji učitelj."
Abelard je govorio,
"Treba sve napustiti i baviti se filozofijom, tada ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko."
"Heloize je bila iostala objekt njegove čežnje."
"Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." govorila je Heloize.

"Njihova ljubav nikada nije prestala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh
"I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." reče
Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem.
Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena
devetsogodišnja ljubav Abelarda i Heloise. .
Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na grob i zaklinju se na vjernost.
Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali.
Neka nas ljubav spaja dragi moj, ljubav, a ne obaveza.





Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.11.2024.

Dragomila...








Ime Dragomila relativno je rijetko ime u Hrvatskoj, javlja se uglavnom u Dalmaciji. Nona po tati je rođena u Šibeniku, gdje je maturirala, udala se i 1918 napustila rodni grad. Posljeratni vihor ih je odnio u djedovu Liku, među Starčeviće. Zvala sam je bakagomila,
Darovali su mi ime, za katoličku crkvu, pogane boginje Dijane... poškropljena svetom vodom dobih ime Dragomila... čudesno dvojstvo se ugnjezdilo u meni... u rodnom listu sam Dijana, njome slavim rođendane u profanom svijetu... u krsnom listu Dragomila, njome slavim imendane u svetom svijetu. . privilegirana sam od djetinjstva, darivali su me i rođendanima i imendanima ... i danas u sumi godina volim slavlja i darivanja...
Danas mi je imendan... Dobih pjesmu na dar...

Posveta mojoj ženi

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje.
Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misli iste misle bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit' od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš
Al' posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnosti tebi upućene.

THOMAS STEARNS ELIOT







da, divne su to godine

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.11.2024.

Bakljonoša...






Silueta bakljonoše je izronila iz kobalta noći,
šapnuo je... bila si nezavršena u mašti; kao da je
vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam
mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda,
u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje...

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si
poeta moje snovitosti, izranjao na obali sunoćja,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, donosioc nečujnih
poruka sa dalekih obala sna.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja bezimenih
godina, nisam ih brojala.
sudionici smo iste
imaginarije, vrijeme nije radilo protiv nas.






Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2024.

Dušni dan...







Mary Elizabeth Frye... prepjev i obrat pjesme Enes Kišević


Sinoć je nebo nad grobljima bilo crveno, ne od zalaza sunca, nego od plamena svijeća zapaljenih svim svecima i mučenicima vremena. Danas palimo svijeće na grobovima naših zauvijek otišlih, ali oni nisu tu, tu su samo ostaci njihova pepela, mjesto oproštaja. Tin kaže leti dušo, za let si stvorena, nebo nema granice, let je sloboda u carstvu anđela. Dušni dan mirisom ruža i krizantema, titrajima voštanica je tek jedan u nizu svih onih tužnih i sretnih u kojima ih osjećamo u sebi i vodimo vječni dijalog s njima.






Osjećam, tek svojom srećom ih mogu učiniti sretnima, jedino tako se mogu odužiti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima.

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2024.

Blagost neumitne smrti...







Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

Mary Elizabeth Frye...






Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>