Lakoća besmisla...
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Suton jedne davne ljetne noći. Pozdravljali smo odlazak sunca, a onda promatrali zvijezde. Kazivao si Goetheovu misao iz Camusovovog mita o Sizifu. sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo će biti tek zvjezdani put. Apsurdnost te izjave je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada.
Odlučimo se za umiranje i rađanje, suprostavljenost između nas i tišine svemira se ogleda u tragovima vječne poezije.
Osjetih duboka osjećanja su više od onoga što kazuju. Postojanost nekog odbijanja se ponovo zrcali u posljedicama koje svijest ne spoznaje. U podsvijesti titraj nečeg bezimenog, naslutih da svjesno ulazim u iracionalnost nostalgije, u besmisao nježne golotinje svjesti, u trojstvo životne drame.
Probdjeli smo noć, svitalo je, sunce nam je dokazivalo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Bijela svjetlost njegova uranjanja u jutro je potvrđivala istinu, sutoni su tek iluzija, apsurd našeg vjerovanja u logiku slijeda prolaznosti vremena.
Eto starimo zajedno!
Dijana Jelčić
|
