Kuduz...
Pula 1989, među mnoštvom publike u areni smo
gledali film Kuduz. Po scenariju Abdulaha Sidrana
je istinita priča s tragićnim završetkom utjelovljena
nekoliko puta nagrađivanim filmom.
Glazbu je skladao Goran Bregović i staru sevdalinku
voljelo se dvoje mladih prepjevao
u Žute dunje..
Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
Kad su htjeli da se uzmu,
da se uzmu, aman, aman,
dušmani im ne dadoše.
Razbolje se l'jepa Fatma,
jedinica u majke,
poželjela žute dunje,
žute dunje, aman, aman,
žute dunje iz Stambola.
Ode dragi da donese
žute dunje carigradske,
al’ ga nema tri godine,
tri godine, aman, aman,
nit’ se javlja, niti dolazi.
Dođe dragi sa dunjama,
nađe Fatmu na nosilima:
“Dv'jesto dajem, spustite je,
tristo dajem, otkrijte je,
da još jednom Fatmu ljubim ja!”
Minulih 35 godina, zidni sat otkucava prolaznost.
Jesen se šulja gradom, mi slušamo Žute dunje,
glas umrlog prijatelja Davorina Popovića nas
prisjeća na film. Kuduz je svevremen, vrišti
na sav glas zaustavimo nasilje.
Dijana Jelčić
|
