Sanjam te, promatram tvoje lice, pitam se
sanjaš li isti san?
Pričinja mi se postali smo simbioti,
godine su učinile svoje.Otvaraš oči,
probudila te moja budnost i tišina,
muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće,
koliko dugo si budna?
nisam spavala, samo sam sanjala,
spavaš li ti uopće?...
Samo spavanje je besmisleno, gubitak vremena,
ne volim praznine u postojanju, puko spavanje
je nemoć, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe!
Mudruješ, to nije zdravo.
ni minulo nije zdravo!
Zaobilaziš temu.
Zaokružujem evoluciju u snovitost istine,
uranjam u zbilju bez ograničenja slobode,
bez moćnika, vlastodržaca i zabrana,
u našim glavama se zrcali svemir,
mi bdijemo nad globusom i
bojimo se ulaska vanzemaljaca u naš san…
To je razlog tvom bdijenju?
da, bdijem na vratima našeg vremena,
igram se riječima, lutam labirintom svijesti,
vidim nas na Kočuši, čujem romor našeg sna...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 23.11.2024. u 16:36 sati.