Budim se...
Danas je dan ljubaznosti i osmijeha, dan govora srca i poezije zbilje...
govorom često ušutkamo um i kazujemo ono što nam je u srcu.
Branko Miljković,1934- 1961... bio je jednim od najpoznatijih
srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Njegove
pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja
i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita.
iako je tvrdio da piše umom, njegova pjesma
"Uzalud je budim" je govor njegova srca:
Sigurno je rekla, neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim...
Kad sam je čitala osjetih snagu njegova pjesništva,
osjetih nadahnuće i napisah Budim se ...
Budim se zbog sunca,
budim se zbog osmijeha neba,
zbog ljepote moga i tvoga buđenja i
volim te pogledom, sluhom i okusom.
Budim se i zovem te,
krenimo do kraja svijeta,
dotaknimo rosu na travi,
te darove sretnog buđenja.
Budim se zbog svemira i vremena,
te daleke ljepote skupljene u ovdje i sada.
Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova i tišine, zbog parkova i ptica,
zbog istine u srcu, zbog sreće u oku.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe.
Budim se drukčija, a ista, ti šapućeš mirisom sna,
probudimo se sjedinjeni u obećanju, izađimo pod koplja
sunčeve svjetlosti, koračajmo pjeskom vremena i u svakom
zrnu zrcalimo ljubav!
Dijana Jelčić
|
