Bakljonoša...
Silueta bakljonoše je izronila iz kobalta noći,
šapnuo je... bila si nezavršena u mašti; kao da je
vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam
mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda,
u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje...
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si
poeta moje snovitosti, izranjao na obali sunoćja,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, donosioc nečujnih
poruka sa dalekih obala sna.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja bezimenih
godina, nisam ih brojala.
sudionici smo iste
imaginarije, vrijeme nije radilo protiv nas.
Dijana Jelčić
|