dinajina sjećanja

četvrtak, 31.10.2024.

Mi nismo znali...





– A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, a ne znam zašto…

Gwendolyn Brooks

Mi nismo znali u nepokretnim
nedeljnim jutrima uživati u blizini,
nismo znali uz jagode i šampanjac
željama darovati život. nismo voljeli
nedjeljna popodneva u kojima se ne
događa ništa. bili smo premladi za rituale,
a imali smo ih. Ručak u studenskoj menzi,
bjeg od dosade u kino... gledali smo isti film
dok je bio na repertoaru, mladalčki mazohizam.
Najljepša ljubavna priča ikad,
Ali MacGraw i Ryan O'Neal, cijeli svijet se zaljubio
u njihovu tragičnu priču o zabranjenoj ljubavi
mladog bogataša i djevojke iz srednje klase,
o svim iskušenjima koja su prolazili do
njene smrti od leukemije...

Ironija naslova, Ljubav nije pobijedila smrt...
mi nismo preživjeli oluju ruža. zaboravili smo
nedjeljna posljepodneva i ogrtač nenadanja,
sretna sam, a kao Gwendolyn
ne znam zašto...





"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 29.10.2024.

Svatko je nesretan na svoj način...




Camusova misao opisuje stanje između sreće i razčaranja, onih trenutaka kada prepoznamo stranca u sebi..
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala vlak koji će me odnijeti u budućnost,
ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami perona djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu,
prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.
Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah,
čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli,
vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala ulazio na peron.
Kada sam ponovo potražila uplašeni pogled nje više nije bilo, vlak je krenuo, čula sam krik umiranja...
Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se nasmiješila,
da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….???

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala
stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...





Dijana Jelčić
- 09:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.10.2024.

Granatne jabuke...








Dalekim crkvenim zvonom listopad odkucava oproštaj,
olovno nebo skriva uspomenu ljeta, u pejsažu krša
rascvjetani perivoj dozrijevajućih granatnih jabuka,
Jesen nam daruje u tvrdoj kori zrelih plodova slast
nektara. Kao crno vino opija moć istine, kao crveni
grmovi smo podnosili sušu i puštali korijenje u
dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim
godinama. Izdržali navale jesenjih tužaljki.
Jesen se opet uvukla u kožu, kosti, srce, na
vjestma opomena, kvaliteta zraka loša, ne
izlazite, ako ne morate što pojačava usnulost
tijela. Na stolu rapucani šipak, sok daruje snagu...
uključih blender...








Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 26.10.2024.

Sutonsko sunce...



font color=#FFFFFF>




Govorio si...

Godinama si govorio
jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
darovao buket ruža.
grlio bez zagrljaja, otišla sam,
bjeg iz zbilje u celofanu,
preživjela grube riječi, bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna.

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987






U sjaju novog svitanja šapat istine,
vatra sudbine sagorjeva sama u sebi,
iz sebe stvara puteve zaborava tužnog.
Kičasta radost ukorićenju gorkih stihova.

U rasplinuću godina, odrasla se vratih
najljepšem djeliću svijeta, obalama jadrana,
s prijateljima lutah valama mladalačkih zanosa,
s vjetrom u jedrima odplovismo do južnog mora,
na porporeli sjećanje kao san... i sutonsko sunce-






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.10.2024.

Kostur istine...







U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje,
nestaje bolna uspomena, ostaje ožiljak u pamćenju,
Sve što nam se dogodi u životu događa se s razlogom,
a naizgled bezrazložno zrcali kostur istine, neponovljivost
ni sretnih, ni tužnih, nema kopija, svaki deja vu je unikatan.

Izađoh iz krletke, koračah putem bez putokaza osjećajući
sebe žigosanu stigmama sudbine, sebe od sebe izgubljenu.
U milosti sudbinskih otisaka dan ostvarenja željenog susreta.

Kostur istine nadograđuje nove jedinstvenosti u sjećanjima...





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.10.2024.

Plava ptica...








Maurice Maeterlinck je 1911 dobio Nobelovu nagradu. Njegova " Plava ptica", poetična priča je praizvedena u režiji Stanislavskog u Moskvi 1908., doživjela je brojna uprizorenja i ekranizacije širom svijeta sve do današnjih dana. Jedne zimske noći, dječak Tiltil i njegova sestra Mitil upoznaju vilu Berilin koja dolazi u njihov san da bi ih poslala u potragu za Plavom pticom. Susret sa Vilom daruje djeci sposobnost upoznavanja života stvari i životinja iz njihovog svijeta pa tako Pas, Mačka, Voda, Vatra i Kruh postaju njihova pratnja na putu kroz svijet fantazije u zemlju uspomena, tu susreću svoje praroditelje. U carstvu budućnosti upoznavaju djecu koja čekaju da se rode.
U djelu se isprepliću život i smrt, prijateljstvo, ljubav, odanost, izdaja i potraga za srećom, a na djeci blizak način, govori o njenoj relativnosti i neuhvatljivosti. U vilinskom i snovitom svijetu, u traganju za srećom, tajnu života i sreću pronalaze u samom traganju.







kada razmišljam o sreći lutam tragovima naših koraka,
zrcali se u kaplma morskih valova i bjelinom školjki
slavi radost odkucaja srca u plavetnilu svitanja,
zlatu podneva, purpuru sutona i lazuru noći.
smiruje oluje, uragane, munje i gromove,
kazuje zavolite dan u kojem se budite i
daruje osmijehe nedohvatnom sutra!






Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 23.10.2024.

Nema suvišnih riječi...








Nedjelja je, trg Burze i fontana pod
suncem, terasa kafića obavijena
ugodom, žamorom i smijehom.
Jurišićevom zvuk tramvaja i
romor glasova prolaznika,
na špici poznata lica, mimohod modnih kreacija
i romor njihovih razgovora. zaustavljamo se na tren
i dogovaramo susret na Britancu.
Podne je. Trg je prepun prohujalog vremena.
Mnoštvo ljudi. Gledaju, dotiću porcelanske figure,
kristalne čaše, antikne satove, sefore, slike, knjige.
Raspituju se, ostavljaju krhotine neke prošlosti
ili kupuju djeliće nečijeg umijeća, titraje nečijeg sna.
Na licima sjaje osmijesi, šire se mirisi sapuna,
šampona, parfema, ugoda se slijeva u ugođaj
osunčanog vremena.
Melodija glasova, riječi iskrene opomene,
u neslaganju kultura osjetila i osjećaja,
riječi sudkinje, braniteljice i prvednice.

Nema suvišnih riječi, njima putujemo minulim
sadašnjim i dolazećim trenucima ne napuštajući
mjesto pod podnevnim suncem, daruju oprost
i utjehu, suze i radost, zbilju i magiju zagrljaja.






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 22.10.2024.

Carmina burana...








Bio je ljetni solsticij, noć nezalazećeg sunca
se razotkrivala pjesmom iz Burana,
O fortuna...

kao mjesec stalno se mijenjaš
uvijek jačaš i bez sjaja;
gnusan život sad nadvladaš
i onda blagost kao raskoš biraš
oskudica a i moć rastopi
ih kao led... kazao je

"Što sada osjećaš?" upitah
Sada, sada će ozeleniti polja,
djevojke će zavoljeti sne,
zemlja će pokazati nasmješeno lice.

Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova,
pobjeđena zima napušta naš dan.

a ja sam tu, ali ja sam umoran
budi kraj mene, budi tu, dozvoli mi
da budem kraj tebe da ne budem sam.







On joj darova ružu, probudi strast,
ona mirisom opijena darova mu zagrljaj .
Kao nadničari žudnje zaboraviše tugu i jad.
U carstvu sreće ljubav je danak koji plaćaju sad.








Carmina Burana na najbolji mogući način opovrgava tezu o mračnom srednjem vijeku. Društvo koje tako vedro i veselo pjeva zasigurno je i živjelo u svoj punini i uživalo u svim ljepotama a i porocima svijeta.
Početkom 19. stoljeća pronađen je u gornjebavarskom samostanu Benediktbeuren rukopis sa 228 moralno-satiričkih, ljubavnih i nazdravičarskih pjesama pisanih uglavnom na latinskome jeziku te u manjoj mjeri i na njemačkome jeziku. Rukopis je prema latinskom nazivu samostana nazvan Carmina Burana. Kasnijim je analizama utvrđeno da je lirika ove zbirke djelo vaganata, lutajućih klerika i studenata svjetovnjaka (lat. vagus, lutalica), izvaninstitucionalnih intelektualaca koji stihovima slave uživanje u životu, u svim ljepotama i porocima svijeta, postojano se držeći gesla: Meni je suđeno umrijeti u krčmi, prema početnom stihu jedne pjesme.

Skladatelj Carl Orff genijalno je 1937. uglazbio 25 pjesama u obliku scenske kantate, proslavivši zbirku po cijelome svijetu. Za Matičino dvojezično izdanje prevoditelj Zlatko Šešelj odabarao je i znalački preveo 17 ponajboljih pjesama iz zbirke.

Željko Trkanjec


Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.10.2024.

Kritika ciničkog uma...






Kritika ciničkog uma je knjiga njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, objavljena 1983. Autor piše o filozofskom i popularnom cinizmu, socijalnom fenomenu u europskoj povijesti.
Dijagnostičar je razumnog cinizma, smatra da je epoha prosvjetiteljstva čovječanstvo odvela u neslobodu i dehumanizaciju života koji živi. To potvrđuje mišlju, Život može izgubiti jedino sâm sebe. Pita se. zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti i zagonetno dodaje naš um uvijek hoće više nego što može.







Pročitavši knjigu počela sam razmišljati o cinizmu. U Klaićevom riječniku je
cinizam po starogrčkoj riječi kynismós, oponašanje psa, bezočna drskost,
gruba otvorenost, bestidnost. U hrvatskom jeziku srodnog je porijekla
i značenja riječ psina.

Ako nemaju kruha neka jedu kolače,
ova cinična rečenica se pripisuje Mariji Antoaneti, supruzi francuskoga kralja Luja XVI.
U cinizmu se osjeća prisutnost negativnosti i nastojanje da se ne vjeruje u iskrenost
ili dobrotu čovjeka, .
Cinična osoba će gotovo uvijek izabrati sumnju, ne vjerovanje ili diskreditiranje,
čak i kada za to ne postoji pravi razlog.

Zašto onda neki ljudi razmišljaju tako i ponašaju se tako?
Je li cinizam osobni obrambeni mehanizam kojim se
štite od otvaranja srca iz straha da ne budu povrijeđeni,
ili je cinizam uzrokovan traumatičnim događajem iz
djetinjstva koji je rezultirao zatvaranjem osobe.
To je tema za stručnjake, psihologe i psihoterapeute,
o tome ne znam i ne mogu pisati.

Ja se pitam može li srce svakog čovjeka
izdržati sučeljavanje s cinikom i zašto
se neki ipak prepuste tom izazovu?
Rezultat takvih dijaloga često završava
tužno i ružno, odabirom grubih riječi i
vrijeđanjem, pucaju prijateljstva kao
osigurači na starim mjerilima struje,
a rijetko se pronađe zamjenski.

Dakle zaključujem cinizam nije dobročudan
virus koji održava harmoniju života.






Zato neka u maratonu zbilje na zaslonu uma titra osmijeh, čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote, igra tišine i sudbine i pobjeda srca.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.10.2024.

Veo nad koljevkom...







Ruke, poludjele od strasti, nemirne od želje
oduzimale su jedna drugoj dodir, sluh se
samo do ušiju zapošljavao glasovima
iz daljine, oči su gledale dalje od
horizonta, poslije poezije kiše
vidjele sjaj duginih boja i
vraćale pogled na lice
pjesnika, utjelovljenog čovjeka mojih snovida.






Između susreta pokušavah otkriti tajnu genoma,
ostatke dragih zauvijek otišlih, gledah sliku
na slici su moji najbliži. nonić i njegov brat,
nona u krilu joj moja mama, stoje
tete Zlata i Ksenija... i upitah se,
je li to naslijeđe što zov ljubavi
iskri poezijom oceana i zavjetrinom snova..

Postadoh ronioc izmaštanim oceanom snova, čitah
pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, u zori
pod sjajem ljetnog sunca i rujom jesenjih krošnji
i osjetih ljubav je vječno drhtavi




Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 19.10.2024.

Tako govoriš ti...








phrase autos ephe... tako je on govorio, govorili su
pitagorejci na početku svojih kazivanja o njemu,
nutarnji sklad stvoren muzikom i matematikom,
Pitagora naziva harmonija.

Nebeska tijela slijede matematičku etiku,
titraju tonovima Bachovih sonata.
Harmonija se sijeva u trenutak budnosti.
Pod karijatidama vremena osjećam,
u suglasju čovjeka i svemira sve mržnje,
klevete, optužbe, osvete se slijevaju u
sklad međusobnog razumjevanja.






phrase autos ephe... osluhnite glazbu nebeskih sfera,
slušam i čujem svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Da, harmonija je to, tako govoriš ti...


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 18.10.2024.

Otok se budi...





Metamorfoze mora, Vatroslav Kuliš


Za mene je more neprestano čudo,
Ribe sto plivaju -stjene – gibanje valova -
brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima čudnijega čuda?
Walt Whitman




Promatramo kako sunce polako nestaje iza horizonta,
na mjestu dodira mora i neba romantika s pokrićem,
uživamo, a ne osjećamo kako se udaljavamo od njega.
Širina pučine budi u meni pustolovku. Pokušavam osjetiti
moć univerzalnog ljepila koje nas drži na okupu,
u daljini obala, tajnama dubina, ljepoti koraljnih arhipelaga,
zvuku valova, njihovoj igra s hridinama i pješčanim žalom
pronalazim ćudesnost mora, njegovu moć nad našim osjetilima.






Čekam te na plaži, ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku.
Osluškujem šum oceana. Dašak noći donosi miris mora,
a mjesec, zvukom dolazeće pline, objavljuje svoje mjene.







Nad otokom vizija lazareta, priča o danima karantene,
obrane od kuge i kolere, more iscjeljitelj od strahova.
Probdjeli smo noć. Na horizontu se zlati svitanje.
Približavamo se suncu. Otok se budi.


Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.10.2024.

Tempi passati...






Promatram stare fotografije… tempi passati… ostalo je sjećanje kao san...


"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru
ili se dogodilo u trenutku kad si rođena,
ali znam da je počelo davno.
Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista,
donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.
Došao je, živjeli smo snovitu svakodnevicu, na putovanjima
ljepotu novih krajolika.






Naše vrijeme Pariza, lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga,
šetnje obalom Seine, zagrljaji na mostu Mirabo, zalasci
sunca na vrhu Eifela, Chopinov grob na groblju
Pčre-Lachaise. Umro je na današnji dan
davne 1849- te, slušam njegovo prebiranje po pijanu,
listam album fotografija,
obitelj je slagala fotoalbume dulje od sto godina,
bila sam dijete i uživala gledati, mama je slagala
album mog života, fotke mi kazuju ljepotu minulog.






Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 16.10.2024.

U vlaku prema jugu...







..Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih...
Arthur Rimbaud ... Pijani brod






U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura,
dok pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna
cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku

Čujem olujno tužno zvono, nad morem svjetle tri sunca,
trodimenzionalnost sudbine, visina, širina i daljina.
Živio si daleko, jako daleko, nije te mogla dirnuti
moja uspomena na prašnjavi peron i zenit
onog davnog ljetnog dana.
Putovala sam Rimbaudovom pijanom lađom,
bila usamljeno ljudsko rebro bez osjećanja sebe u sebi.

Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce,
osjetih misaonu moć putovanja kroz vrijeme.
Bio si dječak, bila sam djevojčica, crkveno zvono
je objavilo podne toga dana. a ti si u moje grudi
očima boje sna utisnuo ritam tvog srca.






U vlaku prema jugu,
oćutih promjenu ritma srca
izronih iz utrobe neosjećanja i
osjećajući sebe osjetih tebe,
vidjeh moj lik u tvojim očima...


Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2024.

Noć i Dan...






Naš život zbrojem godina, slićno crnom vinu, postaje pitkiji,
spoznajom životnih vrijednosti bogatiji,
a ljubav svijetlom utkana u bijelu odoru Dana i kobaltnu haljinu Noći,
bdije nad ožiljkom neke davne boli.

Davne 1985- e, godinu dana prije našeg susreta. gledah film
o dvoje prokletih ljubavnika u srednjovjekovnoj Francuskoj,
preobraženih u sokolicu i vuka, ona je bila žena Noć, on
muškarac Dan. Fascinirala me priča, bila sam noćobdija,
čekajući svitanje dana pisala pjesme, stih jedne je bio slika
odgledanog,
ti ne znaš na kojem prozoru čekam svitanje bez
dana i noći, mjesecom ostvarenu pomračinu sunca.


Ne prokletstvom, nego igrom sudbine smo čekali, neznajući da čekamo,
susret u danu bez svitanja.
Kao u filmu bio si muškarac Dan, drugovao sa suncem,
bila sam žena Noć, drugovala s noćnim pustolovom,
molila za istvarenje želje.





Molba je bila uslišena, zaplovili smo oceanom zajedničkog sna.


Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.10.2024.

Dvije boje...







Vrtuljak vremena, u zastoju Između dva otkucaja srca,
dogodio se pogled, zaustavljen u sjećanju, kao uspomena
i kao san.

dodir dviju boja, kobalt noći i bjelina dana,
kao na šahovnici crna kraljica protiv bijelog kralja,
igra noći i dana na karuselu zbilje, zavjetrina budućim olujama…

Dogodio se dodir usana, svijest pamti okus, ne, to nije okus čokolade,
često sam se pitala zašto ne volim čokoladu,
zbog njenog okusa ili neke sklopke u glavi?... nije ni okus meda,
ne volim sladunjavost u osjećanjima.
U prvom poljupcu spoznah istinu, strast je misterija emotivnog uma,
ljepota uranja u pamćenje, njena moć je neusporediva i neopisiva.

Dogodio se zagrljaj, tijelo pamti tankoćutnu snagu njegovih dlanova.

Dogodila se ljubav, u zastoju između dva otkucaja srca.
zagrljajem dviju boja, na vrhu vrtuljka vremena,





Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.10.2024.

Iluzija nije opsjena...







Bila je to noć usidrena nad bezdanom ništavila,
sjetih se, bezdan je nemilosrdan, osjetih strah,
zaustavih se na litici spoznaje,
iza mene ostade šuma izgubljenih nadanja.
ispred mene livada iz sna, lječilište umornom srcu,
uranih u davno odsanjane iluzije, svaki san,
ponekad bremenit, izranja iz podsvjesti, a podsvjest
nije đavolje čudovište, nego lumin životnih odluka,
odlućih se za izmišljaje uma, oslobodih se
straha od sužanjstva opsjenama.

te noći u lucidnom snu vidjeh plahu svjetlost
jednog izmišljaja, na žrtveniku zbilje plam
odsanjane voštanice života, moć iskona
sliven u san pun tebe i mene.




izmišljaj naše životne svijeće


Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 12.10.2024.

Bez odgovora...







Zakletva tihuje na usnama, dunja mirisom
prisjeća na stih davne pjeme o ljubavi,

Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu,
dušmani im ne dadoše,

Razbolje se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje,
žute dunje iz Stambola


glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz susreta na obalama dviju rijeka,
druženja s pjevačem naše mladosti.
ugoda se još uvijek slijeva sjećanjima.

Pođe dragi da donese
žute dunje Carigradske
al' ga nema tri godine,
nit' se javlja,niti dolazi

Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je,
trista dajem otkrijte je,
da još jednom Fatmu ljubim ja.


Tišti grijeh propusta, ljubav na kušnji oprosta,
kroz zavjesu kiše promatram svjetleća okna.
kuće, u njoj žive nepoznati znanci, susretali
smo se u prolazu, bez razgovora, samo
osmijesi.
kuća, privid svjećnjaka i pitanja,

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?

Pitanja ostaju bez odgovora jer se nismo
upoznali, jedni drugima poželjeli sreću.




Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvjetaju.
Marcel Proust


Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 11.10.2024.

Trenuci istine...








Trenuci istine, stihovnica zbilje, bez rime i ritma,
u prozi dnevnih vijesti, u odlascima u kupovinu
nepotrebnog besmisla, u hrani za glad nutrine,
u traganju košmarom htijenja, u nedostatku
znatiželje i čuđenja, u netalasanju žudnji,
u gluhoći i sljepilu na vanjske izazove,
u nesposobnosti otkrivanja vlastitosti.

Ta interna psihoanaliza je rezultirala
odbacivanjem tereta minulih tuga,
otapanjem lednice podsvjesti,
slobodom zatomljenih osjećanja,
spoznajom snage trenutaka istine,
u kojima svjesna grijeha i propusta
konačno osjetih vlastitost, sebe u sebi...






Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.10.2024.

Ogledalo...








U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
upoznah nelineranosti vremena,
osjetih višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i gladi za snovima.

U snu vidjeh knjižara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a hram Muza,
vrh duhovne moći, središte
povijesnih istina. natisuće
drevnih spisa nestaje..

Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti,
djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta,
moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc
izmišljenih i željenih priča, moje
odrastanje u vječnom sukobu snova i stvarnosti.






Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 09.10.2024.

prijeteća praznina...







Prijeteća praznina života bez strasti,
bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Probudila me bol u glavi,
nijw bila glovobolja, bio je pritisak
i desno oko bez vida, hitno
na neurologiju, deset sati straha
i dijagnoza, glaukom oka,
na vrijeme otkriven i riječ lječnika,
u desnom uglu oka imate prazninu,
puni se suzama, suzni kanal je začepljen,
ispunjenje praznine užasom...

Laserski zahvat, praznina je nestala,
u čekaonici On, reće, spašen vid
proplakala sam suzama sreće.





Dijana Jelčić...

- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 08.10.2024.

Psiha i Eros...









Psiha, djevojka zemljanka anđeoske ljepote,
vizija duše, Eros je njen smisao, njena sudbina,
njihovo zajedništvo je privid dvojnosti,
sklada duše i sudbine, zemaljske i nebeske,
ovo i onostrane.

kada duša izgubi smisao nestane strast,
zavlada nesklad, povratak u kaos.

ljubav je magikus, nevidljiv, a osjetljiv elan vital,
osloboditeljica iz stanja melankonije,
iz koridora tihog samosažaljenja,
iz labirinta tužnih sjećanja....






Iz ljubavi Psihe i Erosa se rodila Radost.

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.10.2024.

Srce vrišti...







Jutros smo uz prvu kavu prolistali album fotki
prohujalih godina. Osmjesi, zalaz sunca
nad morem nas vratilo u 2019-u., izgovorio si
nema više dijeljenja na tvoje i moje slavlje
suma naših zajedničkih ljeta je bila143
jučer je zbroj bio 153.
Željela sam ti darovati ručak s okusom mora i
mirisom štrudle od jabuka.
A ti si meni darovao gozbu s prijateljima,
iznenađenje izgovoreno u podne,
skuhano ćemo jesti sutra, idemo u
Školjku na nedjeljni ručak.
Dočekali nas osmjesi, buketi cvijeća,
zagrljaji i pregršt želja. Nekoliko sati radosti.

Kako ti je ovo uspjelo? upitah.
Njihovo divljenje ideji zajedničkog rođendana,
rekli su bili ste i ostali drugačiji od drugih.
U toj navali veselja smo zaboravili fotkati,
sjetih se.
Uspomena ostaje u galeriji pamćenja,
smirio si me.






Svanulo je sunčano jutro, poziva u radost dana, a srce vrišti jedno veliko hvala i tebi i njima!


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.10.2024.

Suma godina...







U snu dohvatih mjesec. probudih se
ponoćno sunce objavi ovaj dan.
Lazurna tišina, baldahin nad
sumom mojih godina.




Na komadiću ponoćnog neba bijeli Mjesec, moj snovolovac.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 05.10.2024.

U zrcalu zbilje...







Čeznem da upotrebim najdragocijenije riječi što imam za tebe; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom. Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moje strahove. Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo. Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moja bol vječito sviježa.

Rabindranat Tagore






Rastužio me Tagore, potražih radost u djetinjstvu,
iz crno bijele fotografije me promatra djevojčica
u svijesti šumi more i nonićev glas,
priča o Dijaninu gaju, o svetoj šumi u drevnoj Italiji,
o Vergilijevoj Eneidi, o posjedovanju zlatne grane
i objavi ljubavi…
između onda i sada galerija vizija snovitih obzora,
vedrina i živost i radost susreta,
ti… posljednji u slijedu privida i prvi u zrcalu zbilje…
jedna zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav!





Dijana Jelčić
- 18:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 04.10.2024.

Na kušinu...






Poezija je moć...
"Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i
onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni
u takvoj poeziji postaju neprolazni.
Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?"

Enes Kišević





U tisućljetnoj urni ostaci prastarog pepela,
nad humkom praotaca silueta žene ptice,
utjelovljenje minulih oluja, u magnovenju
lucida bljesak istine, rat svjetova,
sukob anđela i demona,
osmijeh protiv suza, radost protiv apsurda,
nad provalijom besmisla bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svijesti, oslikava
jesenjim bojama valu djetinjstva,
žal i ljepotu morskih svitanja.







Mlado sunce ubija noć utvara,
daruje zaborav ružnog sna.





Na kušinu ruže boje lavande!

Dijana Jelčić

- 05:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.10.2024.

Ispreplitanje...






U rebusu svijesti misao, apsolutnost ne postoji,
mjenjamo se iz trena u tren..
Događalo se vrijeme snovitosti, lutali smo galerijom nutrine,
izložbom osjećajnih slika sami sebi promovirali ljubav,
oslobađali se ustaljene strukture razgovora,
slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice razumljivosti,
uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog,
u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike,
a melankolije preobražavali u mudrost radosti…

Rušili smo stara obličja, stvarali nova, istoznačni zov različitosti,
negacija jednoumlja i nametnutih konvencija, dočekali svanuće istine,
prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama,
bez razarajuće žudnje za dohvaćanjem nedohvatljivih vanzemaljskih impresija.

One su tu, kao primarni dojam u blagosti sudbine koja nas
je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u impresionizmu
naše svakodnevice, u širini poimamja naših bdijenja u snovima.







Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Radnja se događa za vrijeme sna, teško je otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica i novostvorenih riječi... Quark, taj naziv je fizičar Murray, posudivši riječ iz Joyceova romana, uveo u znanost kao česticu podložnu jakom međudjelovanju. U našim lucidnim snovima postoji ispreplitanje snovitosti i budnosti.


Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 02.10.2024.

Možda to ipak nešto znači...





GERUDIEL
Kad govoriš, oprezno biraj riječi.
Nekad je važnije ono što se prešuti od onoga što se izgovori.
Istraži granicu slobode i odredi pravu mjeru.
U molitvi i razgovoru, u radosti i žalosti,
Između onoga što je previše i premalo, preglasno i pretiho
Zlatna je mjera tvoje duše.

Edit Glavurtić






Rekli su mi, sretni ljudi nemaju prošlost, upitah
što je prošlost? skup minulih događanja!
to nije prošlost, to je život, nisam im vjerovala
sretni tek srcem u koroti za nekim osjećajem,
požele otkriti dobro skrivani ožiljak,
neke davno zaboravljene tuge,
neke zaliječene boli.
Zaliječene boli?
Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Jesen se uvlačila u tihe odkucaje ljeta,
suze neba su ispirale pijesak i sol s tijela,
a sunce nas je napuštalo ranije nego prije.
Bili smo izgubljeni, zalutali, zarobljeni, sami
u labirintu strahova, u kaosu izgovorene istine.

Preživjeli smo zajedno vrijeme tihog umiranja,
onda suočili sa suncem, dozvolili da probudi
osjetila, da zaliječi rane i bolna osjećanja,

Osjetih, sretan čovjek nema prošlost,
ona je vrijeme od stoljeća sedmog,
križarski i svjetski ratovi, urote,
revolucije, umiranja za ideje,
za ideale, za zagrljaje i
snove pod dugom.







Sretan čovjek živi život, ima sjećanja i buket tužnih i radosnih uspomena.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 01.10.2024.

Samosvijest...






Svanulo je prvolistopadno jutro,
načeo se mjesec u kojem sam rođena,
Camusovo drugo proljeće, grad se budi.
i ja s njim, gledam pod prozorom njegovu
istinu, u misaonom režnju utjeloljenje slika
minulih godina i naših razgovora o vremenu
samospoznavanja sebe samog u sebi samom.





Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih,
zaboraviti i sjećati se, su sastavni djelovi naših života
u njima se kriju korjeni kreativnosti.
Samosvijest je misao, trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja,
filozofsko čuđenje i emocionalno spoznavanje razloga postojanja.
Samosvjest, subjektivnost i individualnost je ljudsko trojstvo,
proteže se kroz razvoj filozofije i artikulira interes za daljne istraživanje.
Misaono uranjanje u sebe sama je subjektivni doživljaj svijesti i
pokretačka snaga samog procesa razmišljanja o samosvjesti.
Mi razumijemo izreku "Čovjek je ostvario novu dimenziju svjesti",
ali to nije tamo neki čovjek, to si ti, on, ona, mi, ništa nam nije bliže
do nas samih, pet osjeta, slavlje osjećanja i samospoznaja.

Samosvijest je osjećanje sebe u sebi.




put do samosvijesti. vizija slike... Hans Makart, 1879, Fuenf Sinne, pet osjetila.


Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>