Noć i Dan...
Naš život zbrojem godina, slićno crnom vinu, postaje pitkiji,
spoznajom životnih vrijednosti bogatiji,
a ljubav svijetlom utkana u bijelu odoru Dana i kobaltnu haljinu Noći,
bdije nad ožiljkom neke davne boli.
Davne 1985- e, godinu dana prije našeg susreta. gledah film
o dvoje prokletih ljubavnika u srednjovjekovnoj Francuskoj,
preobraženih u sokolicu i vuka, ona je bila žena Noć, on
muškarac Dan. Fascinirala me priča, bila sam noćobdija,
čekajući svitanje dana pisala pjesme, stih jedne je bio slika
odgledanog,
ti ne znaš na kojem prozoru čekam svitanje bez
dana i noći, mjesecom ostvarenu pomračinu sunca.
Ne prokletstvom, nego igrom sudbine smo čekali, neznajući da čekamo,
susret u danu bez svitanja.
Kao u filmu bio si muškarac Dan, drugovao sa suncem,
bila sam žena Noć, drugovala s noćnim pustolovom,
molila za istvarenje želje.
Molba je bila uslišena, zaplovili smo oceanom zajedničkog sna.
Dijana Jelčić
|
