Naš život zbrojem godina, slićno crnom vinu, postaje pitkiji,
spoznajom životnih vrijednosti bogatiji,
a ljubav svijetlom utkana u bijelu odoru Dana i kobaltnu haljinu Noći,
bdije nad ožiljkom neke davne boli.
Davne 1985- e, godinu dana prije našeg susreta. gledah film
o dvoje prokletih ljubavnika u srednjovjekovnoj Francuskoj,
preobraženih u sokolicu i vuka, ona je bila žena Noć, on
muškarac Dan. Fascinirala me priča, bila sam noćobdija,
čekajući svitanje dana pisala pjesme, stih jedne je bio slika
odgledanog,
dana i noći, mjesecom ostvarenu pomračinu sunca.
Ne prokletstvom, nego igrom sudbine smo čekali, neznajući da čekamo,
susret u danu bez svitanja.
Kao u filmu bio si muškarac Dan, drugovao sa suncem,
bila sam žena Noć, drugovala s noćnim pustolovom,
molila za istvarenje želje.
Molba je bila uslišena, zaplovili smo oceanom zajedničkog sna.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 15.10.2024. u 08:58 sati.