Otok se budi...
Metamorfoze mora, Vatroslav Kuliš
Za mene je more neprestano čudo,
Ribe sto plivaju -stjene – gibanje valova -
brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima čudnijega čuda?
Walt Whitman
Promatramo kako sunce polako nestaje iza horizonta,
na mjestu dodira mora i neba romantika s pokrićem,
uživamo, a ne osjećamo kako se udaljavamo od njega.
Širina pučine budi u meni pustolovku. Pokušavam osjetiti
moć univerzalnog ljepila koje nas drži na okupu,
u daljini obala, tajnama dubina, ljepoti koraljnih arhipelaga,
zvuku valova, njihovoj igra s hridinama i pješčanim žalom
pronalazim ćudesnost mora, njegovu moć nad našim osjetilima.
Čekam te na plaži, ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku.
Osluškujem šum oceana. Dašak noći donosi miris mora,
a mjesec, zvukom dolazeće pline, objavljuje svoje mjene.
Nad otokom vizija lazareta, priča o danima karantene,
obrane od kuge i kolere, more iscjeljitelj od strahova.
Probdjeli smo noć. Na horizontu se zlati svitanje.
Približavamo se suncu. Otok se budi.
Dijana Jelčić
|
