Kritika ciničkog uma...
Kritika ciničkog uma je knjiga njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, objavljena 1983. Autor piše o filozofskom i popularnom cinizmu, socijalnom fenomenu u europskoj povijesti.
Dijagnostičar je razumnog cinizma, smatra da je epoha prosvjetiteljstva čovječanstvo odvela u neslobodu i dehumanizaciju života koji živi. To potvrđuje mišlju, Život može izgubiti jedino sâm sebe. Pita se. zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti i zagonetno dodaje naš um uvijek hoće više nego što može.
Pročitavši knjigu počela sam razmišljati o cinizmu. U Klaićevom riječniku je
cinizam po starogrčkoj riječi kynismós, oponašanje psa, bezočna drskost,
gruba otvorenost, bestidnost. U hrvatskom jeziku srodnog je porijekla
i značenja riječ psina.
Ako nemaju kruha neka jedu kolače,
ova cinična rečenica se pripisuje Mariji Antoaneti, supruzi francuskoga kralja Luja XVI.
U cinizmu se osjeća prisutnost negativnosti i nastojanje da se ne vjeruje u iskrenost
ili dobrotu čovjeka, .
Cinična osoba će gotovo uvijek izabrati sumnju, ne vjerovanje ili diskreditiranje,
čak i kada za to ne postoji pravi razlog.
Zašto onda neki ljudi razmišljaju tako i ponašaju se tako?
Je li cinizam osobni obrambeni mehanizam kojim se
štite od otvaranja srca iz straha da ne budu povrijeđeni,
ili je cinizam uzrokovan traumatičnim događajem iz
djetinjstva koji je rezultirao zatvaranjem osobe.
To je tema za stručnjake, psihologe i psihoterapeute,
o tome ne znam i ne mogu pisati.
Ja se pitam može li srce svakog čovjeka
izdržati sučeljavanje s cinikom i zašto
se neki ipak prepuste tom izazovu?
Rezultat takvih dijaloga često završava
tužno i ružno, odabirom grubih riječi i
vrijeđanjem, pucaju prijateljstva kao
osigurači na starim mjerilima struje,
a rijetko se pronađe zamjenski.
Dakle zaključujem cinizam nije dobročudan
virus koji održava harmoniju života.
Zato neka u maratonu zbilje na zaslonu uma titra osmijeh, čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote, igra tišine i sudbine i pobjeda srca.
Dijana Jelčić
|
