Bez odgovora...
Zakletva tihuje na usnama, dunja mirisom
prisjeća na stih davne pjeme o ljubavi,
Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu,
dušmani im ne dadoše,
Razbolje se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje,
žute dunje iz Stambola
glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz susreta na obalama dviju rijeka,
druženja s pjevačem naše mladosti.
ugoda se još uvijek slijeva sjećanjima.
Pođe dragi da donese
žute dunje Carigradske
al' ga nema tri godine,
nit' se javlja,niti dolazi
Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je,
trista dajem otkrijte je,
da još jednom Fatmu ljubim ja.
Tišti grijeh propusta, ljubav na kušnji oprosta,
kroz zavjesu kiše promatram svjetleća okna.
kuće, u njoj žive nepoznati znanci, susretali
smo se u prolazu, bez razgovora, samo
osmijesi.
kuća, privid svjećnjaka i pitanja,
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?
Pitanja ostaju bez odgovora jer se nismo
upoznali, jedni drugima poželjeli sreću.
Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvjetaju.
Marcel Proust
Dijana Jelčić
|
